Mlada sam učiteljica i nije me sram priznati da sam učila na svojim pogreškama. Sigurna sam da smo svi mi barem jednom napravili pogrešku čudeći se kako nam je nešto izmaklo. Sjećam se trenutka kad je jedan moj učenik iz prošle generacije netom prije završetka jeseni iz ormarića izvadio vrećicu i viknuo: „Učiteljice, pronašao sam svoje jesenske plodove!“. Iskreno, mrak mi je pao na oči.

Odmah sam pomislila na razna bića koja su se stvorila u toj vrećici. Tako je i bilo. Crvići i pokvareno voće pravilo je društvo neprepoznatljivim jesenskim plodovima. Bilo mi je neobjašnjivo kako mi nikada nije palo na pamet pogledati kakvo se sve blago skriva ispod učeničkih ormarića, a čistoća mi je uvijek bila jako bitna.

Prebacivši se u prvi razred, ponukana svojom pogreškom, nastojala sam odmah od prvog dana uvesti red i brinuti o čistoći.

Pokušala sam uvesti „stroga“ pravila.

A znate li što sam dobila?

Samo blijede poglede na svoje naredbe.

Promišljala sam i shvatila da od naredbi nema ništa. Mijenjam ploču, mijenjam plan. Shvatila sam ubrzo da su ispred mene prvašići, dojučerašnja vrtićka skupina, djeca od sedam godina.

Oni se najbolje znaju igrati i to sam uvelike uzela u obzir.

Nisam odmah na početku krenula s plakatima i rasporedima jer se u prvom razredu njima postepeno upoznaju. Na početku je bilo otpora. Ponajviše su dječaci znali govoriti kako oni nisu čistači ni smetlari, pitali čemu služe čistačice u školi i slično. Zainteresirano sam čitala kurikulum za međupredmetnu temu Zdravlje, a jednu sam rečenicu posebno uočila:

„To je ujedno i ključna dob za usvajanje stavova, navika i ponašanja koja se zadržavaju tijekom cijelog života te snažno utječu na zdravlje i dobrobit pojedinca i društva u cjelini.“ 

Nastojala sam osmisliti aktivnosti koje će im biti zanimljive i igrom povezane kako ne  bi osjetili obveze koje zapravo ispunjavaju. U razredu sam postavila posudice za razredni pribor. Prva je aktivnost bila slaganje razrednog pribora prema određenim obilježjima. U prvu posudu slagali bi bojice i olovke, u drugu flomastere, u treću kistove, a u četvrtu ostali pribor. Ovom smo aktivnosti učili dijeliti predmete u skupove prema zajedničkim obilježjima i tako ponavljali matematiku. Kada bi se razredni pribor uneredio, postavljala bih učenicima pitanje mogu li brzo pronaći traženo, pronađu li lakše kada je složeno ili razbacano, mogu li u složenom priboru pronaći svoj izgubljeni pribor, izgleda li učionica sretno i uredno ili tužno i uneređeno.

Malo po malo i više nisam morala napominjati da se pribor posloži. Svako par dana uočila bih kako jedna ekipa sama slaže pribor. Shvativši da su ponavljanjem usvojili bit prve aktivnosti, krenuli smo provoditi novu. Igrali smo štafetu čišćenja. Učenike bi, kako oni vole reći, podijelila u tri stupac-skupine. U prvim trima klupama postavila bih po dvije vlažne maramice, a učenici bi brisali klupe i maramice slali dalje. Skupina koja bi pobijedila, dobila bi medalje kao poticaj, pohvalu, a kasnije je igra sama sebi postala svrhom.

Svakog bismo dana prije užine provodili ovu igru.

Sada i ja ponekad zaboravim, ali ne brinite. Oni se svakog dana sjete. Igru smo kasnije unaprijedili pa se koristimo krpicama i prskalicom u koju ulijemo malo sapuna i vode. Još jedna od zanimljivih igara bila je „ploča je slikarsko platno“, a kasnije „ploča – ogledalo“. Učenici koji bi dobili zadatak brisati ploču, najprije su trebali mokrom spužvom na ploči napisati riječ ili naslikati sliku, a ostali bi učenici pogađali pojmove.

