O tome koliko je povezivanje u školskome okružju bitno i nezaobilazno, objavili smo na Školskome portalu cijeli niz članaka. Parafrazirajući poznatu izreku o zdravlju, u jednom od njih stoji:

Sâmî odnosi nisu sve, ali sve bez dobrih odnosa ne vrijedi baš ništa.

Cijeli članak možete pročitati OVDJE.

U današnjem još jednom progovaramo o tome kako se kroz iskustvo nastave ne može (i ne smije) brzati. Sve što je bitno, a što se preskoči ili zaobiđe, nerijetko ili – i u pravilu – u trku za obrazovnim ciljevima, vraća se na brojne načine, u najrazličitijim oblicima. Svi koji su ikad radili u učionici znaju da nije jednostavno, da je jako mnogo zahtjeva na svakodnevnoj osnovi, da je dinamika rada iznimno intenzivna te da učitelji zbog svega toga moraju dobiti svesrdnu potporu, ili barem onu osnovnu, jer inače je takav opseg i intenzitet rada nemoguće izdržati. Također, svi koji su radili u učionici znaju da ljepšega i opojnijega posla od poučavanja mladih naraštaja teško možemo, ili baš nikako ne možemo zamisliti.

A što stoji na početku, i na kraju, i u temeljima svakoga rada u učionici?

– Odnosi.

Članak When Sudents Feel Like They Belong objavljen je na mrežnim stranicama Katie Martin.

Snimila sam podkast s dr. Susan Enfield, nadzornicom u školskom okrugu Highline Public Schools, nedugo nakon tragičnih događaja u Osnovnoj školi Robb u teksaškom gradu Uvaldeu.  

Usporavanje u svrhu povezivanja

Dok smo se borile s tugom, frustracijom i strahom, razgovarale smo o ulozi onoga što ona naziva visokim obećanjem. Pojednostavljeno rečeno:našega zavjeta da svakoga učenika znamo imenom, prepoznajemo njegove mogućnosti i potrebe kako bi svi naši učenici školovanje završili spremni za budućnost koju izaberu.

Osnova takva obećanja jest usporavanje u svrhu povezivanja, stavljanje odnosa na prvo mjesto te oslobađanje dovoljno vremena kojim ćemo osigurati da mladi ljudi nisu nevidljivi u školama, domovima i zajednicama.

Postoji li vrijeme u kojem ćemo uistinu čuti svoje učenike?

Želim istaknuti riječi jedne učenice koje dokazuju moć takvog obećanja mladim ljudima, a koje sam podijelila u ovotjednom biltenu Bright Spots. Prije nekoliko tjedana razgovarala sam s učenicima želeći dobiti poticaj za kreiranje nove srednje škole Sinergy u okrugu Mineola Public Schools [Javne škole u Mineoli].

Becca, rječita učenica 9. razreda, izrazila je potrebu za mentorskim vodstvom te razgovorima koji bi pomogli i njoj, i učenicima u njezinu razrednom odjelu da rade na svoju dobrobit na svim razinama: obrazovnoj, društvenoj i čuvstvenoj.

Kada svim učenicima pristupamo jednako, kao da su potpuno isti, negiramo mogućnost povezivanja i ne postižemo da se osjećaju viđenima i cijenjenima te u pravilu ne dopiremo do onih kojima su potpora i vodstvo najviše potrebni.

Becca je podijelila svoje nade i snove o pohađanju škole u kojoj će povezivanje, osjećaj pripadnosti i učenje ispunjeno smislom biti na prvome mjestu. Ona kaže: „Kada osjećam pripadnost, znam da se mogu povezati s drugima u svojoj okolini i bez straha dijeliti svoje ideje.“

I ostale zamisli koje je Becca podijelila ne zahtijevaju osobito mnogo novca, no od nas traže da promijenimo pristupe vremenu koje imamo na raspolaganju, izvorima i sredstvima za rad te međusobnom povezivanju.

Slušaj, promiči i djeluj

Slušanje onoga što nam učenici imaju potrebu reći oduvijek je bilo bitno te kada se zalažemo za učenika, ne samo na riječima, nego i svakidašnjim postupanjem, na nama je da čujemo, promičemo i djelujemo na temelju onoga što nam govore. U njima je mnoštvo snažnih osjećaja i velikih ideja te je ključno da zastanemo i slušamo.

Našoj mladosti potrebne su škole u kojima će biti raspoznati, uočeni te u kojima će napredovati na svim razinama, ne samo na obrazovnoj.

Ili, kako Sofija, učenica 4. razreda piše:

„Škole u kojima je učenik u središtu za mene bi značile mjesto na kojem se mogu usredotočiti i pronaći inspiraciju. Na takvu mjestu svi jedva čekaju nešto naučiti, i zato im je lako učiti.

Mnogo je načina na koje učenici uče. Takvo bi mjesto bilo vrijedno jer je učenje omogućeno svakomu te možeš otkriti u čemu si jako dobar ili i najbolji.“

Nema boljeg načina da otkrijemo što funkcionira, što je izazovno, a što moguće i ostvarivo, nego taj da krenemo od učenika. Put koji je pred nama uvijek je mnogo jasniji kada se obratimo učenicima, poslušamo što govore, razumijemo njihova iskustva i viđenja te prepoznajemo jesu li se naše namjere pretočile u djela koja ostavljaju utjecaj kakav priželjkujemo.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ tekst je mjestimice uređen i prilagođen ■ Katie Martin – profesorica engleskoga jezika i umjetničke skupine predmeta, doktorica pedagoških znanosti, autorica knjige Inovacije usmjerene na učenika, savjetnica u obrazovanju i voditeljica programa stručnoga usavršavanja  ■ SAD: Katie Martin – mrežne stranice namijenjene obrazovnim temama ■ izvornik: katielmartin.com ■