Kada u razred dobijete dijete, pomalo drukčije od ostalih, svatko od nas se zapita: „Kako s njim?” Upravo to pitanje vrtjelo mi se glavom kad sam shvatila da moj Filip ima dvojaku dijagnozu: autizam i ADHD. Pomalo neobična kombinacija, ali, to je on.

Filip Vugrinec je bio vrlo inteligentno dijete, ali s dosta problema s obzirom na to da je njegovo ponašanje bilo drukčije od ponašanja ostalih u razredu. Ne samo to, već je izgledalo da se nikako ne može uklopiti u razred. Sve mu je smetalo, stalno je bio namrgođen i često je, bez ikakva razloga, udario neko dijete ili izazvao sukob. Učitelja koji mu je bio asistent često je ili ignorirao ili vrijeđao.

Iako smo svakog dana ostajali duže i razgovarali o problemima i ponašanju to baš nije urodilo plodom. Odlučila sam pokušati nešto drugo. Željela sam da Filip sam na neki način nađe rješenje problema.

S obzirom na to da je volio crtati, odlučila sam to iskoristiti. Razgovarala sam sa roditeljima. Predložila sam im da Filip i ja zajedno napravimo slikovnicu. Objasnila sam što tom aktivnošću želim postići. Složili su se. Filip je u početku reagirao kao i na sve ostalo: negativno i s odbijanjem. Ali, kad sam mu rekla da će on odlučivati što ćemo pisati i da će to biti samo njegova knjiga koju ćemo pokazati prijateljima u razredu, pristao je.

Najprije smo oslikali naslovnicu. Bila je upravo onakva kakvu je želio. Knjiga je pratila situacije koje su se ponavljale i u kojima se manifestiralo problematično ponašanje. O njima smo crtali i pisali.

U početku je išlo teško i sporo. Nije bio motiviran i shvaćao je aktivnost kao samo još jedan dodatni školski zadatak. No, kad smo pokazali mami naslovnicu, koju je ona pohvalila i rekla Filipu da je ponosna na njega, situacija se počela mijenjati. S vremenom mu je postalo zanimljivo i uskoro mu taj naš dodatni sat više nije bio opterećenje, već se osjećao važno jer je on pisao „svoju knjigu”. Uvijek je utorkom bio nestrpljiv jer to je bio dan za rad na knjizi.

Često je bio namrgođen, pa smo krenuli upravo od toga. Pokazala sam mu fotografije djece: jedni su bili ozbiljni ili namrgođeni, a drugi nasmijani.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Tražila sam da mi pokaže djecu s kojom bi htio biti prijatelj. Uvijek je to bilo nasmijano dijete. Kad sam ga pitala zašto mu se baš ta djeca sviđaju, rekao je: „Zato što su veseli.”

Zatim sam tražila da razmisli kojoj djeci je on sličniji. Zamislio se i bez riječi pokazao ozbiljnog dječaka. Pitala sam ga: „Što misliš, bi li se mogao češće smijati? Hoćemo li pokušati?” Nacrtali smo simbol nasmijanog sunca i zalijepili ga u razredu kao podsjetnik na naš dogovor i tako je nastala prva stranica knjige.

Naravno da to nije eliminiralo problem, on nije nestao preko noći, ali, kad se mrgodio, pokazala sam na nasmijano sunce i Filip se sjetio što smo se dogovorili pa se pokušao i on nasmiješiti. Uskoro smo i ostaloj djeci objasnili simbol i oni su ga prihvatili i koristili se njime. Postalo je to naše razredno pravilo: kad si loše volje pogledaj i sjeti se da osmijeh nam uljepšava dan.

Stalno smo imali problem s Filipovim neobjašnjivim reakcijama. Naime, često je nekog, u prolazu, bez razloga udario. Kad sam ga pitala zašto je to uradio, rekao je: „Tako mi je došlo, morao sam.” Nije zapravo znao objasniti svoje ponašanje. Uvijek se ispričao, ali bi često ponovio isto. Razgovarala sam s kolegicom koja je edukacijski rehabilitator i ona mi je savjetovala da pokušamo igru „Zalijepljene ruke” (hodanje s rukama uz tijelo). Igrali smo tu igru i na TZK s ostalim učenicima pa je nije doživio kao kaznu već kao zabavu. Dogovorili smo se kad osjeti da treba nekog udariti neka „zalijepi ruke”. Zanimljivo, ali pomoglo je. Taj način hodanja nacrtao je i zapisao na stranicu knjige.

Na satu je Filip imao teškoće s koncentracijom i aktivnošću. Koristila sam se s mnogo vizualnih pomagala, često radila prezentacije i na taj način uspjela privući njegovu pažnju. No, aktivnost je bila problem – njemu se mnogo puta jednostavno „nije dalo” (njegove riječi).

Nije pomoglo ni inzistiranje asistenta, on se jednostavno ubacio u neki svoj film i pasivno promatrao situaciju u razredu.

Kad sam ga prozvala, odgovorio bi, ali tek toliko da zadovolji moj upit i opet se isključio. Pozitivni poticaji poput onog: „Sigurna sam da ti to znaš, pokaži prijateljima svoje znanje.” i slično nisu baš imali puno odjeka. Nije koristila ni pohvala pred suučenicima ni dobra ocjena. Jednostavno nije reagirao.

Kako je imalo težinu to što je nacrtao i napisao u knjigu, i to je shvaćao kao važan, samo naš dogovor, krenuli smo u osmišljavanje sljedeće stranice.

