Rad u produženom boravku uvijek je bio izazovan. No protekle dvije godine dale su sasvim novu dimenziju riječi izazov. Kako početi ovaj članak i ne otići previše u širinu? Kako opisati rad u produženom boravku? Kako opisati rad u produženom boravku u doba ove bolesti koja nas je sve okupirala i zaustavila naše živote na gotovo dvije godine?
Sve su to teme s kojima se svaki dan susrećem(o). Kao učiteljica koja u struci radi posljednjih deset godina, a od toga sedam godina u produženom boravku, mislim da sam stekla iskustvo i znanje koje bih mogla podijeliti s kolegama. Za početak, želim vas uvesti u našu svakodnevnicu kako biste lakše stekli cjelokupni dojam o radu u produženom boravku.
Kada nam u školu dođu studenti, oni uglavnom budu na nastavi kod kolega koji zaista „drže” nastavu, a nas u produženom boravku zaobilaze. Na Učiteljskom fakultetu vrlo se malo (ako uopće) spominje rad u boravku, pa često kolege koji tek završe studij nemaju sliku o tome što je to boravak. Ponekad netko od njih pokaže želju da vidi što se to događa poslije nastave, pa dođu kod nas na „ogledni” sat. Međutim, to je sve samo ne ogledni sat. To je kombinacija svega pomalo.
Neobvezni je organizirani oblik odgojno-obrazovna rada
Produženi boravak neobvezni je organizirani oblik odgojno-obrazovna rada koji se provodi nakon nastave i ima svoje socijalne, odgojne, pedagoške i zdravstvene vrijednosti. Moja škola trenutačno ima četiri razreda produženog boravka. Od četiriju razreda boravka dva su homogena razreda prvašića, jedan homogeni razred drugaša i moj heterogeni (kombinirani) razred, prvi i drugi s ukupno 28 učenika.
Upravo sam zato na početku ovoga članka rekla da je rad u produženom boravku izazov. Ako sam zahvaljujući ovoj pandemiji išta naučila, to je da se mi učitelji možemo prilagoditi svemu. U sljedećih par odlomaka s vama ću podijeliti kako funkcionira rad u produženom boravku u doba korone, imajući na umu da se mora napraviti sve planirano u odgojnom, obrazovnom i epidemiološkom aspektu.
Rad u dvama kombiniranim razredima vrlo je specifičan – s koronom ili bez nje. Specifičan je ne samo zato što se učitelj treba prilagoditi učenicima različite dobi i predznanja nego i zato što se učenici moraju prilagoditi jedni drugima (i drugim razredima). Prvo, da bi program produženog boravka bio ostvariv, škola na raspolaganju mora imati dovoljan broj raspoloživih prostorija, uključujući školsku dvoranu, igralište (ili park u neposrednoj blizini škole) i, naravno, školsku kuhinju. U našoj školi nastavni se proces odvija u učionici tijekom prijepodnevnih sati, a program rada produženog boravka nastavlja se nakon jutarnje nastave.
Može se ostvarivati u istoj učionici ili u drugom prostoru koji je prilagođen i opremljen za ostvarivanje rada produženog boravka (ovisno o postojećim uvjetima u školi). Za potrebe pravilne i zdrave prehrane učenika potrebno je osigurati prostor za pripremu i konzumaciju hrane (školska kuhinja i blagovaonica). Tijekom boravka u produženom boravku učenicima je osiguran jedan kuhani topli obrok i poslijepodnevna užina. Budući da je naša kuhinja nedavno obnovljena i proširena, prostor je dovoljno velik za sve razrede produženog boravka. Međutim, zbog korone to nije dopušteno, pa svaki razred produženog boravka ide sâm u blagovaonicu kako bi se izbjegao prevelik broj učenika na jednomu mjestu.
Učenicima je potrebna rekreacija, igre i sport
Osim ručka i užine koji predstavljaju sastavni dio produženog boravka, rad u produženom boravku podijeljen je na više različitih područja. Svako je područje jednako važno iako nisu svaki dan jednako zastupljena. Postoji jezično-komunikacijsko područje, matematičko-logičko, kulturno-umjetničko te područje usmjereno na razvoj socijalnih, zdravstvenih i radnih obveza. Uz navedena područja postoji i područje koje se bavi rekreacijom, sportskim aktivnostima i igrama (na otvorenom ili zatvorenom). Budući da učenici uključeni u program produženog boravka borave u školi cijeli dan, rekla bih da je ovo područje možda i najvažnije u produženom boravku.
Potrebna im je rekreacija, igre i sport pa nastojim(o) svaki dan izaći s učenicima na školsko igralište. U doba korone sport ili bilo kakva fizička aktivnost pokazala se iznimno bitnom. Naravno, uz sva područja koja nastojimo obuhvatiti tijekom tjedna moramo paziti da pratimo nastavni plan i program (obaju razreda). U nekim su razredima postavljene plastične pregrade na sredini klupa kako bi učenici što manje bili u doticaju jedni s drugima. U prostranijim učionicama klupe su razmaknute, čime se pokušava održati jednak razmak između učenika. Naravno, prostorije se provjetravaju što je češće moguće. Pazi se na održavanje osobne higijene svih koji se zadržavaju u učionici. To su neka od pravila kojih se u načelu svi moraju odnosno trebaju pridržavati. No u praksi je to malo teže i malo drukčije.
