Farski otoci bili su moja 50. regija… Sjećam se, mislim još na faksu, statusa Hrvoja Šalkovića kada je opisao svoju 50. zemlju koju je posjetio i svoje reakcije kako bih i ja jednoga dana voljela osjetiti slično zadovoljstvo. I evo me na rajskim (Farskim) otocima i tisuće ovčica oko nas. Meni za sreću dovoljno! Svi koji me poznaju, znaju da su moja sreća putovanja, nove zemlje/kulture/pejzaži – jer skitati se mora! Može li bolja lokacija za zlatnih 50? Nakon slijetanja, kiša; nakon kiše, nestvarno lijepa duga… Pokupili smo naš Hyundai na aerodromu i još je jedna avantura počela.

Farski otoci su jedan od dvaju autonomnih teritorija Kraljevine Danske, smješteni u Atlantiku. Iako su površinom prilično mali, na njima živi čak 49 000 ljudi. Naseljeno je 17 od ukupno 18 otoka, a smješteni su između Škotske i Islanda. Farski otoci nisu dio EU-a. 

Piše: Maja MAČINKO

Ovi su vulkanski otoci međusobno povezani trima podzemnim tunelima, od kojih najnoviji ima svoj kružni tok pod morem u sredini tunela, kao i mostovima i brojnim trajektnim linijama. Postoje i helikopterske linije koje su pretežno predviđene za prijevoz lokalnih stanovnika i tereta. Naziv Farski otoci prvi se put pojavio kao Faereyjar što znači ’Ovčji otoci’. To je vjerojatno dovelo do nacionalnog simbola, a to je, naravno, ovan. Ovo su ime dali doseljenici iz vikinškog doba iz Norveške u devetom stoljeću.

Prvu smo noć spavali u preslatkom selu Gasadalur koje je prvotno bilo odsječeno od ostatka otoka, no probijanjem tunela kroz planinu, 2004., selo je povezno s ostatkom otoka. Tunel je, kao i na Islandu, jedna traka s proširenjima s desne ili lijeve strane koje omogućavaju mimoilaženje dvaju automobila.

Nakon prijave u kućicu s pogledom 10☆, prošetali smo do slapa koji se s planina ulijeva u more.  Oko 21:00 popeli smo se na brdo iznad sela kako bismo dočekali zalazak sunca koji je nadmašio čak i one na Cipru! Usput smo sreli ženu koja je teta u vrtiću u malenom susjednom selu. Kaže da u vrtiću imaju čak stotinjak djece koju prate u školu i nakon završetka vrtića, nekoliko im tjedana fizički pomažu i budu s njima da se lakše prilagode na školu.

Sljedeći smo se dan uputili u maleno mjesto Sorvagur u kojem je pristanište brodića koji plovi do otoka Mykinesa. Ostavili smo svoj automobil na besplatnom parkingu jer na otoku nije dozvoljen transport automobilima. Mykines je dostupan samo četiri mjeseca u godini, i to samo za lijepog vremena. Karte za brod, po cijeni od 120 kruna, odavno su bile rasprodane, no mi smo svoju (srećom) kupili tri mjeseca ranije. Većina turista na otok dolazi ujutro i vraća se natrag drugim brodom u 17:00.

Mi smo odlučili provesti noć na otoku i osjetiti ga kada je pust tako da smo iznajmili lokalnu kućicu i osjetili kako oni žive. Na otoku trenutno službeno stanuje desetak ljudi tijekom godine. Imaju mali heliodrom za transport lokalaca. Pri dolasku na otok preskočili smo s broda na mol nakon čega nas je čekao uspon do sela. Već pri dolasku u luku oko nas je bilo stotine puffina koji su jedan od razloga zašto smo uopće došli.

Na Farskim se otocima plaća planinarska naknada. Kupuje se online ili u lokalnim kafićima, a na početcima najposjećenijih lokacija uvijek stoji netko zadužen za POS uređaje. Cijena je dnevne naknade za Mykines 250 kruna po osobi. Mi smo svoje ulaznice pošteno platili i proveli dan u planinarenju i istraživanju otoka promatrajući puffine.

