Često se nađemo pred izazovom i pitanjem treba li odustati od nečega ili ne. Ukoliko se radi o nečemu što doista volimo i želimo raditi, onda unatoč svim izazovima i preprekama ostvarujemo ciljeve. Tako se događalo već nekoliko puta i s projektom Priče oko popreta koji se odvija u Osnovnoj školi „Lapad“, u Dubrovniku.

Projekt kulturne baštine u osnovnoj školi započeo je kao jednogodišnji projekt koji se odvijao uz financijsku potporu grada Dubrovnika prije devet godina. Započele su ga entuzijastično jedna učiteljica i jedna knjižničarka, zaljubljene u svoj grad, ali tužne što djeca i odrasli sve manje znaju o njemu.

Bile su tada usamljene u tom naumu, bilo je to vrijeme kad je sve bilo podređeno novom modernom dobu. Koncept projekta svidio se ljudima u školi i u Gradu pa su mu odlučili dati priliku i podršku. Učenike, tada drugaše, nije bilo teško motivirati i uvući u čaroban svijet priča i legendi. Vidjevši koliko im djeca uživaju u tome, roditelji su, također, pružili veliku podršku.

I tako je priča krenula i postala uspješnija i dugovječnija nego se itko nadao. Predstava za predstavom, film, slikovnice, strip bili su opipljivi rezultati projekta. Čarobna druženja, snažna prijateljstva, ali i prihvaćanje kritike, umijeće glume, slikanja, učenje za život, a sve to igrom i uz pregršt beskrajne ljubavi. Rezultati su projekta bili vidljivi.

Onda je došao prvi veliki izazov kad je trebalo odlučiti hoće li se projekt nastaviti ili ne. Nakon pet godina našli smo se na početku. Knjižničarka odlazi u drugu školu, a ja, učiteljica, nisam baš sigurna hoću li moći nastaviti sama. Bilo mi je žao sve prekinuti jer sam jako uživala u tim aktivnostima, ali bila sam svjesna itekako zahtjevnog posla. Odlučujuću ulogu da se projekt nastavi imali su moji „popretovci“, moji divni učenici, tada već sedmaši i trećaši. Svakodnevno su se raspitivali što će se i kad raditi i ljubav je jednostavno pobijedila.

• 

• 

• 

• 

• 

Ubrzo, novi izazov. Mala se žuta škola ruši i svi učenici područne škole sele u matičnu školu. Bilo je pitanje koliko će biti prostornih i vremenskih mogućnosti za nastavak. Može se i protiv toga ljubavlju i radom.

I nakon svega – COVID. Taman je nova generacija čuvara baštine započela svoj put u projektu uz pomoć i podršku velikih petaša. Doživjeli su prve trenutke slave glumeći na daskama koje život znače, naučili prve dubrovačke riječi, a kada je počela pandemija, ovaj se projekt, kao i svi ostali, našao u problemima. Djeca su umjesto u školi bila u kućama, a po povratku su morali održavati distancu što je onemogućavalo bilo kakve skupne scenske igre. O tiskanju se nove slikovnice nije moglo ni razmišljati jer je Grad odmah ukinuo financijsku pomoć svim projektima. „Popretovci“ se ni ovaj put nisu predali. Uz veliku podršku učitelja, prijatelja, ravnateljice i mnogih dobrih ljudi aktivnost je još jednom dovedena do kraja.

Učenici su vrijedno skupljali riječi koje žele sačuvati od zaborava i ilustrirali ih. Kada je to bilo gotovo, jedna je učiteljica iz škole sve radove složila i grafički uredila. Ljudi su u tiskari vidjevši veliku ljubav i želju, a i zahvaljujući višegodišnjoj suradnji, dali popust na usluge i pomogli da sve bude pripremljeno kako treba. Budući da je svugdje bila kriza, novac je bilo teško pronaći. Uz pomoć dobrih ljudi, kao i svih onih kojima su „popretovci“ prije pomagali, uz pomoć mnogobrojnih prijatelja projekta i onih koji su kupili neku od slikovnica iz ovoga projekta za tu namjenu, novac je sakupljen. Moj dubrovački rječnik ugledao je svjetlo dana. Nakon šest slikovnica, brojnih predstava i dva filma i rječnik je došao na red.

Zahvaljujući ovom rječniku, svako dijete, koje ga dobije, moći će i samo postati čuvar baštine. Naime, ispod svakog slova je ostavljen prostor u koji će svatko moći upisati riječi koje želi sačuvati od zaborava.

Simbol je rječnika dubrovačka rozeta, simbol svjetlosti baštine i tradicije, jer je to baš ono što želimo – biti tračak svjetlosti u očuvanju tradicije.

Tako smo još jednom pokazali da tko želi, nađe način.

■  Piše: Gordana Rokolj, učiteljica savjetnik | OŠ „Lapad“, Dubrovnik | Ja sam žena, majka, učiteljica. Iako radim dugi niz godina, još uvijek volim ovaj posao kao i prvoga dana. Volim ga jer dopušta kreativnost i uvijek nudi nove izazove. Djeca su neiscrpni izvor motivacije i obožavam raditi s njima. ■