Možemo li dalje od ove novonastale tišine ako nećemo sustavno i temeljito brinuti o procesima koji su posljedica proteklih godina, ako nećemo zaroniti duboko ispod površine koja je blistava, ravna i bez ožiljaka? Znamo li da jedno obično pitanje – „Kako ste?ˮ – ruši zidove, otvara vrata i briše tišinu? Prije ili kasnije.

Rezultati vrijednih istraživanja o posljedicama pandemije i potresa koja je proveo Institut za društvena istraživanja u Zagrebu upozorili su na važnost mentalnog zdravlja i pružili poticaj za mnoge promjene u našem obrazovnom sustavu. Uz niz konkretnih i pozitivnih pokazatelja o tome kako su učenici većinom spoznali da je kvalitetnija i korisnija nastava uživo u školi, da lakše i više nauče u školskom okruženju, da bolje razumiju kad im učitelj nešto zorno pokaže i objasni… mnogi su se zaustavili na jednom poražavajućem rezultatu: učenike tijekom nastave na daljinu nitko nije pitao kako su.

Napisala: Majda TOMETIĆ, profesorica hrvatskog jezika i književnosti, ravnateljica OŠ Kajzerica

Ta nas činjenica zabrinjava i boli, od nje ne možemo pobjeći, ali možemo učiti. Stoga smo u školama vrlo brzo reagirali, kao i niz puta do sada kad je negdje gorjelo, i organizirali velik broj projekata, programa, okruglih stolova, istraživanja, konferencija, seminara, psiholoških savjetovališta, grupa podrške… Zahvaljujući tim raznovrsnim i dobro osmišljenim aktivnostima, uvidjeli smo koliko znanja i snage treba svakodnevno uložiti u kvalitetnu i učinkovitu podršku mentalnom zdravlju naše djece.

No, pita li se itko kako su zatvaranje škola i nastava na daljinu utjecali na mentalno zdravlje učitelja, školskih psihologa, tajnika, ravnatelja i svih drugih djelatnika koji su, jednako kao i učenici, osjetili sve posljedice pandemije i potresa?
U vrijeme pandemije i nakon potresa u školama se, gotovo neprimjetno, počeo događati proces promjene među nama „velikimaˮ.

Tiho i nenametljivo prišuljali su se nemoć, rezignacija, tišina… Velika količina tišine.

Svatko se zatvorio u svoju ljušturu i pokušavao sam za sebe rješavati vrtlog emocija koji je nahrupio kao posljedica snalaženja sa svim novim i dotad nepoznatim aktivnostima koje su se gomilale oko nas, bez kraja i konca. Najednom je u drugi plan palo svo veselje učiteljskog posla i zavladala je zabrinutost. Tiha i nenametljiva uznemirenost, bojazan da nam nešto važno izmiče… U nekim trenutcima stavljali smo kvačice uz sve nepregledne zadatke koje smo trebali odraditi i zaboravljali smo pitati jedni druge: „Kako ste?ˮ

Za vrijeme nastave na daljinu mnoštvo je učitelja bilo prepušteno samo sebi. U školama smo se preko noći organizirali najbolje što smo mogli u datom trenutku, a potom smo se prilagođavali, svakog dana iznova. Katkad smo se svodili na klikove, a očekivanja su bila sve veća i veća. Učitelji su se trebali sporazumijevati s učenicima preko ekrana i ta je komunikacija ponekad izmicala i vremenu i struci i svrsi. Je li itko tada pitao učitelje: „Kako ste?ˮ

Istraživanja su naknadno iznjedrila i činjenicu da je potrebno pokazati razumijevanje za povećanje zahtjevnosti posla svih zaposlenih u školama tijekom pandemije te učiniti sve kako bi škole i dalje ostale otvorena mjesta za učenje i odrastanje. S obzirom na te rezultate istraživanja, je li netko u posljednje vrijeme pitao učitelje i nas u školama kako smo?

Kako se nakon svega što smo doživjeli nosimo sa stresnim situacijama i traumama, uspijevamo li ostati mirni i brižni u kontaktu s učenicima, znamo li skrbiti o vlastitoj dobrobiti, kakvu podršku trebamo…?

Naravno da su mnogi pitali i da pitaju i dalje kako smo i kako se sada snalazimo s posljedicama i sa svakodnevnim zadatcima i očekivanjima. Spoznaja o važnosti mentalnog zdravlja postoji, no zabrinjava me svakodnevica u kojoj nam treba više suosjećajne podrške. Možemo li dalje od ove novonastale tišine ako nećemo sustavno i temeljito brinuti o procesima koji su posljedica proteklih godina, ako nećemo osluškivati situacije, ako nećemo zaroniti duboko ispod površine koja je blistava, ravna i bez ožiljaka?

Zapravo samo želim poentirati – kao što je iznimno važno pitati učenike kako su, jednako je važno postaviti isto pitanje učiteljima. Jedno bez drugoga ne ide. Veza je neraskidiva.

Uvidjeli smo svi zajedno koliko je važno podržati mentalno zdravlje učenika i učitelja, prepoznata je zahtjevnost učiteljskog posla, u koju su uključene i borbe za osnovicu i obim poslova, znamo da učenik mora biti u središtu školskog svemira… A znamo li da jedno obično pitanje – „Kako ste?ˮ – ruši zidove, otvara vrata i ukida tišinu? Prije ili kasnije.

Imam običaj pitati učenike koje sretnem po hodnicima kako su. Većinom odgovore i postave protupitanje: „A kako ste Vi?ˮ

Tako u našem krugu raste spoznaja o važnosti podupiranja, razumijevanja i suosjećanja. Nekad je potrebno jako malo. Samo dvije, tri riječi i dobra namjera. Budemo li se i dalje zatrpavali zadatcima i htijenjima, „trebanjimaˮ i „moranjimaˮ te zaboravljali da se iz pozitivnih emocija razvija naša pokretačka snaga, polako ćemo izgubiti smisao. U tišini.

Rezultati istraživanja dali su nam visokovrijedne poticaje za daljnji rad u školskom sustavu i osnaživanje školske klime. Pokrenimo se. Za početak, dovoljno je postaviti pitanje: „Kako ste?ˮ