Atlantski je puffin najbrojnija vrsta ptica na Farskim otocima gdje se gnijezdi oko 500 000 parova. Puffini su morske ptice i žive u moru. Na kopno dolaze samo da bi se gnijezdili. Prvi puffini stižu na Farske otoke početkom svibnja. Prvi put nakon dolaska puffin ne provodi puno vremena na kopnu, već vrijeme provodi u moru.

Ovdje mlade ptice pronalaze svog partnera za cijeli život, a ptice ostaju u moru dok ne budu spremne za gniježđenje. Nakon nekog vremena na moru puffini počinju pripremati svoje gnijezdo koje je zapravo tunel dubok preko 1 m i to uglavnom u travnjacima iznad litica s pogledom na more. Bebe puffini nazivaju se pufflings. Krajem se kolovoza većina puffina vraća u more tako da je sedmi mjesec idealan za promatranje puffina jer su svi oko svojih jazbina.

Mykines smo napustili sljedeći dan u 11:30 kako bismo uživali i u preostalim otocima (ukupno ih je 18). Pri povratku s Mykinesa bili smo jedini turisti na brodu jer su prvi stigli tek u 11:00 i vraćali su se brodom u 17:00. Samo nas dvoje i lokalna ekipa, unuci i djeca koji su bili u posjetu kod svojih. Brod je putem svratio u razne uvale i dovezao nas do zanimljivih stijena i špilja te tuljana.

Nakon silaska s broda uslijedila je planinarska tura br. 1. Trælanípa (Slave Cliff) okomiti je kameni zid koji strši 142 metra uvis iz mora. Navodno je ime dobila u vikinško doba kada su s planine bacani robovi. Na kraju druge litice vidi se Bøsdalafossur, 30 metara visok vodopad koji utječe izravno u Atlantski ocean. A ovo smo, ustvari, došli vidjeti: The lake above the sea. Jezero iznad mora – optička iluzija gdje jezero Leitisvatn/Sørvágsvatn izgleda kao da lebdi visoko iznad mora. I naravno, ovu smo avanturu platili 200 kruna po osobi.

Saksun je preslatko udaljeno malo selo na otoku Streymoy. Selo je poznato po svom jedinstvenom položaju smještenom iznad zadivljujuće lagune. U selu živi 11 ljudi tako da selo ima više vodopada nego stanovnika! Glavna je atrakcija u Saksunu panoramski pogled na lagunu okruženu strmim planinama.

Laguna je nekada bila dobra prirodna luka koja je tijekom jake oluje zatrpana pijeskom. Laguna puna pijeska sada privlači ljude, a dvaput se dnevno puni morskom vodom iz sjevernog dijela Atlantskog oceana. Mi smo, nažalost, pogodili baš plimu pa nismo uspjeli doći do samog kraja lagune i najljepše plaže s crnim pijeskom. Svratili smo i do Fossa vodopada koji je najviši vodopad na Farskim otocima (140 metara), i nalazi se na otoku Streymoy.

Budući da nam je plima malo poremetila planove, brdskim smo se cestama zaputili na drugu stranu. Tako smo, nakon slapa, istraživali još jedan od 18 otoka i to cestama kojima prolazi jedva jedan automobil, a zapravo su dvosmjerne. Srećom, i tu su postojala povremena proširenja za mimoilažnje automobila.

Svratili smo u Tjornovik na najpoznatiju surfersku plažu s koje se u daljini vide morske skulpture Risin & Kellingin. Nakon toga smo se vozili do sela Gjógv koje je smješteno na sjeveroistočnom vrhu otoka Eysturoy. Selo je dobilo ime po 200 metara dugom klancu, ispunjenom morem, koji se od sela pruža sjeverno do mora i zapravo čini prirodnu morsku luku. Nakon avantura ovim cestama definitivno nam je bilo jasnije ime otoka – Ovčji otoci. Ovce su nas pratile posvuda, i samo smo čekali kada će neka iskočiti ili laganim korakom prošetati preko ceste.

