Savjeti stručnjaka
ZAŠTO U ŠKOLAMA NA PRVOME MJESTU MORAJU BITI ODNOSI?
Da biste potaknuli smislenu promjenu, morate se povezati srcem…
objavljeno: 30. listopada 2020.

U školama, u kojima se bruse budući karakteri i obrazuju mladi naraštaji koji će za desetljeće, dva, preuzeti mnoge uloge u društvu, na prvome mjestu ne bi smjeli biti osvajači, nego putnici; ne bi smjela biti beskrupulozna sredstva dolaska do cilja, nego postupanja utemeljena na vrijednostima.

Kada sam prije otprilike desetljeća mijenjala mjesto rada te došla u jednu školu predati dokumente i pristupiti razgovoru za posao (tako je bilo propisano natječajem), ravnateljica škole postavila mi je na samom početku pitanje koje pamtim i danas: „Što je za vas ključno u nastavi?“

Odgovorila sam u sekundi, bez imalo prethodnoga razmišljanja: „Odnosi.“

KRAJNJI PROIZVOD NE REFLEKTIRA SAMO PROCES PRI KOJEM NASTAJE, NEGO I NJEGOVO OKRUŽJE

Kad razmislim o toj sličici iz prošlosti, shvaćam koliko mi je značila – jedva sam dočekala da mi netko postavi upravo to pitanje. Premalo sam ga susretala tijekom dosta dugog vremena provedenoga u obrazovanju i neposrednoj nastavi, a oduvijek ga smatram ključnim za rad škole, svake škole, ali i svih ustanova, organizacija, poduzeća i udruga u kojima sudjeluju različiti ljudi i zajedno nešto stvaraju. Krajnji proizvodi uvijek reflektiraju ne samo stručnost pojedinaca koji na njima rade, nego i uvjete u kojima se ta stručnost razvija i u kojima krajnji proizvod nastaje. Ne samo proces „proizvodnje“, nego i okružje u kojem se taj proces događa.

Odrazi odnosâ vide se u cipelama, sustavima za navodnjavanje, roletama i posudama za cvijeće; pa kako se ne bi vidjeli u učenicima, njihovim osobnostima, sposobnostima i karakterima na koncu jedne od ključnih dionica njihova obrazovanja?

Iako nisam mogla biti ni po čemu sigurna kako će taj natječaj završiti, bila sam zadovoljna. Svidio mi se razgovor ponajviše zbog tog prvog pitanja. Ne znam na koliko ste natječaja do sada sudjelovali, ali oni koji jesu, zasigurno mogu potvrditi da ne postavljaju ravnatelji ili koji drugi ispitivači redovito smislena pitanja, bude na tim razgovorima svakakvih osrednjosti, besmislenosti, pa i neprimjerenosti; bolje da i ne skrećem misli u tome smjeru. Pitanje ravnateljice gađalo je, po meni, u bît. A ja bih i danas dala isti odgovor, jednako brzo, jer brže od onoga i ne mogu.

BITAN JE PUT.                         

Odnosi su ključni, u nastavi su temelj svega što slijedi. Da parafraziram onu poznatu izreku o zdravlju: Sâmî odnosi nisu sve, ali sve bez dobrih odnosa ne vrijedi baš ništa.

U nastavi i cjelokupnom školskom životu neizbježan naglasak je na onome ŠTO (na cilju), ali to ne bi smio biti glavni naglasak u učenju i poučavanju; neizmjerno plodonosniji i za formiranje osobe i njezina karaktera dublji i dugoročniji aspekt je na onome KAKO (na putu).

Jer – cilj ne opravdava sredstvo, cilj je završna kruna cijeloga puta, a bitan je put. Imamo neupitno pravo veseliti se cilju kad smo prošli sve dionice puta koji mu prethodi, kada smo na njima ostavili kvalitetne tragove, kada smo primjereno postupali prema svemu i svakomu koga smo na tome putu susreli. Tada si imamo pravo pružiti ruku ili potapšati se po ramenu, sa zadovoljstvom si čestitati. Trčati prečicama ili gaziti po svemu što ti se nađe na putu da bi došao jedino i isključivo do nekog cilja, ne bi smio biti ni cilj sam po sebi, a ni dio tog, d(r)ugoga „cilja“.

