Uvijek se nasmijem kad naiđem na fotografiju stare, nepoznate žene i rečenice koja piše uz fotografiju: Najteže ti je bit’ gladna i bez škole. Mojim je đacima najteži hrvatski.

Neće to priznati i uvijek imaju tisuću opravdanja, svoje kardinalne pogreške objašnjavaju slučajnom zabunom, ocjene su iz pravopisnih diktata loše, s ploče prepisuju pogrešno, forsiraju pisanje tiskanim slovima „Jer se ionako tako smije pisati u petom razredu“, a ja inzistiram na pisanim jer smo se godinu dana mučili kako bismo ih naučili pisati, jer ona imaju svoj smisao, vrijednost i važnost – sada, u petom razredu i u budućnosti.

Nisu važna samo pisana slova.

Važna je i upornost i dosljednost i točnost.

I tako dan za danom.

Sada kad više nema izolacije i online nastave da nas malo „spasi“, kada smo u školi stalno, kada više nema toliko toga novog što treba naučiti, vrijeme je za nekako zaokružiti četverogodišnji rad, utvrditi, ponoviti, izbrusiti… Umjesto svojevrsnim šlagom na torti četverogodišnjeg učenja i znanja mi se bavimo popunjavanjem rupa i praznina. Pa se svakih nekoliko dana vraćamo na pisanje niječnica, različitim jezičnim vježbama, sram me je reći, ali i pisanju točke na kraju rečenice, velikom slovu u imenima ljudi… o čemu, valjda, već pjevaju i vrapci na granama stabala ispod školskih prozora.

Neki će reći: pusti djecu, ne cjepidlači, kad će im to trebati…

A ja ću reći da nikada ne bih kupila prozor kojem nedostaje jedno krilo, ulazna vrata bez kvake niti kuću bez krova.

A poznavati osnove svog materinskog jezika upravo su prozori, vrata i krov nekakve kuće znanja.

Išli smo u Gradsku knjižnicu Samobor povodom obilježavanja Dana hrvatskoga jezika. Program koji Knjižnica svake godine priređuje zove se zove Volim hrvatski.

Naslov uopće nisu komentirali. U izlozima knjižnice izložba karikatura Nike Baruna s najčešćim jezičnim pogreškama u svakodnevnom govoru. Jeste li primijetila? Pozdravljam vas ispred knjižnice? Idem si popiti pivu?

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Ništa to njima nije smiješno.

Ali zato im se svidio sadržaj radionice na kojoj smo sudjelovali – Jezične igre samo za učenike 4. b vodio je mladi dr. sc. Josip Mihaljević s Odjela za hrvatski standardni jezik Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

Bili su potpuno opčinjeni činjenicom da jedna mlada osoba, vrsni poznavatelj tehnike i računalnih igara, smišlja računalne igrice glagoljicom, riječima sa č i ć, ije i je.

Sjela sam u zadnji red i promatrala ih kako sudjeluju u kvizu.

I znate što – puno su toga i znali.

To je očito medij koji im je blizak.

I nije me to iznenadilo.

Drago mi je, naravno.

Uživam u njihovu znanju.

Sve sam ih to ja naučila.

Ja volim hrvatski, pa moraju i oni.

Šalim se, naravno.

Igrice su super, ali i olovka je, i bilježnica, i ploča, i kreda. Dan žena nismo posebno obilježavali. Njima ionako nije jasno zašto se slavi Dan žena, a kada im se krene objašnjavati, isto im je nepojmljivo da djevojčice nekada, na primjer, nisu smjele ići u školu.

– Pa, tko su onda bile učiteljice? – pitaju.

– Nitko – kažem im – bili su učitelji, samo za odabrane.

Kakav je to raj bio… ne govore, ali im na nosu piše.

A ja idem kući s torbom punom bilježnica. Ispravljam ih zelenom ili nekom drugom kemijskom.

Samo da nije crvena.

To boli.

Ali barem neće biti gladni i bez škole.

■  Piše: Marija Mapilele, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■ Autor ilustracija: Niko Barun ■