Učenici su zaigrani, aktivni i nestašni. Često zaboravljaju da se razredi ne bi trebali miješati, zaboravljaju nositi maske, zaboravljaju da bi trebali smanjiti kontakt s drugim učenicima u produženom boravku (i općenito tijekom boravka u školi). Moja dva razreda naviknuta su da, na primjer, prije obroka prvo jedan razred ide prati ruke, a drugi razred (uglavnom) strpljivo čeka svoj red. Naravno, djeca kao djeca, čim imaju priliku, počnu se naguravati i „preko reda” gurati da budu prvi u koloni.
Kad se nakon jutarnje nastave razredi spoje, jedan razred uvijek sjedi u redu do zida (ako ih je moguće sve staviti u jedan red), a drugi se razred više povuče u klupe do prozora. Ovo se pokazalo vrlo zahvalnim kada smo imali učenike pozitivne na koronavirus, zbog čega smo morali odrediti koji učenici moraju u samoizolaciju. Imajući na umu da u početku nije bilo miješanja grupa, ove su godine nadležne institucije ipak dopustile miješanje razreda. Ako se pitate kako je moguće da je ovaj razred tako velik, samo ću vam reći da mi to nije najveća generacija koju sam imala. Prije koju godinu imala sam kombinaciju dvaju drugih razreda, ukupno 32 učenika. Kada je korona počela i kada smo tek krenuli s online nastavom, rad u produženom boravku u našoj se školi nastavio po redovnom planu. To znači da su učiteljice odradile nastavu i zadale zadatke putem različitih aplikacija (WhatsUppa, Vibera, grupa na Facebooku, e-pošte…), a roditelji su učiteljicama u produženom boravku slali rješenja tih istih zadaća, projekata i slično. No, ja sam imala problem kada sam učenicima (tadašnjim prvašićima), uz zadaće i sve što je kolegica ujutro zadala, poslala dodatne zadatke i materijale za rješavanje, baš kao što to radim tijekom normalne nastave u boravku.
Roditelji su se žalili da svega ima previše, da se ne stiže ni ono „obvezno” i molili me da smanjim (ukinem) zadatke iz produženog boravka. Valja napomenuti da su svi zadani zadatci bili unutar plana i programa za prvi razred, a takve bismo zadatke i inače riješili bez problema i unutar jednoga dana (da smo bili u školi). Roditelji često nisu svjesni koliko mi toga odradimo u samom razredu tijekom nastavnog tjedna. Na kraju se sve svelo na to da su zadatci koje sam zadavala bili fakultativnog karaktera. Nisam htjela odustati od zadataka jer je ipak bilo učenika kojima su se svidjeli online kvizovi, online projekti, online likovni zadatci, online kazališne predstave… Vodeći se izjavom Benjamina Franklina „Ulaganje u znanje plaća najbolje kamate.”, odlučila sam da neću zakidati one koji su htjeli znati više, ali nisam ni forsirala one kojima je to bilo previše.
Kad su me neke studentice ove godine pitale kako je raditi u produženom boravku, zamislila sam se i nisam odmah znala što bih im rekla. U jednu je ruku lakše nego u nastavi jer ima manje administracije i nemamo razredničke dužnosti. S druge strane, učitelju u produženom boravku može biti teže organizirati rad jer su učenici popodne razdražljivi, umorniji nego ujutro. Potreban im je odmor i pametan odnos učenja i igre (ili učenje kroz igru). Svatko tko radi u školi zna koliko je poučavanje složen i odgovoran zadatak. Svaki je dan drukčiji, ne samo u doba korone nego i inače. Potrebno je prilagoditi sadržaj sadašnjem stanju u razredu. Svi mi učitelji, bili mi „boravkaši” ili ne, pokušavamo svaki dan usmjeravati i poticati dječje umove, a njihov boravak u školi učiniti što ugodnijim.
U nadi da će ova pandemija uskoro biti iza nas, pozdravljam sve učitelje „boravkaše”, one koji to nisu i one koji će to tek postati riječima poznatog filozofa Seneke: „Svaki novi početak dolazi iz nekog drugog kraja.”
■ Piše: Sanja Župan, učiteljica razredne nastave | OŠ dr. Ante Starčevića, Zagreb | Majka dvoje djece. Na promociji diplomanata Učiteljskog fakulteta primila posebnu nagradu summa cum laude (s najvećom pohvalom studentu za izvanredna postignuća tijekom školovanja). Dobitnica Rektorove i Dekanove nagrade. U Zagrebu radi od 2011. godine. Autorica nekoliko članaka i radova iz područja razredne nastave ■