Kad sam prvi put spomenula da planiram putovanje u Turkmenistan, reakcije su uglavnom bile podijeljene. Prvi su me pitali gdje se točno nalazi, a drugi zašto bih uopće išla tamo. Iskreno, pitanje je sasvim legitimno. Turkmenistan nije zemlja koja se često pojavljuje na turističkim listama želja. Nema plaže s tirkiznim morem, nema poznate europske metropole ni selfie lokacije.

Nas je četvero krenulo preko Istanbula prema Ašgabatu, glavnom gradu jedne od najzatvorenijih svjetskih država. Za razliku od većine putovanja, ovo nije bilo ono gdje kupiš kartu, rezerviraš hotel i kreneš. Za ulazak u zemlju potrebna je posebna pozivnica, takozvani Letter of Invitation (LOI) koji za putnike organizira lokalna agencija ili vodič. Preporuku za našeg vodiča Murada pronašla sam u jednoj putničkoj grupi, a upravo je zahvaljujući njemu ovo putovanje nakon dugo vremena od ideje konačno postalo stvarnost.

Piše: Maja MAČINKO, učiteljica, izvrsna savjetnica tehničke kulture | OŠ Ivana Cankara, Zagreb 

Zapravo, trebalo je proći gotovo dvije godine da se poklope svi planovi. Prvotno smo razmišljali o dolasku tijekom zime, no Murad nas je brzo prizemljio. Iako većina ljudi Turkmenistan zamišlja kao beskrajnu vruću pustinju, noćenje uz Darvazu usred zime može značiti snijeg, led i temperature duboko ispod ništice. Njegov je savjet bio jednostavan – pričekajte toplije vrijeme i doživjet ćete zemlju onako kako zaslužuje.

Po dolasku smo upoznali i dvoje ljudi koji će sljedećih pet dana postati neizostavan dio naše turkmenistanske priče. Selbi, vodičicu koja je neko vrijeme živjela u Hong Kongu, putovala svijetom i s jednakom znatiželjom ispitivala nas o Hrvatskoj kao što smo mi nju ispitivali o Turkmenistanu. I Romana, vozača koji će nas sigurno provesti kroz tisuće kilometara pustinje, sela, drevnih gradova i mjesta za koja većina ljudi nikada nije čula.

A iskreno, meni su od samog početka postojala samo dva razloga za dolazak. Merv i Darvaza. Jedan je nekad bio jedan od najvećih gradova svijeta i važno središte Puta svile. Drugi je golema vatrena rupa usred pustinje koja gori već desetljećima i zbog koje je Turkmenistan dospio na bezbroj lista najneobičnijih mjesta na planetu. Sve između bila je samo bonus priča.

JESTE LI ZNALI?

♦   Oko 80 % teritorija Turkmenistana prekriva pustinja Karakum.

♦    Turkmenistan ima četvrte najveće rezerve prirodnog plina na svijetu.

♦     Kanal Karakum, dug više od 1300 kilometara, jedan je od najvećih sustava navodnjavanja na svijetu.

♦    Turkmenistanska zastava među najdetaljnijima je na svijetu jer prikazuje pet tradicionalnih uzoraka tepiha.

♦    Zemlja ima državni praznik posvećen tepihu.

♦    Nacionalni praznik imaju i konji pasmine Akhal-Teke.

♦    Turkmenistan je jedna od najmanje posjećenih država na svijetu.

♦    Oko 70 – 80 % stanovništva živi u oazama i gradovima smještenima uz izvore vode.

AŠGABAT – GRAD KOJI NE NALIKUJE NIJEDNOM DRUGOM

Postoje gradovi koje možeš usporediti s nekim drugim gradom. Ašgabat nije jedan od njih. Od prvog sam trenutka imala osjećaj da sam se našla na filmskom setu. Goleme avenije, savršeno uređeni parkovi, raskošni spomenici i zgrade toliko neobičnih oblika da smo se svakih nekoliko minuta pitali čemu neka od njih zapravo služi.

Smjestili smo se u hotel koji je istovremeno bio i kompleks svadbenih dvorana. U zemlji, gdje su vjenčanja važan društveni događaj, to nije ništa neobično, no nama je zgrada izgledala kao da je netko spojio palaču, koncertnu dvoranu i scenografiju za Eurosong. Nakon nekoliko dana provedenih u Ašgabatu shvatili smo da se pola grada natječe za titulu najneobičnije građevine.

Kroz grad nas je vodila Selbi koja nije bila klasična vodičica s naučenim tekstom. Više od činjenica zanimali su je ljudi, njihove navike i način na koji vide svijet. Upravo zbog toga razgovori s njom često su bili jednako zanimljivi kao i same znamenitosti.

Posjetili smo mauzolej, gradske trgove i monumentalne građevine. Posebno je zanimljivo saznati da je razorni potres 1948. gotovo uništio cijeli grad. Današnji Ašgabat u velikoj je mjeri nastao nakon toga, što možda objašnjava zašto izgleda kao da ga je netko projektirao od nule – bez brige za mjerilo.

Ono što mi je, ipak, najviše privuklo pažnju bile su ulice. Ne zato što su prepune ljudi, nego upravo suprotno. Čak i na širokim avenijama, na kojima bismo u drugim gradovima očekivali prometne gužve, vladao je gotovo neobičan mir. Sve je djelovalo uredno, čisto i prostrano kao da je grad projektiran u nekoj većoj skali od one na koju smo navikli.

Selbi nas je jedne večeri povela i na filmski trivia kviz kako bismo vidjeli kako mladi provode slobodno vrijeme. Takvi trenutci uvijek su mi draži od službenih obilazaka jer pružaju mali pogled iza kulisa svakodnevice. Upoznali smo mlade ljude, navijali za odgovore koje nismo znali i na nekoliko sati zaboravili da se nalazimo u zemlji koju većina ljudi nikada neće posjetiti.

