Prema pravilniku o osnovnoškolskom i srednjoškolskom odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama (2015.) učenici su teškoćama učenici čije sposobnosti (u međudjelovanju s okolinskim čimbenicima) onemogućavaju njihovo ravnopravno sudjelovanje u odgojno-obrazovnom procesu. U ovom ću radu opisati svoj primjer rada s učenikom s teškoćama u razvoju.

Na početku je važno napomenuti kako učenicima s teškoćama treba pristupiti kao i svakom učeniku u razredu ne podcjenjujući njihove sposobnosti, znanja, vještine te ne zanemarujući njihove potrebe koje su jednake kao i ostalim učenicima (potreba je za ljubavlju, prihvaćanjem, priznanjem istovjetna svim ljudima neovisno o teškoći).

Ovakav je stav iznimno važan kako se pažnja s učenika ne bi isključivo usmjerila na njegovu teškoću, odnosno kako se naglasak ne bi stavio na ono što učenik ne može, a ne na ono što učenik može.

Piše: Angelina Jakopin Vuk, mag. prim. educ., učiteljica razredne nastave ■  OŠ Središće

Za vrijeme studija imala sam priliku kratko raditi s učenicima s teškoćama (većinom tijekom stručno-pedagoške prakse).

U skladu s tim nisam u potpunosti znala kako pristupiti pojedinom učeniku. Često sam ispitivala mentorice kako se suočiti s određenom teškoćom i koji su oblici podrške  potrebni određenom učeniku. Na studiju postoje kolegiji (koje sam i osobno pohađala) koji opisuju načine poučavanja učenika s teškoćama te vrste teškoća s kojima se učitelji najčešće susreću.

Međutim, to nije dovoljan oblik edukacije za rad s učenicima s teškoćama pa sam se odlučila dodatno educirati i izvan same ustanove za rad s učenicima s teškoćama. Smatram kako je potrebno da se učitelji od 1. godine studija nalaze u razredima gdje su učenici s teškoćama i u suradnji s edukacijskim rehabilitatorima osmišljavati materijale, metode i oblike rada koji bi bili najprikladniji za određenu teškoću učenika. 

Tek kada sam se zaposlila u struci, imala sam priliku poučavati učenike s teškoćama. Isprva mi je bilo jako teško jer učenik, kojeg sam poučavala, nije imao želju učiti i raditi. On je na neki način mrzio školu i sve vezano uz nju.

Uz to nije imao samopouzdanja. Svaku je svoju pogrešku prikazivao kao dokaz svoje nesposobnosti i neznanja.

Iako je na prvi pogled situacija izgledala nepromjenjivom, u suradnji sa Stručnom službom škole učenik je iz dana u dan postizao sve bolje rezultate te je njegovo samopouzdanje raslo.

Neki od oblika podrške koji su bili omogućeni učeniku:

♦ jednostavniji zadatci

♦ mogućnost sjedenja pokraj učiteljice za vrijeme rješavanja zadataka i ispita

♦ dodatni rad sa Stručnom službom škole i učiteljicom (primjerice, uvježbavanje računanja  igrom: učiteljica i učenik jedan dugome međusobno zadaju zadatke i ocjenjuju) itd.

Uz dopuštenje sam roditelja tijekom nastave na daljinu privatno zvala učenika videopozivom kako bismo zajedno rješavali zadatke s namjerom da učenik donekle ima dojam da sam uz njega i da pratim njegov rad.

Na kraju bi mi fotografirao i poslao svoje zadatke kao fotografiju, a ja bih mu se povratno javila kako bi doznao jesu li svi zadatci točno riješeni.

Pomoću kocki pričalica (izdavač: Školska knjiga) uvježbavali smo pisanje sastavka u razredu, no ove su kocke jako dobro poslužile i za rad s ovim učenikom prilikom uvježbavanja usmenog prepričavanja, usvajanja glagola i pridjeva (učenik je određenom liku na kocki trebao pridjenuti pridjev ili osmisliti glagol uz naziv lika).

Prilikom rješavanja matematičkih zadataka učenik se koristio tablicom množenja kako bi uspješno riješio postavljene zadatke te je imao priliku rješavati ih i na ploči obrazlažući svoja rješenja.

Tako se nije osjećao izdvojenim iz skupine (razreda). Osjećao se jednako vrijednim kao i ostali učenici, a još je važnije da je i njegovo znanje jednako vrijedno kao i znanje ostalih učenika u razredu.

Od samog sam se početka rada koristila metodom učenika-mentora koja mi je dodatno pomogla u radu s ovim učenikom (učenici koji brže usvajaju određeni nastavni sadržaj, pomažu onima koji trebaju više vremena za usvajanje istog).

Tako dolazi do razvoja međusobne povezanosti učenika u razredu i socijalnih vještina.

Na kraju 3. razreda spomenuti je učenik (koji je do tada mogao napisati dvije do tri rečenice od cijelog sastavka te riješiti jedan zadatak) napisao samostalno stranicu i pol sastavka koji je, unatoč pravopisnim pogreškama, bio iznimno zanimljivo i dobro napisan.

Odmah sam tražila suglasnost Stručne službe i učiteljice u redovnoj nastavi da se učeniku upiše odlična ocjena kao motivacija i nagrada za uloženi trud. 

Učenik, koji je mogao riješiti jedan do dva zadatka zadaće, sada može riješiti cijelu zadaću uz asistenciju i poticaj učiteljice, kao i ostalih učenika u razredu. Drugim riječima, na kraju je naš učenik s teškoćamanadmašio naša (očekivanja učiteljica), ali i svoja očekivanja te sam sebi dokazao da može daleko više nego što misli.

Naposljetku, u svom sam kratkom učiteljskom iskustvu (za sada godinu dana rada) shvatila da se unatoč iznimno zahtjevnim osmišljavanjem materijala, metoda i oblika rada, koje odgovaraju određenom učeniku s teškoćama, svaki trud u potpunosti isplati i da je nagrada koju dobivate, puno vrjednija od bilo kakve plaće, a to je dječji zagrljaj i rečenica (koju je meni uputio spomenuti učenik, a rasplakala me od sreće):

 „Učiteljice, Vi ste meni najbolja učiteljica na svijetu i sve što želite u životu, želim da Vam se ostvari!“

Važno je samo imati strpljenje, želju i vrijeme koje ćete posvetiti radu s učenikom kako biste postigli zadane ciljeve.

Možete učenicima omogućiti sve tehnološke prednosti i alate i ne postići ništa, a možete imati samo kredu i spužvu i postići apsolutno sve s učenicima jer ono što radi razliku između uspjeha i neuspjeha u radu s učenicima s teškoćama (i općenito u učiteljskom poslu), spremnost je učitelja na učestalu edukaciju, pripremanje i rad, a ne tehnologija ili dostupnost materijala.