Odmilice i druge riječi kojima svojim sugovornicima izražavamo nježnost, naklonost ili kakav oblik emocionalne potpore mogu unaprijediti komunikaciju i odnose između učenika i učitelja, ali sve ovisi o – kontekstu, kaže Zoe Enser.

Učitelji, služeći se takvim izrazima, moraju znati procijeniti uspostavljene odnose s učenicima, njihovu dob, okolnosti i pri svemu tome – ne smije biti loše namjere. Sarkastično ili ironično (zlo)upotrebljavanje takvih riječi trebalo bi biti strogo isključeno iz učiteljske komunikacije.

Više možete pročitati u nastavku.

Tekst Je li u redu svoje učenike zvati „dušo“ savjetnice Zoe Enser objavljen je na obrazovnome portalu TES.

Zaštita sigurnosti najveći je cilj svih nas koji radimo s mladim ljudima. Ulažemo napore kako bismo uočili znakove. Prepoznajemo moguće zamke i propuste u postupanjima kako bismo zaštitili i stvorili sigurno okružje u kojem će učenici moći jasno postaviti svoje granice. I prokazujemo svaku situaciju za koju mislimo da donosi i najmanju mogućnost da se – sve to što činimo u svrhu njihove sigurnosti – kompromitira.

No, riskiramo li da ćemo pritom izgubiti nešto bitno dok nastojimo slijediti korektan izbor riječi kojim se obraćamo djeci i mladim ljudima?

Koliko je prihvatljivo poslužiti se odmilicama i drugim riječima kojima se izražava nježnost, zabrinutost pa i bliskost, u učionici?

Odnosi su srce svake škole. Bila sam poznata kao jedna od najstrožih učiteljica u školi u kojoj sam radila, u kojoj su se kriteriji postupanja i svakodnevnih rutina kontinuirano nadograđivali i obnavljali, granice su bile pozorno postavljene i iznova razmatrane, a očekivanja i s obzirom na rad, i s obzirom na ponašanja, vrlo visoka.

Međutim, dok bih dočekivala svoje učenice i učenike u učionici, znala sam ih osloviti „ježići“, „srećice“, „tigrovi“, pa i „pasanci“ (ne pitajte zašto). Često, bili su to moji „sjajni ljudi“ i moje „superzvijezde“.

Riječi nježnosti i odmilice u učionici

Te su riječi šašave, neočekivane i neobične, a preko usana prelaze s lakoćom. Nastojeći izbjeći rodno opterećene riječi, takav je način oslovljavanja mnogo govorio o odnosima koje smo uspostavili i davao cjelokupan ton svemu što je dalje slijedilo. Upuštali smo se u pustolovine na nastavi engleskoga jezika koju sam s njima imala i nismo mogli pretpostaviti kamo će nas naše priče odvesti. Bilo je to nešto što su poistovjećivali sa mnom.

Radila sam u predmetnoj nastavi, od 5. razreda nadalje, i takvi moji pozdravi dok ih očekujem u učionici, uobičajeno su bili praćeni kakvim znakovitim pogledom, laganim smiješkom ili i otvorenim smijehom. Smijehom koji je bio obostran.

Nikad ni u jednom takvu oslovljavanju nije bilo namjere da se koga uvrijedi ili povrijedi, niti je to itko ikad tako shvatio – no smatram da moramo razmotriti nekoliko stvari vezanih uz ovu temu primjerenih jezičnih izbora kako ne bismo zapali u zablude i pogrešna postupanja.

Prvo, to je obraćanje uobičajeno bilo upućeno skupini učenika ili i cijelom odjelu, a ne pojedinačno. Kada bih s vremena na vrijeme uočila potresenost ili tjeskobu koje učenice ili učenika, upitala bih: „Kako da ti pomognem, ljepotice?“ ili „Mogu li ti pomoći, mladiću?“ Namjera je pritom da takvim oslovljavanjem umanjim stanje nemira ili potištenosti koje uočavam te da moja prisutnost i ponuda pomoći bude onoliko opuštena i jednostavna koliko to može biti.