Još jedna zanimljivost je ritam grada. Oko 23 sata zatvaraju se kafići, restorani i trgovine pa se na prvu može učiniti da grad odlazi na spavanje. No nije baš tako. Nakon toga ljudi i dalje šeću parkovima, sjede na travi, druže se i organiziraju piknike na otvorenom. Grad ne nestaje, samo promijeni tempo.

Ašgabat me nije osvojio klasičnim turističkim šarmom. Osvojio me činjenicom da mi ni u jednom trenutku nije bio jasan.

JESTE LI ZNALI?

♦    Većina zgrada obložena je bijelim mramorom.

♦    U gradu dominiraju bijeli automobili.

♦    Široke avenije često djeluju gotovo prazno.

♦    Mnoge građevine izgledaju kao futurističke kulise iz znanstveno-fantastičnih filmova.

♦    Grad je u velikoj mjeri izgrađen nakon katastrofalnog potresa 1948.

KONJI, TEPISI I IDENTITET JEDNE ZEMLJE

Ako želite razumjeti Turkmenistan, nisu dovoljni gradovi i pustinja. Treba razumjeti konje i tepihe.

Tijekom putovanja posjetili smo farmu na kojoj se uzgajaju slavni konji pasmine Akhal-Teke, možda i najpoznatiji simbol zemlje. Vitki, elegantni i nevjerojatno graciozni, poznati su po posebnom sjaju dlake zbog kojeg na suncu izgledaju gotovo zlatno. Nije teško shvatiti zašto ih nazivaju ,,nebeskim konjima”.

Na farmi smo vidjeli nekoliko vrhunskih primjeraka, promatrali proces potkivanja i saznali koliko su ti konji važni turkmenskoj kulturi. Za Turkmene oni nisu samo životinje ili sportski partneri. Oni su dio nacionalnog identiteta. Toliko važan da se njihov lik nalazi na državnom grbu, a postoji čak i nacionalni praznik posvećen upravo Akhal-Teke konjima. Koliko su cijenjeni najbolje govori činjenica da se najvrjedniji konji nakon smrti pokapaju s poštovanjem kakvo se u mnogim kulturama iskazuje ljudima. Takav odnos prema životinji možda je teško razumjeti nekome tko nije odrastao u nomadskoj tradiciji, ali upravo su konji stoljećima bili ključ opstanka u surovim uvjetima Srednje Azije.

Jednako važnu ulogu imaju i tepisi. Gotovo svaki uzorak na tradicionalnom turkmenskom tepihu nosi svoju priču. Nekada su upravo po njima prepoznavali kojem plemenu netko pripada, a motivi, koji se danas nalaze na tepisima, toliko su važni da su završili i na državnoj zastavi. Turkmenistanska je zastava jedna od rijetkih na svijetu koja na sebi prikazuje tradicionalne uzorke tepiha podsjećajući koliko je ta vještina duboko ukorijenjena u nacionalni identitet. Tepisi se ovdje ne smatraju samo ukrasom, nego dijelom kulturne baštine. Zemlja ima i vlastiti Muzej tepiha, a svake godine obilježava se i Dan turkmenskog tepiha, državni praznik posvećen jednom od najprepoznatljivijih simbola zemlje.

Promatrajući zlatne konje na farmi i uzorke tepiha koje smo susretali putovanjem, postalo mi je jasno da Turkmenistan nije samo zemlja bijelog mramora. Ispod svega toga krije se kultura koja čuva svoje simbole s ozbiljnošću kakvu u Europi rijetko viđamo.

KROZ KARAKUM PREMA MERVU

Nakon futurističkog Ašgabata vrlo brzo shvatiš da je najveća atrakcija Turkmenistana zapravo put između dviju točaka. Roman je sljedećih dana preuzeo glavnu ulogu za volanom dok smo zajedno sa Selbi krenuli prema unutrašnjosti zemlje. Već nakon prvih kilometara postalo mi je jasno da Karakum nije pustinja kakvu sam zamišljala. Nema ovdje samo beskrajnih dina kakve gledamo u filmovima. Krajolik se neprestano mijenja. Pijesak prelazi u ravnice, ravnice u suha prostranstva obrasla grmljem, a onda se odjednom pojavi selo kao da je izraslo niotkuda.

Upravo su mi ta sela ostala među najživljim uspomenama. Dok smo prolazili kroz njih, imala sam osjećaj da sam zalutala u neku verziju filma Mad Max. Dječaci zamotani u marame jurili su motorima po pijesku, iza njih se dizala prašina, a između kuća šetale su deve, koze i pokoji pas kojem, očito, nitko nije objasnio da se nalazi usred pustinje.

A onda je uslijedio prizor koji nisam očekivala. U jednom je trenutku cesta doslovno nestala u oblaku velikih bijelih skakavaca. Letjeli su u golemim rojevima, zabijali se u vjetrobransko staklo i stvarali gotovo nestvarnu scenu. Roman je samo slegnuo ramenima i objasnio da se takve najezde povremeno događaju. Za njega još jedan običan dan u Karakumu, za nas zabavan prizor.

Putem smo stajali na nekoliko povijesnih lokacija. Karavane natovarene svilom, začinima i dragocjenom robom prolazile su ovuda stoljećima. Teško je to zamisliti dok gledaš u beskrajnu ravnicu bez ijedne zgrade na horizontu.

I negdje usred tog pijeska čekao nas je Merv. Grad koji je u svoje vrijeme bio jedno od najvećih i najvažnijih središta Puta svile. I moj razlog dolaska u zemlju.

A SADA UŽIVAJTE UZ OVAJ VIDEO