Suradnja je nešto predivno, ali katkad je do nje trnovit put. Poznato je to svim stručnim suradnicima školskim knjižničarima koji su ikad imali fenomenalne ideje, projekte posložene do najsitnijih detalja, a nisu naišli na razumijevanje i suradničku potporu kolega u razrednoj ili predmetnoj nastavi. Postavljaju se pritom pitanja koji će to predmet biti, kako će se neka aktivnost zapisati u e-dnevnik, koliko će ti izgubljeni sati utjecati na plan i program.

Kao da mi knjižničari radimo nešto po svome, nešto što je beskorisno ili trivijalno, a zapravo obogaćujemo nastavu, u djece razvijamo ljubav prema knjizi i čitanju, širimo im više oblika pismenosti i opću kulturu. No, ovaj primjer nije bio takav, bio je izrazito pozitivan i s izvrsnim rezultatima.

Međunarodni dan dječje knjige nešto je čemu se školski knjižničari osobito posvećuju, uz nekoliko onih važnih dana tijekom nastavne godine koji slave knjigu i čitanje i jedan takav mjesec. Nakon nekoliko godina iscrpe se mogućnosti i ideje. A ne bismo se željeli ponavljati, nekima to jednostavno nije opcija. Tada na snagu stupa kreativnost, inovativnost, želja za suradnjom i većim projektima.

Tri školske knjižničarke, prostorno vrlo bliskih škola, došle su na zamisao obilježiti Andersenov rođendan na poseban način, međuškolskim projektom s više aktivnosti i zajedničkom završnicom. Bubicu u uho stavila je i ideju predložila Patricija Husajina, školska knjižničarka osnovne škole Tomaša Goričanca u Maloj Subotici, a objeručke je prihvatile Tanja Radiković iz Osnovne škole Ivanovec i Nina Vugrinec iz II. Osnovne škole Čakovec.

Aktivnosti smo započele u ožujku, neke su se provodile u svakoj školi posebno jer je svaka od nas trebala poštovati vlastiti raspored, odlučiti s kime će u svojoj školi ostvariti suradnju i kome može uzeti sate. Isto tako, različit je broj sati bio predviđen za aktivnosti, negdje se radilo i s više suradnika, predmetnih ili razrednih učitelja i na više nastavnih predmeta, a drugdje to nije bilo moguće. Naš je dogovor bio da si aktivnosti po školama odradimo vlastitim tempom i u koliko god vremena odlučimo da nam je potrebno ili dovoljno. Sloboda je u takvu obliku suradnje važna jer školski ritam, smjene koje su nam različite i druge školske aktivnosti nismo mogle mijenjati. Ono što je bilo zajedničko i dogovoreno u početku bilo je da za uvod, motivaciju i inspiraciju uzmemo djela Sanje Pilić i da nam sreća bude nit vodilja i glavna tema našeg projekta. Prigodno je i aktualno stoga što je Sanja Pilić naš kandidat za prestižnu Andersenovu nagradu koja će se dodijeliti sljedeće godine (dodjeljuje se svake druge godine).Tek pred kraj odlučile smo da naziv projekta bude Sreća je u knjigama. A gdje drugdje?!

Školske aktivnosti obuhvaćale su rad na pričama Sanje Pilić (njezine zbirke Baš sam hepi, E, baš mi nije žao i Hoću i ja). Priče su se čitale, analizirale i podijelile na poglavlja, slike. Vedar i vrckav duh spisateljice prodro je do učenika i oni su uvidjeli da se svaka životna situacija može prikazati u duhovitoj, nadahnjujućoj priči i da može prikazati nešto što njih veseli, zbog čega su uzbuđeni, optimistični. Sami su učenici na Sanjinu tragu tada pisali priče, sa srećom kao lajtmotivom. Od nastalih priča koje daju predivne poruke nama odraslima, jer glavna je misao svagdje bila da je sreća u malim stvarima, učenici su tada izrađivali stripove. Prije nego što su krenuli u likovno prikazivanje svojih misli, prikazana im je prezentacija o povijesti stripa, što je to i kako se radi strip te koji su rakursi i planovi važni za ostvarivanje dinamičnosti.

Zajedničke aktivnosti počeli smo književnim susretom na internetu sa Sanjom Pilić 22. ožujka, uključile su se sve tri škole i bio je to jedan ugodan razgovor o zbirci Baš sam hepi, ali i drugim njezinim zbirkama. Kako nastaju priče, otkud joj nadahnuće, je li se uistinu sve baš tako dogodilo i još mnogo drugih pojedinosti zanimalo je učenike.

Sljedeća aktivnost koju smo dogovorile zasebno, ali se provela u sve tri škole, bilo je predavanje promotora Školske knjige Slavena Pranjića o stripu, povijesti stripa, glavnim središtima ili školama stripa te osobito o autoru stripa koji svi učenici znaju i obožavaju, a to je Durica. Ivica Bednjanec prikazan je u prezentaciji doista podrobno, njegovi likovi, koje su voljele i autorice ovog članka u osnovnoj školi (Modra lasta čekala se danima samo da bismo pročitale nastavak poznatih stripova), toliko su smiješni, zanimljivi, živi. Ponovljeno im je gradivo o rakursu, planu i još poneke tajne dobrih crtača stripova. Mnogi učenici čitaju ih rado, osobito u Smibu i Modroj lasti.

Završni zajednički susret održao se 4. travnja. Prikazali smo jedni drugima svoje radove – stripove uz čitanje popratnog teksta, prikazali prezentaciju o svemu odrađenome, sudionicima i aktivnostima, fotografije iz svake škole. Međusobno smo se ohrabrili, popratili svako izlaganje pljeskom. Voljele bismo da je bilo uživo, ali zbog organizacije, smjena i ostalih uvjeta, ovo je način na koji smo odlučile to odraditi. I bilo je predivno.

Ova suradnja i mini-projekt doista su ispali izvrsno. Zadovoljne smo rezultatima. Pokazalo se da su suradnja i to uzimanje sati predmetnim ili razrednim učiteljima mogući, da nikome na kraju ne nedostaju sati i da to nije izgubljeno vrijeme. Djeca su surađivala i radila punim srcem, a to pokazuju i rezultati – njihovi radovi.

Ovim putem zahvalile bismo na suradnji svojim kolegama: Dunji Mikulaj i 3.a iz II. Osnovne škole Čakovec, Dijani Kozjak i 5.a i 5.b razredu iz Osnovne škole Ivanovec te Nevenki Polanec – Petek, Manueli Drk te 5.a i 5.b iz Osnovne škole Tomaša Goričanca Mala Subotica.

Nove ideje i nove suradnje već su na pomolu.

■  Napisale: Patricija Husajina, OŠ T. Goričanca Mala Subotica ■  Tanja Radiković, OŠ Ivanovec ■ Nina Vugrinec, II. OŠ Čakovec ■