Kolumna
Sandra VUK, majka dviju kćeri – učiteljice i druge koja ni ne želi čuti o tome da nastavi maminim stopama. Entuzijast, osoba koja uvijek uči, sve je zanima i vjeruje u današnju djecu. Da bi cijeli proces bio što lakši, učenje smatra životnom igrom, uvijek traži nove spoznaje, metode i načine poučavanja. Zaljubljenik u nove tehnologije. Zaljubljenik je i u svoj posao i radost koju dijeli kad uđe u učionicu. Profesionalac u poučavanju već 27 godina. Uvijek željna prikazati primjere prakse, poučavati i odrasle. SLUŽBENO: učiteljica u OŠ Sveta Nedelja, učiteljica savjetnica, kolumnistica, e-mentorica, edukatorica o novim tehnologijama, županijska voditeljica. Kolumnistica je Školskog portala od siječnja 2015.
SANDRINA UČIONICA
Vrijedni kao pčelice
objavljeno: 31. svibnja 2020.

Naslov današnje kolumne trebao je biti „Tko se boji VUKa još?“ reflektirajući se na moje prezime, jer tijekom prvoga dana i povratka cijeloga razreda u učionicu osjetila sam to pitanje u zraku. Vrlo brzo otopila sam taj led i to pitanje, ali ostalo je visjeti u zraku pitanje zašto su roditelji nakon dobre suradnje u proteklih 10 tjedana trebali povratak obojati strahom od škole i učiteljice.

Kad smo svi sjeli u klupe i nakon što sam pročitala protokole ponašanja, nakon što sam komentirala nove frizure i koliko su narasli, prva ruka koja je bila u zraku nosila je pitanje: Pišemo li danas test? I sljedeće su ruke donosile slična pitanja: Hoćemo li dobiti jedinicu zato što nismo napravili skakavca; mama je rekla da padam razred jer ne znam njemački  itd….

U prvi trenutak ostala sam doslovce bez teksta [ako hoćete da budem patetična, navrle su mi suze na oči, pred svima njima]. Je li povratak u školske klupe obilježen tim strahom koji nose od kuće i zašto se moralo strašiti djecu?

Inače kasnije sam otkrila da sam prije četiri godine napisala kolumnu pod nazivom ■ Tko se boji VUKa još? ■ Sa sličnom tematikom.

Do kraja dana od mene su dobili sve informacije i shvatili su kako ništa od onoga što im je rečeno nije istina.

Već drugi sat krenuli smo s radom, izrazili su želju da ponovimo matematiku. Kad sam ih pitala žele li digitalno – uz sadržaj koji i nadalje objavljujem na stranici – ili kreda i ploča, mislim da svi znate odgovor: kreda i ploča.

Veselili su se kao da sam im darovala najveću čokoladu. Toga prvoga dana riješili smo 50 zadataka zbrajanja i oduzimanja pred pločom, ne zato što sam tako planirala, nego zato što su tražili još i još.

Dani kao da su bili novi i noviji doživljaji. Osim propisanih mjera kojih se svi pridržavamo, škola je postala mjesto veselja, mjesto kamo žure da što prije dođu. Ne smeta im što se pod odmorima ne druže s drugim razredima, jer su se zaželjeli međusobnoga druženja.

Pod odmorima sjednu na pod u krug i, pazeći da se ne dodiruju. Razgovaraju. O običnim temama, dječjim temama – i ja ih pustim. Gledam ih iz svoje klupe i sretna sam. Što sam s njima u razredu.

Tjelesnu i zdravstvenu kulturu ne možemo imati u dvorani pa se koristimo prostorom školskoga igrališta. Na žalost grad nije dočekao povratak u školu spremno kao mi pa je vanjski dio igrališta zarastao u korov koji se sada penje i po ogradama našega igrališta. Prilično je neugodno stajati u blizini pa se organiziramo tako da se klonimo tih dijelova. Šteta, jer ako moramo imati tjelesnu i zdravstvenu kulturu na otvorenome, ako se djeca pridržavaju svih mjera [dodajemo loptu na pravilnome razmaku ?] zašto i drugi nisu bili spremni za normalno funkcioniranje?

Uglavnom, moje su pčelice nasmiješene, vrijedne, pažljive, brbljive, zaigrane i vesele što su u razredu i školi.

Piše: Sandra VUK | OŠ SVETA NEDELJA, SVETA NEDELJA ■  Moj web ■  Razredna stranica 3. B  ■  Webučionica web alati za rad u nastavi ■