Kolumna
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika. Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama. Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima, roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama. Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od drugih… Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet, a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
■ INKLUZIVNA UČIONICA ■ 105. ■
Treba li LiDraNo podijeliti na niže i više razrede?
objavljeno: 6. ožujka 2026.

Svake godine LiDraNo okuplja učenike koji se usuđuju govoriti naglas, pisati iskreno i stati pred publiku. Školski hodnici na trenutak postaju kazališne daske, a učionice male redakcije i književne tribine. Upravo zato što ima toliku važnost u odrastanju mladih autora i izvođača, smatram da o njegovoj strukturi treba otvoreno razgovarati.

Nameće se pitanje opravdanosti zajedničkog vrednovanja učenika nižih i viših razreda osnovne škole. Razlika između prvog i osmog razreda nije samo razlika u godinama nego i u iskustvu, jezičnim kompetencijama, emocionalnoj zrelosti i sigurnosti u javnom nastupu.

Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, mag. prim. educ.| učiteljica izvrsna savjetnica | OŠ Trnjanska

Stariji učenici imaju bogatiji vokabular, više pročitanih knjiga te više prilika za javni govor i scenski rad. Kada ih se stavlja u istu kategoriju s mlađima, teško je govoriti o potpuno ravnopravnim uvjetima.

Time se ne dovodi u pitanje kvaliteta radova niti mentorov trud. Naprotiv, upravo zato što su kriteriji visoki i ozbiljni, bilo bi pravedno prilagoditi ih razvojnoj učeničkoj dobi.

Kao što u sportu postoje uzrasne kategorije kako bi natjecanje bilo pošteno i poticajno, tako bi i u umjetničkom stvaralaštvu takva podjela omogućila pravedniju procjenu, veću vidljivost mlađih autora i zdravije samopouzdanje onih koji tek ulaze u svijet javnog izražavanja.

Učiteljica sam u trećem razredu. Naša je predstava prošla školsku, a zatim i općinsku razinu LiDraNa. Na županijskom je LiDraNu naša predstava dobila doista prekrasne kritike. Povratne su informacije bile tople, stručne i ohrabrujuće, a publika je reagirala snažno i iskreno. Ipak, nismo prošli na državnu razinu LiDraNa.

To je, naravno, dio svakog natjecanja – netko mora ostati korak do završnice. Istodobno smo dobili potvrdu za svoj rad: pozvani smo na Susret scenskog govornog stvaralaštva mladih „Zvjezdana Ladika“ koji će se održati u svibnju. Taj poziv pokazuje da kvaliteta ne prestaje postojati ako ne dobije etiketu „državno“.

Upravo zato vjerujem da bi razdvajanje nižih i viših razreda donijelo više koristi nego štete. Mlađi učenici dobili bi realniju priliku za isticanje i napredovanje, a stariji bi i dalje imali prostor za ozbiljan, zahtjevan i umjetnički relevantan rad. Cilj LiDraNa ne bi smio biti samo odabir najboljih, nego i njegovanje procesa, poticanje rasta i očuvanje entuzijazma.

Učenik prvog razreda naše škole prošao je školsku, općinsku i županijsku razinu te će sudjelovati na državnoj Smotri LiDraNo. Ovom mu prilikom još jednom od srca čestitamo.

LiDraNo je vrijedan i potreban. No ako želimo da svima ostane poticajan, možda je vrijeme da se zapitamo jesu li svi koji na njemu „stoje“ doista na istoj startnoj liniji.