Vezano uz to, jedna digresija s obzirom na aktualna zbivanja, i u okviru nastave na daljinu, i u okviru nastave općenito: „biti susretljiv i od pomoći ne bi se smjelo miješati s varanjem na ispitima, dijeljenjem seminarskih radova, preuzimanjem tuđih rješenja ili rezultata pod svoje, jer smo si – kako se pritom čuje i od pojedine djece i od pojedinih odraslih – „svi dobri“ i „dijelimo sve što imamo“. „Sharing is caring“, odnosno „dijeljenje kao izraz skrbi i potpore“, u takvim primjerima očito nije na snazi. Jer – ne, to nije dio nikakve plemenite priče; nikakvo dobročinstvo, niti dijeljenje svega što imamo, već time uzimamo tuđe i predajemo dalje kao svoje. Izdvajam te primjere jer nisu rijetki i jer su i poprilično ustaljeni, i među djecom i među odraslima, a temelje se na zamjeni teza i vrijednosti. Ako težimo istinskom suradništvu, tada se nikako ne podrazumijevaju takvi postupci i „vrijednosti“; jer to vrijednosti i nisu. To je ruganje vrijednostima.

Drago mi je što sam nedavno zapazila članak srednjoškolske profesorice, voditeljice programa za učitelje te autorice, iz San Diega u Kaliforniji, Katie Martin, objavljen na njezinim mrežnim stranicama. Predstavljajući svoj rad i pristupe, kaže: „Vjerujem da, ako želimo promijeniti načine na koje učenici uče, moramo promijeniti načine na koje učitelji uče. (…) Kao roditelj, želim da moja djeca u školi imaju iskustva koja učvršćuju njihove snage i interese, a duboko sam predana tomu da isto tô osiguram za svu našu djecu.

Članak Zašto je bitno na prvo mjesto u školama postaviti odnose? pročitajte u nastavku.

Na Twitteru sam 12. siječnja 2019. podijelila članak objavljen na portalu Atlanta News: „Što bi bilo kad bi se škole usmjerile na odnose umjesto na bodove na testiranjima?“ Objava je naišla na mnogo afirmativnih reakcija. Moja je procjena da je to iz razloga što su mnogi učitelji i poučavatelji iscrpljeni stalnim usmjeravanjem pozornosti na rezultate testiranja i na prikupljanje različitih podataka nauštrb usmjeravanja iste te pozornosti na osobe koje kao neponovljive pojedince susreću u svojim učionicama.

Bilo je i protivnih glasova koji nisu oduševljeni idejom da se usmjerimo na odnose, pa i nekih svadljivih poput „Zašto moramo birati?“, „Zašto ne bismo mogli i jedno i drugo: i odnose, i rezultate?“ te, meni omiljen, „Eto, jeste li opet počeli…“.  

Dok sam čitala komentare i pregledavala reakcije na članak, iskristalizirale su mi se dvije prijeporne točke gledanja o kojima želim nešto reći. Prvi je prijepor u tome što sam stekla uvjerenje da mnogi ljudi kada pročitaju da je težište na „rezultatima testiranja“, shvaćaju da je riječ o učenju, dok ja vidim veliku razliku u tome na što zapravo stavljamo težište usmjeravajući se na rezultate testiranja. Drugi je prijepor vezan uz pretpostavku da moramo birati između odnosa i obrazovnih postignuća. Ne vidim takvu binarnu podjelu. Smatram da se u nastavi i poučavanju moramo usmjeriti na oboje.

DOBRI REZULTATI NA TESTIRANJIMA NISU KONAČAN CILJ

Pri čitanju komentara stječe se dojam da dosta ljudi, kada pročita sintagmu „rezultati testiranja“, to poistovjećuje s obrazovnim postignućima. Razumijem. Usmjeravanje na odnose umjesto na postignuća u obrazovanju može izgledati kao mekušasti nadomjestak u nedostatku boljega izraza za činjenicu da smo neuspješni u poučavanju djeteta čvrstim i točnim („rigoroznim“) znanjima i vještinama pa se, umjesto toga, s njim po učionici igramo.  

