INKLUZIVNA UČIONICA [16]
Ta nastava na daljinu – sve prednosti i mane
objavljeno: 10. travnja 2020.
Kolumna Ivančica Tajsl Dragičević
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika.
Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u
Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama.
Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi
dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je
autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima,
roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica
Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko
međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je
iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama.
Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i
primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za
zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko
iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od
drugih…
Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet,
a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
Sada smo se već navikli na ovaj način rada. Mrgodimo se, ljutimo se, ali radimo. Radimo i više nego što smo radili kada smo bili u razredu i kada smo se bavili najljepšim poslom na svijetu.
Bez obzira što je u današnje vrijeme biti učiteljica teže i zahtjevnije nego prije 30 godina kada sam prvi puta ušla u razred, kada bih morala ponovno birati što želim raditi kad odrastem, ponovno bih izabrala biti učiteljica. U ovim ekstremnim uvjetima nastave na daljinu nedostaju mi moji učenici.
Nedostaje mi njihov smijeh, nedostaje mi pričanje pod satom, nedostaju mi njihova dječja pitanja, žamor pod odmorom, igra… Mogla bih nabrajati beskonačno, ali činjenica je da mi nedostaje moja škola, moj razred i moji učenici.
Radim svaki dan, ali na drugačiji način. Puno vremena provodim na laptopu. Od kada se ujutro probudim, pa do kasno navečer. Svaki dan svim svojim roditeljima pošaljem zadatke za drugi radni dan. Zadatke, igre, kvizove, prezentacije i sve popratno uz to, stavljam na razrednu stranicu. Kako bi učenicima bilo zanimljivije.
Pronalazim putove kako komunicirati sa svojim učenicima, s njihovim roditeljima… Jedan sam dan nazvala svakog roditelja. Objasnila sam kako sam ovoga puta ja došla k njima na informacije o svom učeniku.
Zanimalo me kako se snalaze u ovakvom načinu rada.
S čime su zadovoljni, a s čime nisu. Što nam predlažu da popravimo, što bi ima olakšalo učenje na daljinu.
Nakon nekoliko njihovih sugestija počela sam s kolegicama razmišljati što možemo napraviti po tom pitanju. Nakon toga svakom svom učeniku napisala sam pismo. Željela sam da znaju kako sam tu uz njih, kako je i meni ova situacija nova i kako mi nedostaju.
Svojim učenica poslala sam i e-mail, o tome kako napreduju, što su dobro napravili do sada i što eventualno moraju popraviti.
Jučer smo imali susret-video poziv cijelog razreda preko aplikacije zoom. Svi su moji učenici bili sretni. Međusobno su jedni druge pitali kako su, što rade. Lijepo ih je bilo vidjeti preko ekrana, kada se već ne možemo vidjeti uživo.
Dogovorili smo kako ćemo to ponoviti još jedanput ovaj tjedan.
U svemu tome suradnja s roditeljima izuzetno je važna. Povjerenje koje roditelji imaju u nas i povjerenje koje mi imamo u naše roditelje.
Često se čujem s Marinom mamom koja dobiva iste upute da vidi gdje smo i što radimo, no naravno da od Mare ne tražim da napravi sve.
Drago mi je kad dobijem Marine uratke i vidim koliko je toga napravila, koliko se trudi. Najvažnije mi je to što vidim njen napredak.
Mara ljepše piše brojeve.
Mara ljepše piše slova.
Mara računa: zbraja i oduzima.
Mara piše riječi, rečenice.
Mara zna dane u tjednu, zna pojmove jučer, danas, sutra…
Ja sam sretna učiteljica. Zapravo nisam i jesam. Ne znam kako da to objasnim. Sretna sam i presretna jer je to sve Mara naučila.
A s druge strane, tužna sam, bolje reći ljubomorna što je Marina mama imala tu radost da ju je to ona naučila.
Kada u razredu imate dijete s teškoćama i kada to dijete nešto nauči to se zove uspjeh. To je onda onaj neopisiv osjećaj sreće i zadovoljstva.
■ Autorica: Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica ■ OŠ Trnjanska, Zagreb ■
