Iz školskog svijeta
■ KATOLIČKA OSNOVNA ŠKOLA IVO MAŠINA, ZADAR ■
Komunikacija je važna, tako izražavamo emocije
objavljeno: 12. ožujka 2024.

Komunikacija je temeljni dio učiteljskog posla. Istražujući kurikulume, često možemo naići na ishode koji su povezani s razvijanjem komunikacije, usvajanjem komunikacijskih vještina, govornih normi i pravilnog načina izražavanja. Riječ komunikacija ukorijenjena je u naš vokabular. Bez komunikacije učiteljski bi posao postao ples tišine.  

Učitelji svakodnevno komuniciraju sa svojim kolegama, stručnim suradnicima i roditeljima. Međutim, komunikacija s učenicima temelj je odgojno-obrazovnog procesa. Jeste li ikada  razgovarali s učenicima o komunikaciji ne pokušavajući ih pritom učiti pravilima?

Svi su učitelji barem jednom naišli na probleme razredne discipline i uspostavljanja komunikacije u razrednom odjeljenju. U komunikaciji se sugovornici ne poštuju, upadaju jedni drugima u riječ, ne podižu ruku kako bi nešto rekli; a kada podignu ruku, najčešće ne daju odgovor na postavljeno pitanje. Učenici ponekad pasivno slušaju, ili su samo fizički prisutni u učionici, dok u mislima već vode loptu na igralištu ili igraju omiljenu igru. Djeca i odrasli tijekom odgojno-obrazovnog procesa i tijekom cijelog života uče kako komunicirati i usvajati pravila. Komunikacijska pravila najčešće se odnose na verbalnu komunikaciju, ali verbalna komunikacija nije jedina vrsta komunikacije.

Istraživanja govore kako se približno 70 % komunikacije odnosi na neverbalnu komunikaciju. Trenutno predajem u drugom razredu osnovne škole i od početka prvog razreda učestalo razgovaram s učenicima o komunikaciji, pravilima, periodima razgovora i tišine tijekom nastavnog procesa. Provodimo debate, glumimo u igrokazima, ali nikada nismo razgovarali o neverbalnoj komunikaciji.

Odluku da u razredu provedem radionicu na temu neverbalne komunikacije i izražavanja emocija, donijela sam nakon što smo kolegica i ja naišle na tekst Vrtuljak osjećaja. Radionica je osmišljena u nekoliko etapa. Pročitavši učenicima tekst o emocijama, trebali su razmisliti o kojoj bi emociji željeli naučiti više. Razgovarali smo, iznosili vlastita iskustva i doživljaje te istraživali na mrežnim stranicama o izrečenim emocijama. Pitala sam ih mogu li mimikom lica odglumiti pojedinu emociju koju sam im zadala. To su uspjeli bez problema. Nakon toga uslijedilo je pitanje mogu li rukama odglumiti neku emociju. Bili su pomalo zbunjeni. Međutim, čim se prvi učenik otvorio i odglumio svoju emociju rukama, svi su počeli mahati stvarajući lavinu emocija bez ijedne riječi.

Sljedeći je zadatak bio na praznom papiru nacrtati emociju koju su izvukli iz vrećice. I ovaj su zadatak s lakoćom odradili. Učenici su prazne papire ispunili emocijama i svakoj pridružili ime. Danima su promatrali svoj pano, bili ponosni na sebe i često pokretali razgovor o emocijama i kako o njima razgovarati.

Nakon emocija nadovezali smo se i na neverbalnu komunikaciju. Od prvog se razreda koristimo neverbalnim znakovima za pitanja koja želimo postaviti tijekom nastave, a koja se ne odnose se na sadržaj ili zadatak koji se trenutno obrađuje. Time izbjegavamo upadice tijekom nastavnog sata, usmjeravamo se na slušanje bitnog i tako smanjujemo ometajuće čimbenike.

Naše znakove najbolje potkrepljuju fotografije. Fotografija koja pokazuje ruku u stranu, znači: Mogu li popiti vode?, podignuta šaka znači: Smijem li na nužnik?, dva podignuta prsta i u našem razredu znače: Želim odgovoriti na pitanje.

Ponekad žele nešto važno reći, ali ne i odgovoriti na postavljeno pitanje pa smo za rečenicu: Želim nešto važno reći, ali ne i odgovoriti na pitanje. osmislili znak.

Radionicu smo nastavili igrom uloga i pogađanja. Učenici su na papirićima dobili zadatak što trebaju odglumiti, a zadatci su bili usmjereni na suprotnosti između verbalne i neverbalne komunikacije prikazane svakodnevnim situacijama. Rad je bio grupni, a zadatak se učenicima činio zaista lagan. Tek kad su izašli pred ploču, shvatili su koliko je zapravo teško riječima govoriti jedno, a tijelom drugo. Zaključili smo da je komunikacija potpuna tek onda kada su naše misli i tijelo u skladu, odnosno kada govorimo i pokazujemo kako se istinski osjećamo.

Komunikacija nas veže i spaja, njome gradimo odnose kojima spoznajemo brojne emocije. Ne zaboravimo obratiti pozornost na obje vrste komunikacije jer tek tada ćemo u potpunosti shvatiti svoje učenike. Gradimo ih kao ljude koji će iskreno razgovarati i pokazivati sve svoje emocije. Ako međusobno ne razgovaramo, emocije držimo zaključane u sebi pa će i emocije jačati. Riječima ih možda nećemo otkriti, ali tijekom neverbalne komunikacije one će se vidjeti.

Razgovarajte na sve načine, a sve kako bi jačali ljubav, empatiju i povjerenje. To su snažne emocije uz koje je sve moguće. Uz takve emocije svaka će komunikacija zvučati kao najljepša simfonija.  

■  Napisala: Marina KAPOVIĆ, učiteljica u produženom boravku, Katolička osnovna škola Ivo Mašina, Zadar ■