„Povijesna osoba – manje djetetov junak, a više roditeljska aspiracija – zajedno s čistim savršenstvom od plakata slala je poruku o onome što učitelji i roditelji pristojno zovu uz trunku roditeljske pomoći, ali djeca – osobito ona koja su odrobijala izradu vlastitih plakata – osjećaju čistom prijevarom.“

Članak When a Child’s Project Shows a Parental Hand at Work objavljen je na mrežnim stranicama dnevnika The New York Times

Kada je moj mlađi sin, Filip, bio u trećem razredu, kao završni dio učenja o životopisu uprizorili su muzej voštanih figura. Svaki je učenik imao zadatak istražiti jednu povijesnu osobu koja ga se osobito dojmila ili ga je nečim zadivila, pripremiti govor o njezinu životu i doprinosu čovječanstvu te na dan predstavljanja muzeja, odjenuti se poput nje odnosno upriličiti njezin lik. Kako nijedan takav projekt nije potpun bez trodijelnoga samostojećega kartonskoga plakata, svaki je učenik imao zadatak izraditi jedan takav ilustriran, informativni zaslon.

U POSLJEDNJI TREN

Da je projekt u tijeku, do mene je dopiralo kroz maglu, ponajprije stoga što me Filip zamolio da mu nabavim trodijelni karton za izradu samostojećega plakata. Ujedno mi je postalo jasno da je velik dio pripreme ostavio za posljednji tren.

Iako je plakat držao presavijenim i skrivenim od pogleda, uspjela sam zaviriti i vidjeti što je napravio. Bez obzira na to što su taj uradak gledale zaljubljene roditeljske oči, trud i ulaganje bili su ispodprosječni. Kada sam ga upitala kako je ispao plakat, nastojao je izbjeći odgovor i bilo mi je jasno da je i sâm razočaran.

Ujutro na dan otvaranja muzeja voštanih figura Filip se s gornjega kata spustio odjeven u odijelo koje smo mu kupili za prabakin sprovod. Pružio mi je crni flomaster i zamolio me da mu iznad gornje usne nacrtam brkove u stilu Walta Disneya. Moj stariji sin, Ben, budnim je okom pratio proces te me potaknuo da produljim brkove s obje strane kako njegov mali brat ne bi u školu otišao u jeftinom odijelu i s licem nalik Hitlerovu.

„UZ TRUNKU RODITELJSKE POMOĆI…“

Nešto kasnije posjetila sam muzej u kojem su obitavale osobe iz mojega djetinjstva: Charles Schulz, strip-crtač i autor Charlieja Browna i Snoopyja; vozač i poduzetnik Enzo Ferrari; Laura Ingalls Wilder, autorica Male kuće u preriji; istraživačica Sacagawea. Zaustavila sam se kraj svakoga djeteta i slušala uvježbane govore malenih demonstratora koji su pokazivali na iskrivljene vremenske crte i ljupke portrete s krumpirolikim glavama na kojima se s uvijenih rubova cijedio višak ljepila. Pojedini su plakati bili uredniji od drugih, no svi su bili medeni, izobličeni, nedostatcima bogati proizvodi trećaških rukû.

Jedna se prezentacija, međutim, isticala među svima ostalima. Dok je dijete objašnjavalo  povijesno značenje osobe, uočila sam simetrično oblikovan plakat, s profesionalno zalijepljenim i uokvirenim portretom te precizno izrađenom životopisnom lentom. Povijesna osoba – manje djetetov junak, a više roditeljska aspiracija – zajedno s čistim savršenstvom od plakata slala je poruku o onome što učitelji i roditelji pristojno zovu „uz trunku roditeljske pomoći“, ali djeca – osobito ona koja su odrobijala izradu vlastitih plakata – osjećaju čistom prijevarom.

„EVO, DAJ DA TI POMOGNEM IZREZATI TE DIJELOVE PA MOŽEŠ NA SPAVANJE…“

Svi smo to iskusili, uobičajeno negdje oko 11 u noći, uoči sutrašnje djetetove prezentacije, dok se ustežemo prekoračiti granicu između pomaganja i preuzimanja. Počinje nedužno, na način: „Evo, daj da ti pomognem izrezati te dijelove pa možeš na spavanje“, i brzo se prometne u lavinu laži, u doktorsku disertaciju ispisanu rukopisom trećaša.

