Svi učitelji razmišljaju kako obogatiti Sat razrednika tijekom drugoga polugodišta: raznim radionicama, RESCUR programom, preventivnim obrazovnim programom Lions Quest, javnozdravstvenim programom PETICA – igrom do zdravlja i sličnim aktivnostima. Ponekad se pitam zašto svaki učitelj ne osmisli radionicu, koja nije preuzeta iz ponuđenih resursa, nego onu koja mu je stvarno potrebna za svoj razred.
Meni trenutačno treba radionica o strpljenju – i o tome kako naučiti djecu da budu sretna i zahvalna zbog sitnica.
Naime, u mojoj je školi praksa da svake godine dođe sveti Nikola i donese učenicima poklone.
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, mag. prim. educ.| učiteljica izvrsna savjetnica | OŠ Trnjanska
Najčešće je to adventski kalendar – onaj s čokoladicom za svaki dan. Budući da sveti Nikola dolazi u noći s 5. na 6. prosinca, u razredu sam dopustila da do 6. prosinca učenici „unatrag“ pojedu nekoliko čokoladica.
No neugodno sam se iznenadila kada sam, nakon sata Tjelesne i zdravstvene kulture, otkrila da je većina učenika pojela sve čokoladice adventskog kalendara.
I dogodila se – tema. O tome želim razgovarati sa svojim učenicima. Željela bih da nauče da je jedna čokoladica dnevno dovoljna i da se adventskim kalendarom koristimo upravo tako – polako, dan po dan.
Još nisam pronašla radionicu kojom bih pokušala razvijati njihovo strpljenje.
Razmišljajući o tome, sjetila sam se svoga djetinjstva. Imala sam dvije prijateljice – dvije susjede. Za Svetog Nikolu ili za Uskrs obje su dobivale čokoladnog svetog Nikolu ili čokoladnog zeca. Jedna bi svoj poklon odmah odmotala, papir zgužvala i zdrobila čokoladnu figuricu. Druga je svoju čokoladnu figuricu čuvala dugo, jako dugo…
Danas se pitam je li to stvar karaktera ili nečega drugog. Sigurno nije stvar odgoja.
Strpljenje je zanimljiva tema. Iskreno govoreći, nisam ni ja osobito strpljiva. Navečer gledam televizor tako da emisiju pustim s odmakom od desetak minuta — samo da mogu premotati reklame.
Ipak, htjela bih razvijati strpljenje svojih učenika i naučiti ih da adventski kalendar otvaraju dan po dan.
Željela bih da budu odgovorni, da budu zadovoljni malim poklonima, sitnicama. Jer život se zapravo i sastoji od sitnica. Čovjek je sretan s onim što ima ili bi barem trebao biti.
Možda nije problem u adventskom kalendaru niti u čokoladicama. Možda je problem u svijetu u kojem sve mora biti odmah: klik, isporuka, zadovoljstvo bez čekanja. A mi, odrasli, nismo puno drukčiji od djece — samo imamo bolje izgovore. Možemo li uopće učiti djecu strpljenju ako ga i sami ne vježbamo? Ako im uspijem prenijeti barem to da se sreća ne skriva u količini, nego u iščekivanju, da je jedna čokoladica na dan sasvim dovoljna, onda adventski kalendar neće biti samo slatki poklon – postat će i mala lekcija za život.