U Klaksviku, drugom gradu po veličini na otoku, dvije smo noći iznajmili kućicu-brod na jezeru s predivnim pogledom na grad i luku, a imali smo i goste na večeri, patkice iz jezera koje šetaju po terasama i toliko su slobodne da ulaze u kuće. Lokacija smještaja nam se dvostruko isplatila jer smo ostali bez automobila, koji ujutro nije htio upaliti, pa smo morali presjedati i dvama smo autobusima stigli do aerodroma kako bismo dobili novi automobil. A automobil… e to je zabavna priča… Dva smo puta pitali agenta na preuzimanju vozi li automobil na benzin ili diesel i dečko je na pultu rekao da vozi na diesel, no da ne brinemo jer ionako piše na rezervoaru. Naravno, nije pisalo ništa, a mi smo utočili što nam je rečeno… Kad ono, ups! Automobil je benzinac.

Mehaničar je došao, pogledao i nije mogao ništa, a čak i njemu nije bilo jasno kako nema oznaka, samo neki brojevi koje on nije razumio. Par je puta mirisao što je unutar njega i nije bio siguran. Da su lokalni ljudi divni, pokazalo se i u ovoj situaciji. Kako je cijena taxija „samo“ 1200 kn, tražili smo kako do aerodroma doći jeftinije. Mehaničar nam je ponudio svoj automobil na posudbu pa da mu ga vratimo kad preuzmemo drugi, no odlučili smo se za autobus. I tu nam je čovjek uskočio, pronašao autobus i dovezao nas do stanice taman kad je autobus stigao.

Preuzeli smo drugi automobil i krenuli k novim avanturama…

Odgoda zadnjeg planinarenja pokazala se dobrom odlukom. Utorak ujutro nije kišilo pa smo u 6:00 krenuli iz Torshavna natrag u Klaksvik. Parkirali smo automobil u luci i pješice se ukrcali na trajekt za otok Kalsoy. Kalsoy u prijevodu znači muški otok dok mu susjedni otok Kunoy znači ženski otok. Na Kalsoy se može doći samo trajektom, i divno su im usklađene sve konekcije javnog prijevoza. Čim trajekt uplovi u malu luku, ispod čeka autobus koji vozi do preostalih triju malenih sela na otoku. Cijena je karte za autobus u jednom smjeru bila 20 kn, a povratna za trajekt 40 kn.

Mi smo izašli u zadnjem selu Trollanes gdje se krije jedna crvena ograda koja nas je vodila k našem cilju. Konačni je uspon bio do svjetionika Kallur koji se nalazi na zadnjoj litici otoka. Ako nikada niste čuli za ovo mjesto, a gledali ste film James Bond: No time to die;  prepoznat ćete liticu na kojoj se nalazio bunker u kojem je umro posljednji agent 007. Iako je jedna od posjećenijih lokacija u privatnom vlasništvu, vlasnik ne naplaćuje hiking naknadu i svima koji mogu do gore, prolaz je slobodan.

Uspon je bio poprilično izazovan, posebno zbog kiše koja je padala dan ranije. Na nekim su dijelovima bile jame od slapova duboke do mog struka tako da sam na usponu ozljedila nogu i istegnula mišić ispod koljena. No izdržala sam do dna svjetionika i spustila sam se dolje djelomično hodajući, a djelomično sjedeći jer je svjetionik bio razlog br. 2 zašto smo došli. Žare je čak otišao i do ruba litice na kojoj je toliko puhalo da mi nije bilo do snimanja…

Nakon 007 avanture svratili smo još u Mikladalur vidjeti kip žene tuljana iz narodnog folklora. U Klaksviku, u luci, pojeli smo najbolji fish&chips u zadnja tri tjedna pa ako se ikada nađete tamo, svakako ih posjetite. Završili smo svoju farsku avanturu prepuni dojmova. A s obzirom da je njihov minimalac 20 000 kn, cijene su sasvim u skladu s njihovim standardom.

Primijetili smo da svi imaju puno djece, prosjek im je troje djece po obitelji, pa je tako sve prilagođeno djeci – besplatan prijevoz i niz ostalih pogodnosti. Čak je i najmanji aerodrom na kojem sam do sada bila, postavio mini igralište između jedinih dvaju izlaza. Svi željni netaknute prirode, bicikliranja ili planinarenja barem bi jednom u životu trebali posjetiti ovu zemlju.