Moje kćeri blizanke, Anna i Emma, danas su šesnaestogodišnjakinje, ali još uvijek vole oživjeti i ispričati priče iz svojega ranoga djetinjstva. Emma često pita o tome kako je sve pozdravljala svojom prvom riječju, „kolačić“ („cookie“), radije nego sa „zdravo“. Anna spominje vrijeme kada ju je pogodila hrpa leda s lopate te je morala otići u službu hitne pomoći. „Sjećam se kada sam bila ondje“, govori. „Sjećam se kako sam ležala na bolničkoj postelji i slušala kako govoriš: »Ajme!« Bila je i jedna liječnica, i svi su dolazili posjetiti me.“ Tada su joj bile samo dvije godine!

Što će vaše dijete zapamtiti iz svojega najranijega djetinjstva? I koje značenje imaju ta posebna sjećanja za vaše dijete?

Kao prvo, sjećanja povezuju naša prošla vremena, našu sadašnjost i našu budućnost – i ona nas povezuju međusobno. Uspomene naše djece također mogu voditi u dubinu  njihova bogatoga unutarnjeg života i mogu im pomoći razviti ono što Eric Neisser, osnivač Klinike za posebno obrazovanje Rutgers, zove „proširenim znanjem o sebi tijekom vremena“. Znanje o sebi je moć i vi ga stječete gledajući u svoju unutrašnjost, kao i u svojim vanjskim iskustvima. To je jedan od načina na koje pronalazimo smisao u svojem životu.

Što djeca pamte?

Jerome Bruner, jedan od najutjecajnijih psihologa 20. stoljeća, sugerira da pripovijedanje događaja djeci predstavlja sredstvo kojim se služe da bi rekonstruirali životna iskustva. Pripovijedanje smatra najmoćnijim načinom za organizaciju iskustava u ljudskom životu. Najmlađi „sjećatelji“ oslanjaju se na druge kako bi im oni pomogli stvoriti sliku prošlosti. Jezik koji prati vizualna prisjećanja i iskustva osnažuje njihov um.

Prije nekoliko godina priključila sam se studiji zajedno s kolegama iz Centra za rano obrazovanje pri Sveučilištu Vermont kako bismo zabilježili najizraženija dječja sjećanja. Željeli smo saznati čega se petogodišnjaci sjećaju iz škole. Nadali smo se steći uvide u njihovu unutrašnjost kako bismo školu (vrtić) učinili boljim mjestom za naše učenike. Željeli smo da njihova sjećanja budu dio prošlosti naše škole, da prenesu što ih je izazivalo i što im je donosilo radost. Nadali smo se da će njihova sjećanja obuhvatiti nešto od onoga  što je njihovim roditeljima i učiteljima bilo drago. Ono što smo otkrili o dječjem sjećanju još je veće od toga.

Objasnili smo djeci kako im želimo pomoći stvoriti priče (vizualna sjećanja) o njihovim ranoškolskim/vrtićkim danima. Pitali smo ih kako bi mogli u slikama ispričati priču koja je povezana sa sjećanjima na ranoškolske (vrtićke) dane. Za početak, djeca su se okupila vani, u sjeni krošnje stabla i njihova im je učiteljica čitala priče o odraslima koji se prisjećaju trenutaka iz vlastita djetinjstva. Zatim su svi podijelili sjećanja na školu (vrtić) jedni s drugima.

Tijekom projekta, djeca su provodila vrijeme govoreći o prošlosti i crtajući ono što neće  „nikada zaboraviti“. Odlazili smo u šetnje uzimajući sa sobom fotoaparate u kojima nije bilo filma za snimanje, kako bi djeca mogla vježbati promatranje predmeta, mjesta i ljudi kroz objektiv. Uskoro, bili su spremni okušati se u fotografiranju. Tijekom cijelog postupka, neprekidno smo se osvrtali na priče i sjećanja o kojima su govorili.

Dvjesto osamdeset i osam crteža i fotografija kasnije, uočili smo da se određene teme provlače kroz sjećanja koja djeca prikazuju svojim slikama. Potražili smo ustaljene uzorke i obrasce, a ono što smo uočili, postalo je naslov projekta: Djeca pamte ono što je bitno.

8 BITNIH STVARI

Na kraju smo probrali osam područja sjećanja koja ostavljaju dojam na djecu najmlađe dobi.

Evo što djeca neće nikad zaboraviti:

1.] OSTAVLJANJE PRED ŠKOLOM [U ŠKOLI, VRTIĆUg). Najučestalija uspomena koju su djeca priopćila bilo je sjećanje na ostavljanje pred školom ili u školi [vrtiću] svakoga jutra. Mnoga su djeca imala ritualne obrasce koje su dijelili sa svojim majkama i očevima. Primjerice, Collin se prisjeća ovoga: „Mama i ja pozdravili bismo se zagrljajem i riječima: »Volim te više od svega na svijetu.« Zatim bi mama poljubila ptičice na vratima centra.“ U brojnim primjerima djeca su željela dobiti sliku sebe kako pozdravljaju mamu ili tatu na svoj osobit način.

2. ] SVOJE PRIRODNO OKRUŽJE. Djeca stvaraju priče, sjećanja i bogate razgovore jedni s drugima o razredu, kućnim ljubimcima, vrtovima, obižnjim šumarcima i fontanama u sveučilišnom parku gdje se vole igrati nesputano. Također su spominjali mjesta na kojima bi našli sklonište pred olujom. Dramatično bi pripovijedali priče o promjenama u vremenu, uzbuđenju zbog snažnoga vjetra i duge te osjećajima uznemirenosti, iznenađenja ili i nekontroliranoga oduševljenja koje su te promjene izazvale.