Roditelji tu granicu prekoračuju toliko često da su priče o osnovnoškolskim znanstvenim projektima vrijednima najviših stipendija i akademskih nagrada postale stalno mjesto.

Zamolila sam učitelje da mi izlože svoja iskustva i saznala za primjere toliko spektakularne da bi mogli zauzeti svoje mjesto na Broadwayu: profesionalno ožičen, pokretan model Sunčeva sustava ili profesionalno izrađena replika Panteona ispunjena likovima onodobnih stanovnika  Stare Grčke otisnuta 3D printerom.

DJECA DOBRO RAZLIKUJU ISTINU I LAŽ

Suočeni s takvim projektima, učitelji kolutaju očima i hine entuzijazam za „učeničke“ napore dok drugi roditelji sve to promatraju pitajući se kako je stvaran napor koji je njihovo dijete uložilo u svoj rad uopće moguće mjeriti.

Za to vrijeme naša djeca dobro znaju kako stvari stoje. Znaju kada nisu dala sve od sebe te kako izgleda osjećaj nelagode i posramljenosti dok svoj nesavršen uradak prezentiraju pred očima drugih ljudi te slušaju kako se „drugi put trebaju više potruditi“. Isto tako prepoznaju kada priznanja za zadivljujući, nagrada vrijedan projekt ne pripadaju onom koga se nagrađuje i slavi, a pobjeda je šuplja.

Filipov plakat o Waltu Disneyu rezultat je brzanja u posljednji trenutak, i toga smo oboje bili svjesni. Nisam ništa rekla jer sam znala da to što će uz svoj rad morati stajati puna dva sata dok učitelji, stariji učenici i roditelji prolaze i razgledaju, reći će mu mnogo više negoli bih ja ikada mogla.

Kada se dvije godine kasnije susreo sa sličnim zadatkom, taj put na temu evolucije i staništa, dao je sve od sebe. Plakat o W. Disneyju ubrzo nakon izložbe poslužio nam je za potpalu na ognjištu dok plakat o staništima stoji na počasnome mjestu u njegovoj sobi.

VRATIMO DJEČJIM IZLOŽBAMA NJIHOVU NESAVRŠENU, DOBI PRIMJERENU SLAVU

Najmanje jednom mjesečno u e-pismima ili u razgovorima roditelji mi se otvore opisujući kako su se opet upleli u rad svoje djece u svrhu boljega nastupa ili bolje ocjene i kako, da, znaju da to ne bi trebali činiti, da je to pogrešno. No zabrinuti su zbog očekivanja učitelja da dječji projektni radovi budu na razini umjetničkih djela te ako djetetu dopuste da preda svoj, dječjom rukom izrađen rad, to se može shvatiti kao zanemarivanje roditeljske dužnosti.

Vrijeme je da zaustavimo to ludilo, i pritom se ne obraćam samo roditeljima. Da, roditelji trebaju maknuti svoje ustreptale nezaustavljive prste s okidača pištolja s toplim ljepilom, ali i učitelji trebaju prepoznati svoj udio u toj vječnoj, nikad nadvladanoj farsi pa roditelje, koji se usuđuju uplesti u obrazovni rad svojega djeteta, držati odgovornim.

Stoga, evo što predlažem: Kako bi bilo da svi zajedno proglasimo primirje?

U jednadžbi varanja i roditelji i učitelji odrasle su osobe, a djeca se ponašaju u skladu s našim ponašanjima. Ako roditelji pristanu ne upletati se u rad namijenjen djetetu, a učitelji pristanu ocjenjivati dječje radove onakvima kakvi uistinu jesu – radovi koje su stvorila djeca – tada osnovnoškolskim znanstvenim sajmovima i muzejima voštanih figura možemo vratiti njihovu prijašnju nepatvorenu, nesavršenu, ali dobi primjerenu slavu.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ tekst je djelomice uređen ili prilagođen, a do izvornika vodi poveznica na kraju ove napomene■ Jessica LAHEY, profesorica engleskoga jezika, autorica „Roditeljskih  sastanaka“ – stalne kolumne u The New York Timesu, radijska komentatorica te autorica knjige „Dar neuspjeha: Kako najbolji roditelji uče otpustiti da bi njihova djeca mogla uspjeti“ ■ SAD: The New York Times – američke dnevne novine osnovane u New Yorku 1851., danas po tiskanoj tiraži treće dnevne novine u SAD-u te prve po posjećenosti mrežnoga izdanja ■ izvornik: nytimes.com ■