Svi volimo slušati priče. Svatko od nas neprestano priča priče iz vlastitoga života i dijeli ih s ostalim ljudima. One nam pružaju pomoć i olakšavaju snalaženje u životu, pomažu u teškim trenutcima te utječu na naše ponašanje i poimanje vrednota, zbližavaju nas. Priče ne trebaju samo djeca, trebaju ih i odrasli.

Priča je uvijek nekomu upućena. Uvijek postoji pripovjedač, priča, nešto o čemu se pripovijeda i netko komu se pripovijeda. Pripovijedanje je, možda, pomalo i zaboravljena aktivnost.

Pripovijedanje (storytelling) definira se kao nastup pripovjedača u kojem on neposredno pred publikom iznosi određeni slijed događaja (Miller, 2008). 

Reci mi činjenicu i naučit ću. Ispričaj mi istinu i vjerovat ću, ali ispričaj mi priču i ona će živjeti u mome srcu zauvijek.

Indijanska poslovica

Ovom su rečenicom započinjale bajke koje smo rado slušali u djetinjstvu. Svaku večer prije spavanja roditelji su nam pričali priče. I ja sam svojem djetetu pričala.

Svi trebamo priče. Djeca posebno trebaju priče, a priče jednako tako trebaju djecu. Današnja djeca, koja žive u u užurbanome i nepredvidivome svijetu koji često ne razumiju, trebaju linearno strukturirane priče uz pomoć kojih će svijet objasniti sebi, ali i sebe bolje razumjeti. Djeca izražavaju svoju potrebu za kontaktom, pripovijedanjem onoga što se tijekom dana dogodilo i ponovnim proživljavanjem onoga što su doživjela traženjem da im pričamo priču. Roditelji, odgojitelji i učitelji koji razumiju te želje, pričaju vrijedne priče kojih se sjećaju, koje su njih usmjerile ili ih sami izmišljaju.

Svaki moj ponedjeljak u razredu započinje rečenicom: „Kako ste proveli vikend?“ ili nakon praznika: „Kako ste proveli praznike?“ Ako slučajno zaboravim, učenici sami traže i pitaju: „Možemo li pričati kako smo proveli vikend?“ Shvatila sam da im je to važno, da im je važno da ih netko sluša. U današnjem, užurbanom vremenu, ponekad zaboravimo ono najvažnije – pričati s djecom.

Moje dijete, koje upravo završava peti razred, najviše voli povijest jer kaže:  „…profesorica priča najbolje priče. I najviše naučim na satu.“

Priče su posebno dobro motivacijsko sredstvo za sveukupno učenje i za učenje jezika. Dijete ne usvaja govor samo govoreći, već i slušajući. Rosa Agazzi (1950) kaže da se jezik uči slušajući, govoreći i promatrajući. Nažalost, danas se često zaboravlja u kojoj mjeri pričanje doprinosi cjelokupnoj osobitosti djeteta i potiče kognitivni, emocionalni, socijalni, etički i govorni razvoj.

Još od prapovijesti pripovijedanje je bila osnovna komunikacijska metoda. Najprije su se priče prenosile s „koljena na koljeno“, a nakon što su ljudi naučili pisati, zapisali su ih u obliku u kojem su najbolje znali.

Priča je kamen temeljac učenja. Djeca svoj materinski jezik ne uče sjedeći za stolom ili za računalom i rješavajući zadatke izolirani od svojih vršnjaka uvježbavajući sadržaje. Ne uče gledajući sadržaj na Tik-Toku. Tradicionalnim pričama ljudi izražavaju svoje vrijednosti, strahove, nade i snove. Usmene priče izravni su izraz književne i kulturne baštine i takvim se pričama baština cijeni, razumije i čuva na životu. Slušatelji pričom doživljavaju posredan osjećaj za prošlost i jedinstvo s različitim kulturama sadašnjosti.

Nekad davno učitelji se nisu koristili pomodnim PowerPoint prezentacijama, projektorima pa čak ni pločama, nego su svoje znanje dijelili pričajući priče. Pripovijedanje je najstariji oblik učenja.

Učitelj koji donosi više priča, primjera ili različitih gledišta u svoja predavanja,  uspješniji je od onih koji samo nižu činjenice, a posebno su uspješni oni koji uspijevaju postići uživljavanje učenika u sadržaj tako da se osjećaju kao da su i sami dio priče i grade je do kraja rješavajući zadani problem.

I ja volim s djecom podijeliti misli kako sam provela vikend. Volim s njima porazgovarati o tome što  je bilo lijepo, što nas je rastužilo. Volim kada pokažu emocije nakon pričanja ili kad se pronađu u nekoj sličnoj situaciji.  

Trebamo li pomno isplanirati priču ili ju ispričati spontano? Trebamo li se pridržavati zahtjeva pripovijedanja ili jednostavno dopustiti zabavu? Iskreno, nema pravog ili krivog načina da ih uključite.

Evo nekoliko jednostavnih pristupa za uključivanje pripovijedanja u učionicu:

♦ podijelite svoje priče samo za zabavu

♦ pričajte im o vremenu kada ste bili njihove dobi, o vremenima koje ste propustili, uspjeli ili o poučnim uspjesima koje ste naučili.

To stvara snažnu vezu između vas i vaših učenika dopuštajući im da znaju da se možete osloniti na njih i obrnuto. Upotrijebite priče za upoznavanje: započnite sat zanimljivom pričom, možete onom koja je povezana sa sadržajem koji učite, ali i ne mora biti. Učenici će vas navesti na pravi put. Koristite se ilustracijama kao poticajem za pričanje. Želimo da naši učenici razviju vještine slušanja i možemo uključiti pripovijedanje u veću sliku postizanja ishoda vezanih za sadržaj koji poučavamo.

Pričajte priče kako bi se angažirali nezainteresirani učenici: neki učenici imaju poteškoća pri povezivanju jer su im udžbenici zahtjevni ili koncepti apstraktni. Međutim, ti isti učenici obično imaju malo veze s pričama. Pripovijedanjem priča život i učenje su povezani što i nezainteresirane učenike potiče na aktivnost. Te priče, također, mogu biti priče iz vlastitog života.

Prava priča iz života nekoga koga poznajete – poput prijatelja, člana obitelji ili susjeda.

Prava priča iz vijesti ili trenutnog događaja.

Priča koja se dogodila negdje u povijesti. Izmišljena priča s likovima ili događajima. „Zamislite ako …”, priča koja postavlja hipotetsku situaciju.

U današnje vrijeme tehnologije stalno čujemo kako će roboti zamijeniti pojedina zanimanja. Možda će i biti tako, ali mislim da se učitelja i njegovu živu riječ ne može nitko zamijeniti.

Zašto je važno pričati priče u razredu? Ne čitati, nego pričati. Te priče nadahnjuju naše učenike, utječu na njihove i naše osjećaje, na našu povezanost, stvaraju pozitivno ozračje. Pričanje priča odličan je način poučavanja.

■   Napisala: Irena Serpak Makše, učiteljica | OŠ Matka Laginje, Zagreb ■

■ IZVORI ■  Rijavec, M. i Miljković, D. (2004). Pričaj mi priču. Zagreb: IEP ■  Velički, V. (2014), Pričanje priča – stvaranje priča Povratak izgubljenomu govoru. Zagreb: Alfa d.d.