Ukupno gledajući, u pojedinačnim oslovljavanjima nastojala sam izbjeći izraze od milja i pretjerano nježne, bliske ili emocionalne riječi kako ne bih narušila granice te kako učenici ne bi izgubili smjernice trebaju li me doživljavati kao blisku prijateljicu ili kao profesoricu i osobu od određena autoriteta u njihovu životu.

Drugo, bitno je razmotriti specifičnost odnosa koji su već uspostavljeni. Dugo sam radila u toj školi. Moji su me učenici poznavali i prije negoli su stigli u učionicu na nastavu koju sam vodila tako da su takvi odnosi i mogućnosti da se upravo tako izrazim imali svoje dugo građene temelje.

Spriječite nesporazume kako biste zaštitili i sebe i svoje učenike

To je, zajedno s jasno postavljenim granicama i očekivanjima koje sam ranije spomenula, značilo da postoji malo prostora za dvoznačnost i kakva pogrešna tumačenja. Koliko god da sam bila ljubazna prema svojim učenicima u komunikaciji jedan na jedan, uvijek sam pazila na to da moj izbor riječi bude u okvirima i mojih i njihovih granica te da ne dođe od nesporazuma u takvoj pojedinačnoj komunikaciji.

Postoje, naravno, i regionalne razlike koje moramo uzeti u obzir kada je u pitanju jezik. Bila sam dolje na jugu, gdje su ljudi dosta rezervirani i gdje se služe automatiziranim jezičnim obrascima koji se negdje drugdje mogu tumačiti na sasvim različit način.

U drugim područjima, odmilice i druge emocionalno obojene riječi protežu se svakodnevnim govorom. Kada su dio narječja i dijalektalnih inačica, ne reći „ljubavi“, ili „što si se uzjogunio k’o kakav pijevac“, može biti nepriličnim, upravo suprotno očekivanom. S druge strane, kažem li „ljubavi“ na točno određenom mjestu u rečenici, u mojem se rodnom gradu može shvatiti pravom objavom rata.

Izrazi kao što su „mačko“, „draga“ i „dušice“ mogu biti problematični kada se dovode u vezu s rodno određenim kontekstima te dobivaju mizoginističke slojeve značenja pa stoga i postoje zahtjevi da se takva njihova uporaba usmjeri ravno u koš za smeće.

No, u svakom pojedinom slučaju, ključan je kontekst. Kada je pred vama potreseni petogodišnjak kojemu srce plače za mamom koja je morala otići i vi mu kažete: „Dođi, dušo, idemo potražiti tvoje prijatelje!“ – bit će mu itekako utješno čuti tu toplu, umirujuću riječ koja mu pruža osjećaj sigurnosti i zbrinutosti. Upravo ta riječ može biti sve ono što u tome trenutku jedino treba čuti.

Konačno, kada razmatramo vlastite jezične izbore u učionici, bitno je u obzir uzeti odnose, kontekst, prostor koji dopušta ili ne dopušta određene regionalne varijacije te cjelokupnu strukturu svega što nas okružuje kako bi se osiguralo razumijevanje i prihvaćanje u svemu što izgovorimo ili napravimo.

Naša je obveza zaštititi i osigurati prostor razumijevanja za naše učenice i učenike koji ne moraju uvijek isprva shvatiti svaku nijansu riječi koje izgovaramo. No obveza nam je i pokazati da nam je stalo do njih i stoga riječi od milja, ispunjene određenim emocionalnim značenjima i konotacijama, mogu uvelike pomoći a da pritom ne dovedemo do kompromitiranja ičega drugog što nam je također bitno i neophodno.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ Zoe Enser, savjetnica za Engleski jezik u Kentu ■ tekst je mjestimice prilagođen i uređen, a izvornoj objavi možete pristupiti na poveznici na kraju ove napomene ■ Ujedinjeno Kraljevstvo: TES – izvorno: The Times Educational Supplement – publikacija namijenjena obrazovnim temama, pokrenuta 1910. godine kao dodatak dnevnim novinama The Times, od 1914. izlazi kao zasebna tiskovina, od 1997.godine dostupna i na internetu ■ izvornik: www.tes.com ■