Skakanje po klupama bila je sljedeća aktivnost koju je trebalo mijenjati. Filipu je to bilo jako zabavno i uživao je kad su djeca reagirala jer tada je „on bio glavni” (njegove riječi). Kad sam ga pitala može li se i kako drukčije biti glavni, rekao je da može, ali da je ovo baš zabavno i da mu se sviđa. S obzirom na to da je jako vezan za majku, pokušala sam zaigrati na tu kartu:

„Razmisli kako bi se mama brinula da ne padneš i ozlijediš se… Ako nešto oštetiš, tvoja bi mama morala platiti štetu. Bila bi jako tužna.”

Rekao je:

„Ja ću to napisati u svoju knjigu.”

Na zid smo zalijepili sliku stepenica. Dogovorili smo se da se svaki put kad osjeti potrebu za penjanjem na klupu, umjesto toga „popne” na stepenicu (oboji je) na slici na zidu. Kad dođe do vrha stepenica, dobit će zvjezdicu. Ona dokazuje da je pobijedio loše ponašanje. Bilo je zanimljivo kako je brzo došao do vrha. Slijedila je zvjezdica i pohvala na satu razrednika. Tako je postao „glavni”, ali na dobar način.

Često smo smišljali zabavne igre koje se možemo igrati u razredu kako bi izbjegli svađe i tučnjave pa smo sljedeću stranicu knjige posvetili igri.

Zadatak sljedeće radionice bio je svladavanje ljutnje koja se kod Filipa redovito javljala kad mu nešto nije išlo. Tu je ljutnju ispoljavao na različite načine: od negodovanja pa do bacanja stvari ili lupanja o klupu.

Pokušali smo s vježbama samokontrole, disanjem u stresnoj situaciji, brojenjem do deset, zamišljanjem lijepih misli kao Petar Pan i sl. uz ponavljanje pozitivne misli:

„Ja mogu puno kad se potrudim.”

Ta nam je misao bila i na zidu učionice. Zapisao ju je i u knjigu.

U početku mu je bilo teško, ali s vremenom se naučio donekle kontrolirati i suspregnuti negativne reakcije.

Kako bi pomogla kolegi koji je bio Filipov asistent, krenula sam sa Filipom u sljedeću aktivnost.

Razgovarali smo o ulozi učitelja. Filip ga je zapravo doživljavao kao nekog tko mu je uvijek na usluzi i koji bi trebao umjesto njega raditi ono što se njemu ne sviđa. Kad mu se nije svidjelo što kolega traži od njega, reagirao bi neprimjereno. Osim toga, nije želio biti drukčiji i smetalo mu je što učitelj stalno sjedi uz njega. Stoga sam dogovorila sa kolegom da sjedne u klupu iza Filipa.

Tako je Filip bio u istoj situaciji kao i suučenici, a opet je u svakom trenutku učitelj mogao reagirati i pomoći mu. Povremeno bi pomagao i ostalim učenicima kojima je trebalo pa je Filip prihvatio činjenicu da učitelj pomaže svima koji trebaju pomoć, a ne samo njemu i tako smo eliminirali i tu razliku između njega i suučenika. To je i nacrtao i zapisao u knjigu.

Nakon jedne malo ozbiljnije svađe slijedila je vježba. Na papirima sa slikama ljudskog tijela bile su napisane različite riječi i rečenice.

Nakon jedne malo ozbiljnije svađe slijedila je vježba. Na papirima sa slikama ljudskog tijela bile su napisane različite riječi i rečenice.

RIJEČI BOLE.docx

Rekla sam Filipu da zgužva onaj crtež koji sadržava ružne riječi i rečenice, a da onaj s lijepim riječima i rečenicama ne dira.

Nakon toga tražila sam da izravna zgužvani papir da bude isti kao onaj kojeg nije dirao. Zaključio je da je to nemoguće. „Kad nešto loše napraviš, to se ne može izbrisati i nestati, još uvijek se vidi pa tako ni ružne riječi koje kažeš prijatelju.” To ga je dosta uznemirilo i pomoglo nam u nastajanju nove stranice.

Nakon još jedne svađe zajedno smo pogledali crtani film „Prijateljstvo i opraštanje”.

Razgovarali smo o situacijama koje su tamo prikazane i povezali ih sa svađom koja se desila nedugo prije.

Filip je sam shvatio da su prijatelji vrijedni i važni i da ih treba jer nije zabavno biti sam. Uočio je poruku filma: „Prijateljstvo je veliki dar. Zato čuvaj svoje prijatelje.”

U skladu s tim smo osmislili i posljednju stranicu knjige. Njegovu knjigu izradila sam i u aplikaciji Book creator.

FILIPOVA KNJIGA

S vremenom se Filip dobro uklopio u kolektiv, djeca su se privikla na njegova povremena neobična ponašanja i pokušali smo mu svi zajedno pomoći. Problemi nisu nestali, ali mi smo bili spremniji suočiti se s njima.

Redovito sam bila u kontaktu s udrugom „Pogled” u kojoj je on provodio dodatne radionice. Sudjelovala sam u njihovim seminarima koji su mi uvelike pomogli u radu. Njihovi stručni suradnici često su mi davali savjete kako riješiti određeni problem.

Filip i ja napravili smo još dvije knjige i polako završili našu priču. Kad je otišao u 5. razred, velikim je dijelom mogao kontrolirati svoje ponašanje.

On je danas „veliki” dečko u srednjoj školi. Kad se sretnemo pozdravi, široko se nasmije i pita: „Učiteljice, kako ste?” Tada znam da sam napravila dobar posao. Nije uvijek bilo lako, ali, isplatilo se potruditi. Osim što je on učio od mene i ja sam štošta naučila od njega.

■  Napisala: Gordana JURAS, učiteljica razredne nastave, učiteljica mentorica | OŠ Ivanovec ■