■ Petak, 22. svibnja 2020. ■ Dan tridesetsedmi. ■U školi na daljinu najteže mi je bilo, vjerovali ili ne, ocijeniti glazbeni. Otežavajuća okolnost bila je i ta što spletom nekih drugih okolnosti iz tog predmeta neki učenici nisu imali ocjenu. Dugo sam razmišljala kako i što i tada je spas stigao od kolegice koja mi je predložila ideju za jedan projektni zadatak.

Zanimljivo je da su tu zadaću prvi poslali oni koji inače kasne i nije im škola „baš nešto“. Ni na daljinu, ni na blizinu. To mi je bila potvrda za teoriju da je glazbeni itekako bitan predmet. I da se mene pita, ne bi se ocjenjivao.

Trebali su istražiti jedno glazbalo i predstaviti ga plakatom, crtežom, prezentacijom, a možda i sviranjem neke skladbe, što je bilo namijenjeno ponajprije onima koji idu u glazbenu školu.

I tako su dan po dan stizali radovi, zanimljivi, neobični, napravljeni s manje ili više truda.

U obiteljima se raspravljalo o tome koji instrument predstaviti jer „onaj koji mi je drag ne znam baš dobro nacrtati“. 

Zanimljivo je kako su pristupi bili različiti i do kakvih su sve rješenja djeca dolazila uz roditeljsku pomoć. Neki su se čak sjetili vrtićkih prijatelja pa s njima napravili videointervju. Čini mi se da je najveći iskorak napravila Nika.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

U izradu njezine basgitare uključila se cijela obitelj.

Iz fotografija je vidljivo da se mjerilo, crtalo, pililo, rezalo, bojilo, sviralo, snimalo… U svemu su sudjelovali članovi uže i šire obitelji. Jesu li morali baš tako? Naravno da ne.

Jesu li djevojčica i njezin mlađi brat u tome uživali?

Ja bih rekla da jesu.

Možda će to biti jedna lijepa uspomena na školu na daljinu, a možda Nika i zavoli gitaru pa odluči svirati taj instrument.

I u jednoj i u drugoj situaciji – dijete je na dobitku, a to je cilj oko kojega će se složiti i roditelj i učitelj.

…

Jutros sam išla u školu na zadnje, vrlo iscrpljujuće dogovore o početku nastave u ponedjeljak. Da se ne bi samo sjedilo i govorilo, poslije sam razmještala klupe i stolce, selila stvari iz jedne učionice u drugu, nosila ih iz prizemlja na kat.

I još mi je mnogo, mnogo toga ostalo nedovršenim pa nastavljam u ponedjeljak ranom zorom prije negoli đaci dođu.

Od svih aktivnosti na svijetu seljenje školskih klupa i stolaca nije mi najdraža, ali više puta sam se okrenula oko sebe i nisam vidjela nikog tko bi to mogao učiniti umjesto mene ili barem sa mnom.

Kako ja, tako i druge kolegice.

Postoje brojne teorije o tome kako rasporediti klupe i stolce u učionici da bi se učenike potaknulo na timski rad, suradnju i suradničko učenje.

Sada sam sve što znam iskoristila da klupe razmjestim tako da svatko bude sam u klupi, što dalje jedan od drugoga.

U klupama sami, u razredu zajedno pa kako nam bude. 

■   Piše: Marija MAPILELE, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor  ■