Ljudi su je rabili prije više od 5000 godina za bojenje kose i tkanine te kao ljekovitu biljku. Bojadisarski vrbovnik (Isatis tinctoria L.), biljka iz porodice krstašica, također izvor indigovog bojila, podrijetlom je iz Zapadne Azije, a uzgojem se proširila u Europu, Australiju i Ameriku. U Hrvatskoj danas raste kao samonikla podivljala biljka uglavnom u primorju. 

Listovi spomenutih biljaka sadržavaju glikozid indikan, koji sam po sebi nije bojilo. Tek hidrolizom indikana, tj. namakanjem listova u vodi, nastaje indoksil, reducirani oblik indiga koji je bezbojan i topljiv u vodi. Bojenje tkanine indigom temelji se na reakcijama oksidacije i redukcije. Iako drevni narodi nisu poznavali značenje tih pojmova, njihova tehnološka znanja temeljena na iskustvu možemo smatrati zadivljujućim dostignućem. 

Vunena, svilena ili pamučna tkanina namakala se u vodenoj otopini indoksila, a zatim sušila na zraku. Oksidacijom indoksila nastaje u vodi netopljivi indigo pa tkanina konačno poprimi modru boju.

Otopina indoksila morala se upotrijebiti odmah nakon hidrolize jer bi uskoro došlo do oksidacije pa bi se u posudi postupno nataložio indigo. U tom slučaju netopljivi indigo profiltrirao bi se iz otopine i čuvao u obliku modrog praha. Ocijeđeno i osušeno indigovo modrilo moglo se u tom obliku prodavati kao skupocjeno bojilo. Za njegovu ponovnu uporabu indigo je trebalo reducirati do indoksila, a kao redukcijsko sredstvo najčešće se rabila zelena galica.

Iako je plava boja, u usporedbi s ljubičastom i crvenom, godinama bila manje popularna, indigovo bojilo cijenilo se zbog svoje postojanosti i mnoštva nijansi koje su se mogle dobiti pažljivim odabirom tkanine, vještim rukovanjem i poznavanjem tehnologije bojenja.

 Prve asocijacije vezane uz plavu boju svakako su nebo i more, čija plavetnila djeluju smirujuće, ali ona istodobno simbolizira autoritet, pouzdanost, ozbiljnost i stabilnost. Stoga nije čudno što su uniforme i odijela mnogih službenika upravo plave boje.

 Njemački kemičar Adolf von Baeyer sintetizirao je 1878. umjetni indigo iz anilina i naftalena. Prirodnim indigovim bojilom obojene su i prve traperice trgovačke marke Lewis, ali nakon otkrića umjetnog indiga to je prirodno bojilo potisnuto iz uporabe, čime je zamrla nekad iznimno unosna i važna trgovina indigom kao i gospodarska važnost zemalja koje su ga proizvodile i izvozile diljem svijeta.

Do danas su sintetizirana mnoga plava bojila koja imaju široku primjenu u bojenju tekstila i prehrambenoj industriji. Primjerice, indigotin je prehrambeno bojilo označeno kao E132 te se rabi za bojenje sladoleda, bombona, guma za žvakanje, likera, bezalkoholnih napitaka i slično.

Sanja Lukić, prof.