U Gliptoteci će svi ljubitelji djela ovog zanimljivog umjetnika imati prilike vidjeti izložbu od 12. do 31. svibnja 2015., jer reći će Slamnig:

Radi se o tom da zaustavim konja.
On juri, glomazan i smeđ, ne odviše brzo,
iz sive trake ceste, obraštene dračama,
zauzdan, osedlan, bez jahača.
Proračunavam kretnje i sve sam odredio:
kako ću ga uhvatit i svom težinom pritisnut uzde
a zatim ga ljevicom tapšat po vratu, da se umiri.

Tako. Sad. Dižem desnu, ali konstatiram da je imam samo
do lakta,
lijevu dižem, ali ona ukočeno visi.
Manjkaju mi koljena, komad ramena, lopatica,
i sva kosa.

Gotovo s isprikom u glasu Svjetlan Junaković kazuje kako je cijeloga svog (kiparskog) života bio figurativac. Nikakvo čudo: školovao se na slavnoj milanskoj Breri, koju su u dvadesetom stoljeću obilježili kipari, svi odreda zakleti figurativci, i svi s početnim slovom M u prezimenu: Marino Marini, Giacomo Manzù, Arturo Martini, Francesco Messina, Felice Mina. No, njegov je duhovni otac zapravo bio hrvatski kipar Kosta Angeli Radovani, također milanski đak, pa bi se za Junakovića s malo pretjerivanja moglo kazati da je potomak „zagrebačke Radovanijeve škole”.

„ … Znakovito je i njegovo korištenje bojom, koju beskompromisno uvodi u skulpturu. Nanosi je smjelim crtačko-slikarskim potezima (Autoportret s pticama; Autoportret s King-Kongom; Autoportret s Valentinom Terješkovom i dr), u veoma širokom, ponekad i slastičarskom registru, pozivajući se na šarenilo svojih povijesnih preteča te važnu ulogu boje u kiparstvu naroda Staroga vijeka, od Egipćana, Grka, Etruščana i Rimljana preko srednjega vijeka i baroka sve do naših dana. Boja kod Junakovića istodobno stvara i razara oblik, čini ga čas plastičnim i stvarnim, čas opsjenarskim i neuhvatljivim. Sve u svemu, ona pomaže da se oslobode crtež i priča, otvore krizna mjesta i destabilizira volumen kao nositelj čvrste točke, stanja …“ – reći će u predgovoru, autorica Nada Beroš.

Izložbu će otvoriti voditelj Gliptoteke HAZU akademik Đuro Seder.