Nakon što smo usvojili brisanje ploče u svim smjerovima, nastojala sam ih naučiti kako lijepo i uredno obrisati ploču kako bi ona postala kao ogledalo. Nisu mi vjerovali, ali sam onda izvela nekoliko učenika pred mokru i uredno pobrisanu ploču u koju su gledali kao u ogledalo. Ostali učenici u razredu imali su zadatak nešto odglumiti, a učenik bi gledao u ploču i pogađao pokrete.

Bili su zapanjeni kako se na urednoj ploči zaista vidi kao u ogledalu. Čak su mi i rekli da više neće moći prepisivati kad imamo ovoliko ogledalo u razredu.

Često smo promatrali koje boje je voda koju iscijedimo nakon brisanja ploče, uspoređivali ju s čistom vodom i učili o čistoći i zdravlju. Tako sam potakla učenike na pranje ruku prije i poslije jela, izradili smo plakate o pravilnom pranju ruku, a nedugo nakon početka nastave počeli smo i prati zube nakon ručka. Plakate smo postavili u školski WC, hodnik i učionicu. Bilo je i tu nekih jednostavnih aktivnosti kao što je pospremanje polica ispod klupa, razredne knjižnice, ormarića, mjesečno čišćenje razrednog dvorišta i još mnogo različitih aktivnosti.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Da ne duljim, navest ću još dvije aktivnosti koje svakodnevno provodimo.

■  „Metlanje u ritmu“ omiljena je aktivnost. Metla im nikako nije sjela. Oko metenja razreda bilo je najviše pobune i žustrih rasprava. Mučila sam se kako im predočiti da to nije ništa strašno sve dok jednog dana učenica nije uzela metlu i mela razred dok je svirala glazba. Mela je u ritmu. Pitala sam je što radi, a ona mi je odgovorila kako metla pleše. Usvojili smo naziv „metlanje“ kao novu razrednu riječ i već nekoliko mjeseci naizmjenice „metlamo“ uz različite ritmove.

■ „Nahrani papirka“ postala je jedna od omiljenih aktivnosti. Ovom smo aktivnošću spoznali načine osnovnog razvrstavanja otpada.

Svakog dana hranimo razrednog papirka velikim, malim, zgužvanim, jednobojnim i šarenim papirima. Osmišljavamo koje jelo je danas pojeo, mijenjamo mu izraze lica kad ga dobro najedemo. U planu je proširiti razvrstavanje otpada na razini razreda izradom vlastitih kanti za različite vrste otpada, a od ostataka peciva i slične hrane praviti hranu za ptice. Ideja je zaista mnogo. U namjeri da ostvarim željene ishode, mnogo sam naučila.

Učenje nije jednokratan proces.

Učenje mora biti zabavno, zanimljivo i djeci blisko.

Pristupačno i primjereno njihovu uzrastu, a ne nametnuto kao puka obveza.

Sada već imamo puno razrednih čistunaca i često se ne možemo međusobno dogovoriti tko će koju aktivnosti provesti. Na red je došao raspored. Izradili smo plakat, dogovaramo se i dijelimo obveze. Ispunjavamo ih u učionici, ali i u drugim prostorijama škole. Na početku sam napisala da je jedan učenik pitao čemu služe čistačice. U našem razredu čistačice služe da se igramo, da nas nasmiju i tješe, uljepšaju svaki dan. A znate zašto? Jer obavljaju samo svoj posao čišćenja, a mi tijekom dana samo pokupimo svoj otpad za sobom i odložimo ga na pravo mjesto. Zaista je divno raditi u urednoj učionici, a najljepše je kad roditelj nazove i kaže: „Što ste mu napravili? Kako je odjednom postao tako uredan?“ Samo sam ga pustila da se igra…

■  Napisala: Marina KAPOVIĆ, učiteljica u produženom boravku | Katolička OŠ Ivo Mašina, Zadar ■