Morate biti hrabri! Nemojte posustati! Ne dopustite bezvoljnosti i malodušnosti da ovladaju vašim životom! Budite optimistični!

Često nailazim na ovakve naslove i ponekad pročitam neke savjete. Nekima je dovoljno pročitati takav tekst da ih pokrene i motivira na pozitivan pogled na svijet u ovim teškim vremenima. Ali ne čitaju svi takve tekstove, a potrebne su im baš takve riječi nekoga bliskoga.

Nakon tri tjedna virtualne učionice počela sam se pitati trebaju li roditelji podršku i motivaciju. Za učenike sam pokušala osigurati odgovarajuću blisku vezu putem Zoom učionice i svakodnevnih poruka i komunikacije preko ClassDojo aplikacije. Kad se vidimo na Zoomu, svaki put svjedočim neopisivome veselju djece što je razred barem na ovakav način na okupu.

Znam da su i roditelji sretni zbog toga, ali osjećala sam kako bih se trebala i njima obratiti i motivirati ih da ne posustanu. I sama sam se tako osjećala kao roditelj dvoje školaraca. Ono što sam željela za sebe kao roditelja, odlučila sam napraviti za roditelje svojih učenika. Napisala sam im jedno pismo (mail) u kojemu sam im zahvalila što su preuzeli ulogu mojih pomoćnika.

Dragi roditelji,

već smo četvrti tjedan u ovoj neobičnoj školi. Najprije bih željela pohvaliti vašu djecu za redoviti rad i veliki trud koji ulažu u svoje zadaće. Čini mi se da se sada još više trude i jako sam sretna i zadovoljna kad vidim njihove zadaće i izvršene zadatke. Svi zajedno možemo biti sretni i zahvalni što imamo takvu djecu i učenike. Jako sam sretna i zadovoljna i vašim angažmanom. Znam  da mnogi od vas trenutačno rade od kuće (možda i više nego na radnome mjestu) i često nije lako uskladiti dječje obveze i pitanja sa svojim poslovnim obvezama. Zato sam ponosna i na vas i mislim kako nakon ovoga svega zaslužujete zlatnu medalju jer ste svi svakodnevno više puta objašnjavali djetetu što mu nije jasno, fotografirali svaku stranicu zadaće i redovito ju slali, pomagali djeci u digitalnim izazovima, motivirali ih kad im se nije dalo ili kada nije bilo lako…

Napisala sam riječi koje bih i sama voljela čuti kao mama dvoje učenika.

U ovome neobičnom okruženju roditelji su u školu i učenje uključeni više nego ikada prije. Uza sve nedaće i poteškoće u kojima se zajedno nalazimo i sav posao koji moramo obaviti, tu je i rad s vlastitom djecom koji zahtijeva i mnoge digitalne vještine koje se traže već od prvoga razreda osnovne škole.

• 

• 

• 

• 

Gledajući svoju djecu kod kuće, shvatila sam kako je zadataka definitivno previše i kako bi bilo dobro pitati “svoje pomoćnike” roditelje kako to izgleda “s druge strane ograde”.

Kreirala sam kratku anonimnu anketu u Google Formsu i postavila nekoliko pitanja: jesu li zadovoljni platformama koje sam odabrala za našu virtualnu učionicu,  odgovara li im vrijeme naših virtualnih susreta, je li dnevnih zadataka previše ili premalo i koliko dnevno u radu za školu provedu njihova djeca, a koliko im oni kao roditelji trebaju pomoći. Osjećam da im je bilo drago što sam ih to pitala. Time sam im poručila da smo u ovome “partneri” i da mi je njihovo mišljenje važno. Njihovi su mi odgovori potvrdili da sam na pravome putu, da su zadovoljni i da je opterećenje kod većine učenika optimalno.

Odlučila sam organizirati i jedan roditeljski sastanak “uz kavicu” iz svojih domova. Bilo mi je drago što ih sve vidim. Pohvalila sam ih za dosadašnji trud, pohvalila sam trud i rad njihove djece. Hrabrila sam ih da izdrže i u nastavku ovakvoga načina poučavanja – vezanome uz vrednovanje i ocjenjivanje na daljinu. Roditelji i učenici željeli su točno znati što ćemo mi učitelji vrednovati i na koji način.

Na kraju smo na toj našoj virtualnoj “kavici” popričali o tomu kako provode vrijeme tijekom izolacije, koliko su stradali njihovi domovi tijekom potresa, a oni su sa zebnjom ispitivali je li sve u redu s našom školom i hoće li se djeca uskoro moći vratiti u školske klupe. Sa zanimanjem su slušali jedni druge.

Zaključila sam kako je jako važno da učitelji čuju roditelje svojih učenika, da ih pitaju za mišljenje oko nekih stvari ili da ih jednostavno pitaju kako su, kako se osjećaju. Ako stalno govorimo da obrazovni trokut čine učenici, učitelji i roditelji, sad je prilika da taj trokut ojača i da jedni drugima budemo potpora.

■  autorica: Sanela ŠKEVIN, učiteljica 3.b ■  OŠ Ivana Gundulića, Zagreb ■ Dugogodišnja sam učiteljica u školi u srcu Zagreba. Za sebe mogu reći da volim istraživati, poučavati izvan učionice i stalno raditi nešto novo. Vodim skupinu malih istraživača koji svakoga tjedna izvode neke pokuse, pripremam učenike za Lidrano, pišem igrokaze. Obožavam ERASMUS+ i projekte eTwinning. ■