Tempus fugit. Kroz glavu mi prolaze te latinske riječi. Vrijeme, doista, leti. Prošla su, dakle, već dva mjeseca otkako smo, kao učitelji i učiteljice uključeni u nastavu na daljinu.  

Premda nije tako djelovao, ovaj je zadatak uključivanja bio iznimno zahtjevan.

Radim u maloj područnoj seoskoj školi nedaleko od Zagreba kao učiteljica razredne nastave u kombiniranom odjeljenju 1. i 4. razreda s 13-ero učenika, od kojih dvojica imaju prilagodbe sadržaja. Naš je škola pomalo iznimka od standarda jer nemamo dovoljno prostora  [nemamo ni zbornice, ni blagovaonice, samo dvije učionice, uski hodnik i dva wc-a], a ukupno nas je 30-ak.

Prvi mi je zadatak bio okupiti roditelje u ”neku” grupu.

Vremena je bilo malo za procjenu roditelja svojih učenika. Srećom, do sada sam ih upoznala na roditeljskim sastancima, individualnim i brojnim usputnim razgovorima [ali i zahvaljujući svojim učenicima koji često na nastavi iznesu više o svome obiteljskom životu, nego što bi, zapravo, smjeli] tako da sam, otprilike, znala koje tehnologije upotrebljavaju, kojim se aplikacijama služe, u kakvim okolnostima žive i rade [već prema tome znate upotrebljavaju li IT ili ne] pa i na kojim mrežama ”vise”.

Vodeći se tom mišlju i ljubomorno čuvajući svoj broj mobitela [svoj broj mobitela ne dajem ni pod koju cijenu!], otvorila sam zatvorenu Facebook grupu unutar svog profila [na kojem upotrebljavam svoj nadimak koji većini roditelja nije poznat]. Uglavnom, nije inovativno, ni kreativno, ali valja uzeti u obzir sve socioekonomske čimbenike koji su, na kraju, najmanji problem.

 Odabir ove društvene mreže, uz navedeno, ima i još nekoliko ključnih razloga od kojih ću navesti još tri:

■  aplikacija omogućuje više različitih aktivnosti [i nije vezana uz telefonski broj] u odnosu na WhatsApp i Viber

■  slična je drugoj koju će učenici upotrebljavati u višim razredima [Yammer]  

■  treća – najvažnija, upotrebljava ju ova generacija roditelja [u rasponu od 30 do 40 godina].

Okupljanje roditelja nije teklo glatko i cijeli se proces odvijao preko vikenda [!]. Jedan mi se roditelj nije javljao [kasnije se ispostavilo da na mobitelu nije imao instaliranu aplikaciju Messenger pa sam mu uzalud slala poruke da se uključi, čak sam zamolila i druge roditelje da mu pomognu… Drugi roditelj  radi u polju i ne stigne se javiti, stići će tek u nedjelju navečer, a vrijeme letiiii…. Trećega i četvrtoga muči što imaju malo ”giga” na mobitelu …

No ključni je problem loša i spora internetska mreža [u određenom dijelu naših naselja nema optičkoga kabela, a time ni kvalitetne internetske mreže] pa smo dokupili ”gige”, hvatali signal po kući, ”homeboxovi” su malo radili, malo ne, zvali smo i Carnet …  Ukratko, morali smo se snaći i jesmo, unatoč tehnologiji, jer cijeli je proces zbog toga bio dugotrajan, spor – više sam puta zbog toga dobila iste zadatke, blokirala se aplikacija Messenger, poruke nisu prolazile, tako da sam ubrzo morala uključiti djelomično i WhatsApp [roditelj mi pomaže ”čuvati” moj broj], ali i e-mailove u komunikaciji s pojedinim roditeljima.

Tako je sve započelo. Od samoga početka učim i poučavam, uz svoje učenike [posredno] i roditelje [!].

Učiteljica ostaje učiteljica i, na žalost, to dvostruko poučavanje nije mi smetalo, ali oduzimalo mi je podosta vremena. Primjerice, kada je u pitanju bilo instaliranje određenih programa i aplikacija, pojedini roditelji nisu znali objasniti u čemu je problem pa sam morala otkriti o čemu je riječ na temelju njihovih opisa [i fotografija!], pojedinima je bilo neugodno priznati da ne znaju i nije im lako pitati, a ponekad i ja nisam imala pojma zašto se određeni alat ne pokreće.

Trudili smo se premostiti prepreke, i roditelji, i učenici i ja. Mogu slobodno reći da je ovo ”Škola za život” i ”Život za školu”. Bez sarkazma. Za pojedince cjeloživotno učenje, za druge samo učenje.