3. ] SKAKANJE, LJULJANJE, PENJANJE. Djeca se često usredotočuju na iskustva aktivne igre kao što je trčanje, skakanje, ljuljanje, veranje i igranje hokeja (što je glavna izvanškolska aktivnost i zabava u Vermontu i izvor superjunaka u stvarnom životu). Tipično jutarnje pozdravljanje među tom djecom bilo je: „Hej, želiš li danas biti u mojoj ekipi?“ Neka od tih sjećanja uključuju zajednički rad i igru te nužnost uspostavljanja reda, pravila i vodstva.

4. ] BITI DOBAR U NEČEMU. Djeca su izražavala želju slikati ono što su stvorila. Ta sjećanja ističu osjećaj kompetencije u procesima i predstavljanjima. Željela su biti viđena i zapažena od drugih kao osobe „dobre u nečemu“: šivanju, izrađivanju sitnica od papira, slaganju  kockica ili kocaka, slikanju, oblikovanju gline, pisanju ili igranju omiljenih igara.  

5. ] LJUDI KOJI MI SE SVIĐAJU, I KOJIMA SE JA SVIĐAM. Prijateljstva su razvojno bitna, ali bilo je uistinu dirljivo slušati djecu kako opisuju svoje povezivanje s drugima s kojima dijele svoje interese, komu su se radovali da će s njim provesti vrijeme, komu vjeruju i za koga zamišljaju da će zauvijek ostati dio njihova života. Željeli su fotografirati ne samo ljude koje vole, nego i ljude za koje znaju da vole njih i ljude koji su prema njima bili ljubazni.

6. ] DJECU I MALIŠANE. Djeca žele ostaviti popudbinu mlađoj djeci s kojom su odrastala ili, u nekim primjerima, mlađim sestrama i braći koje ostavljaju za sobom. Sjetili su se kako su s njima jeli, gledali ih dok odrastaju i razumijevali što žele raditi. Petogodišnji Finley rječito je to sažeo: „Želim slikati Rowana pa će me se sjećati kada odem.“

7. ] SUDJELOVANJE U ZAJEDNICI. Mnogo je osjećaja koje su djeca željela izraziti vezano uz povezanosti koje su uspostavili s ljudima u zajednici. To uključuje učitelje, ljude na kampusu koji su s njima dijelili hranu, osobe koje su im omogućile da posjete osobita mjesta i vozače autobusa koji su se prijateljski odnosili prema njima.

8. ] MJESTA I STRUKTURE. Mjesta su često nezaboravna za djecu. Bilježe zdanja i odredišta  koja za njih imaju neko značenje: dječji krevetić u kojem su spavali ili tobogan u dječjoj sobi niz koji su se spuštali.

Ojačajte sjećanja svoje djece

Razgovarajući sa svojim djetetom – osobito razmišljajući naglas o tome što se događa, što radite i zašto – uvelike potičete izgrađivanje jezičnih vještina koje igraju veliku ulogu u stvaranju sjećanja. Možemo također pomoći pripovijedanjem u trenutcima kada se igramo s djecom, pružajući im kontekst u kojem se pamti lekcija koju igra može ponuditi.

Gledanje fotografija, filmova i starih školskih zadaća pruža mogućnost za razgovore o tome što ti trenutci predstavljaju. Možete pitati dijete: „Kako si se tada osjećala? Kako se sada osjećaš? Zašto ti taj trenutak znači?“ Čuvamo tolike stvari koje su naša djeca izradila u vrtiću i školi – crteže, sastavke, kolaže, fotografije, i drugo. To stvara neizmjerne dodatne vrijednosti dječjim iskustvima. Također je vrijedno zabilježiti kratku anegdotu, koju dijete dijeli s vama, na stražnjoj strani crteža ili fotografije kao pomoć da zadržimo događaje u našim sjećanjima i kao podsjetnik na njihov kontekst.

Možemo toliko naučiti iz razumijevanja koji su trenutci, događaji, mjesta i ljudi bitni djeci mlađe dobi. Morali bismo biti svjesni toga kako se s djecom pozdravljamo i omogućiti vrijeme za stvaranje rituala i obrazaca ponašnja. Trebali bismo naći načina da osiguramo da naša djeca imaju mogućnosti provoditi vrijeme u prirodi i povezivati se s različitim bitnim mjestima kojima se mogu vraćati cijeloga života. Podupirući rana prijateljstva naše djece – i radost koju osjećaju u druženju s drugim ljudima – pomažemo im osjetiti i pamtiti  da su voljena.

I vi podijelite svoje osjećaje i svoje poglede na stvari. Pripovijedanje priča o sebi više je nego zanimljivo vašoj djeci – slušajući vaše priče, ona spoznaju vaše uvjerenje da je bitno dati glas sjećanjima, dojmovima, osjećajima i događajima koji bi se u suprotnom zadržali u dubini, neizrečeni, i možda bili zaboravljeni. Uče kako pripovijedati o svojim sjećanjima i, ključno, da vam je stalo i da očekujete od njih da govore o svojem životu i o onome što im je bitnije od svega.  

■  NAPOMENA ■ SAD: Scholastic – najveći svjetski izdavač i distributer dječjih knjiga koji povezuje odgajatelje, stručnjake i obitelji svojom pristupačnošću, otvorenošću i stručnim pristupom; zastupljen programima, časopisima i uslugama u 115 tisuća škola, dosegnuvši 3,8 milijuna učitelja i odgojitelja, 54 milijuna učenika i 78 milijuna roditelja i skrbnika u matičnoj zemlji (SAD-u). ■ izvornik: scholastic.com  ■ photo by Shutterstock  ■