Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika. Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama. Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima, roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama. Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od drugih… Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet, a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
KOLUMNA ■ INKLUZIVNA UČIONICA [07]
Štrajk i početak došašća
objavljeno: 6. prosinca 2019.

Zadnjih tjedana gotovo svi smo bili u štrajku, borili se za svoja prava. Ne, nismo htjeli biti bolji od drugih, samo jednaki ili barem bliži tomu nego prije. Hvala onima koji su nas podržali, onima koji nas razumiju.

Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image

Nadam se da smo nešto pokrenuli i da ćemo nastaviti dalje za dobrobit svih nas koji smo uključeni u proces obrazovanja, djece, škole i roditelja pa tako i društva u cjelini.

Odrasla sam u obitelji prosvjetara. Ovim štrajkom borila sam se i za njih, za svoje roditelje koji su cijeli život proveli u razredu. Krenula sam njihovim stopama i nisam pogriješila.

Volim učiteljski posao.

Uvijek radim ujutro. Rijetko koje poslijepodne sam doma, jer imam informacije, roditeljske sastanke, ponekad idem na različite stručne seminare koje si sama plaćam kako bih usavršila nove metode poučavanja.

Kada sam kod kuće, ispravljam testove, pregledavam zadaće, pronalazim zanimljive nastavne materijale koje ću prezentirati djeci.

Vikendom uvijek pišem nastavničke pripreme, godišnje, mjesečne tjedne planove…

Zatim dolaze posebni programi, individualizirani i prilagođeni. Za svakog učenika posebni. Moje radno vrijeme nije „4-5 sati 5 dana u tjednu“. Moje radno vrijeme ne prestaje.
Živim za djecu u svome razredu, a svaka teška situacija koja se dogodi njima, dogodi se meni, dogodi se i kod nas doma. Pratim svoje učenike svaki dan i ponekad ih poznajem bolje od njihovih roditelja.
Nisam to samo ja, to su i moje kolegice.
Učitelji žive uz djecu i odgajaju ih. Svakog dana.

Za vrijeme štrajka smišljali smo stvari koje će razveseliti naše učenike kada se vrate u školu nakon štrajka.

Osnovna škola Trnjanska imala je radne akcije uređenja školskog hodnika. Veselila sam se povratku svih učenika u školu. Sve moje kolegice jedva su čekale da počne škole.

Veselila sam se Marinom osmijehu i njenom veselju kad vidi što smo sve pripremili.

Završio je štrajk. Djeca su se vratila u školu. Zbunjena sam. Ne znam kako opisati svoje osjećaje. Očekivala sam veće veselje i radost kada učenici vide naš hodnik, kad uđu u učionicu i vide adventski kalendar, pripremljen bor za kićenje…

Oni su sve to prihvatili bez nekog prevelikog veselja. Odskakali su po školici, odigrali križić-kružić, skakutali po izrezanim stopama u boji, otvorili bombone iz adventskog kalendara, okitili bor… i krenuli dalje. Imam osjećaj da sam se ja, učiteljica, svemu tome veselila više nego oni.

Pisali smo slova. Sjedila sam uz Maru dok je razgibala prstiće i pisala slova. Željela sam vidjeti kako ide pisanje. Nije zaboravila. Rekla mi je da ih je vježbala ovih dana. Dobila sam iskren osmijeh.

Ponovili smo pjesme za priredbu koju pripremamo za Božić. Ples koji ćemo plesati na razrednoj priredbi.

A Mara? Mara je bila sretna kada smo se vidjele. Zagrlile smo se najsnažnije. Pogledala je školicu, igre na hodniku i ušla u razred. Mara se veselila svojim prijateljima iz razreda. Imala ih je potrebu dodirnuti, zagrliti i podragati. Uzela je bombon iz adventskog kalendara, kitila je bor. Veselila se na neki svoj način. Plesala je i pjevala. Zadnji sat nastave, zajedno s prijateljicama iz razreda skakutala je po školici. Vesela sam se zbog Mare. Vrijedilo je uložiti trud, bar zbog nje i dijela druge djece. Ne vesele se svi istim stvarima

Sretna sam zbog Mare, ali malo me brine nedostatak one dječje radosti koju smo nekad, ne tako davno, viđali po hodnicima naših škola.

Jesmo li dio naših briga i strahovanja prenijeli na njih?

……………….

Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica | OŠ Trnjanska, Zagreb