Kako staviti sadržaje i materijale, plivati u svijetu između digitalnoga i konkretnoga? Naravno, i digitalno je konkretno, ali nedostupno svima jer nemaju svi jednake uvjete. Imamo obitelji koje imaju šestero petero ili školske djece. Ponekad je i dvoje je previše kad imate samo jedan pametni telefon. Rijetko tko ima i tablet i računalo.

Učenici su uskoro prepušteni nastavi na daljinu na državnoj televiziji. Unatoč trudu učiteljica iz ”Škole na trećem”, teško je bilo očekivati da će učenici razredne nastave zadržati fokus dva sata [srećom, nakon prvoga tjedna samo jedan sat] gledajući televizijski školski program te usvojiti sadržaje kao i usvajati sadržaje ubrzanim tempom daleko većom satnicom i količinom sadržaja, nego što je to uopće propisano i to uz minimalna ponavljanja i jednosmjernu komunikaciju.

Njihovo će znanje, dakle, dopuniti njihovi učitelji ali – hoće li svi biti u jednakome položaju?  Moji prvašići, primjerice, nisu dobili obećane tablete.

Stoga, u mom slučaju, kao jedina mogućnost da moji učenici usvoje sadržaje, ostala mi je posredna komunikacija s njima putem mobitela njihovih roditelja, uz praćenje TV programa.   

 Kako je moja nastava, zapravo, u početku, izgledala?

S obzirom na to da je u početku dogovoreno kako trebamo pratiti ”Školu na trećem” i da u tom istom početku nije bilo jasnoga rasporeda, prvi sam tjedan nastave provela u pidžami, spavajući u prosjeku samo nekoliko sati ne izvršavajući ikakve privatne obveze, osim osnovnih …

Od 8 do 10 sati pratila sam sadržaje prvoga razreda, a od 14 do 16 četvrtoga razreda, kako bih mogla odabrati zadatke za učenike, pripremiti zamjenske zadatke za digitalne sadržaje [mogućnosti za one koji imaju tehnologiju i ”gige”] te sve te sadržaje uskladila sa svojim GIK-om i GPP-om.

Kako televizijska nastava nije pratila moje udžbenike, moji su učenici svakodnevno dobivali popriličnu količinu zadataka kako bismo uhvatili korak sa ”Školom na trećem”. Vrijeme između obiju nastava, provodila sam usklađujući sadržaje i materijale, pomažući roditeljima instalirati aplikacije, programe i digitalne udžbenike.

Kasnije su dolazile povratne informacije od strane roditelja  što sam pregledavala do dugo u noć. Uradci su bili različite kvalitete pa sam morala povećavati fotografije ili tražiti od roditelja da ponovno fotografiraju isti rad jer bi slika bila mutna ili nejasna – ponekad mi je bilo i neugodno zbog mojih zahtjeva.

Doista, svakome sam roditelju napisala detaljnu i jasnu povratnu informaciju [što je dobro napravljeno, što loše, što može bolje, što treba ispraviti, poslala sam određeno rješenje zadatka pa je učenik trebao usporediti ga sa svojim i pronaći pogrešku i slično]. Sve mi je to oduzimalo poprilično vremena, premda se činilo da učiteljica, dakle, ja, zapravo ne radim ništa.

Promjenom rasporeda televizijske nastave i ograničavanjem na jedan sat, organizirala sam se drukčije – do podneva je trajala nastava koju sam usklađivala sa sadržajima svoje nastave, dok mi je najavljeni tjedni plan omogućio uvid u eventualne sadržaje u okviru televizijskoga programa, a popodne i navečer stizali su odgovori, što me ponovno nije spasilo od noćnoga rada.

■  Piše: Alojzija TVORIĆ KUČKO, učiteljica sam razredne nastave i Hrvatskoga jezika te doktorica kroatistike ■  Područna škola Poljana , II. OŠ Vrbovec ■  Radim već 15-ak godina u nastavi, trenutno sam učiteljica razredne nastave u kombiniranom odjeljenju u Područnoj školi Poljana (II. OŠ Vrbovec). Autorica sam različitih stručnih i znanstvenih radova. Ispitani sam vatrogasc te vatrogasac I. klase, certificirani medijator i voditelj EU – projekata. Dobitnica sam nekoliko priznanja  (”Stjepan Cipek” za 2016. g.). U slobodno vrijeme vježbam, sviram glasovir, vodim konferanse te lektoriram različite knjige i radove. ■