Želim naglasiti: Takvo što nije moj cilj u obrazovanju. Usprkos tomu, vjerujem, a svoja razmišljanja i spoznaje i dijelim u knjizi Inovacije usmjerene na učenika, da postizanje dobrih rezultata na testiranjima ne smije biti ni žarište, ni završni cilj.

Pretjerana usmjerenost na poboljšanje rezultata na standardiziranim ispitima može nas udaljiti od većih postignuća kao što su sposobnosti naših učenika da razmišljaju, komuniciraju i budu konstruktivni članovi društva u kojem žive. Razumijem da su učitelji usmjereni na rezultate testiranja jer je to u današnjim okolnostima način mjerenja njihova rada i potvrda njihove kompetentnosti. Također znam da, ako nastavimo raditi na način na koji smo radili do sada, stizat će nam i ubuduće jednaki rezultati. Ako istinski cijenimo naše učenike kao neponovljive, potpune osobe te želimo da otkrivaju i rješavaju probleme, uspješno komuniciraju i znaju učiti, ne možemo ih isključivo pripremati za ispite i za upis u sljedeći razred. Moramo iznova promisliti kako i što poučavamo u školama kako bismo bili sigurni da otvaramo prostor za modeliranje, vođenje te primjenu vještina potrebnih da bi bili uspješni u životu, poslovima te ulogama koje doprinose ovomu društvu.  

Izgledno je da će postavljeni standardi i kurikuli uvijek imati svoju ulogu u školama i učionicama. To nije loše osim ako potpuno neosviješteno prolazimo kroz propisane sadržaje ne imajući na umu tko su naši učenici i što želimo da oni nauče.

JESMO LI USMJERENI NA TESTIRANJE ILI NA UČENJE?

Da se još jednom vratim na zapažanje do kojega sam došla čitajući komentare, a koje se odnosi na pretpostavku da moraš izabrati ili odnose ili rezultate na ispitima.

Ako su učenici i njihova uspješnost naš glavni cilj, sklona sam vjerovati da se možemo i trebamo usmjeriti na oboje: odnose i učenje (ne samo rezultate testiranja), ali vjerujem i gledam iznova i iznova, da ako prednost dajemo rezultatima ispita više negoli ljudima i istinskom učenju, nikada nećemo dosegnuti razinu postignuća koju su naši učenici sposobni ostvariti.

Kako autor originalnoga članka opisuje:

„Nalozi o pristupanju standardiziranim ispitima dodatno nanose štetu mogućnostima stvaranja i njegovanja snažnih veza s učenicima. Te obveze, svojim slijedom, vode u uvide o nastavi kojima je rezultat mjerodavna, ciljana uputa. Testovi se upleću u odnose tako što iskrivljuju uputu u smjeru što reduciranijih, najmanje zahtjevnih načina razmišljanja: izabire se najbolje rješenje od četiri ponuđena kao odgovor na pitanje za koje pristupnik ionako ne pokazuje osobito zanimanje.“

Većina poučavatelja u svojem srcu zna i u praksi vidi da je toga što bi trebalo poučavati neizmjerno više od onoga što se zahtijeva u svrhu postizanja uspjeha na testiranju.

Da bismo osigurali učenje utemeljeno na svrsi i smislu, moramo poznavati one koje poučavamo, pomoći im razumjeti i potaknuti vlastite sposobnosti, prepoznati ciljeve koji im znače i usmjeriti ih prema njima te osigurati da ustraju u svim izazovima i zastojima.

Ne možete sve to postići ako najprije ne izgradite odnose i ne zadržite ih tijekom procesa učenja.

Kako kaže George Couros:

„Da biste potaknuli smislenu promjenu, morate se povezati u srcu prije negoli se povežete u umu.“

■ NAPOMENA ■ piše: Snježana Mostarkić ■ autorica američkoga teksta: Katie Martin,  profesorica engleskoga jezika i umjetničke skupine predmeta u srednjoj školi, doktorica pedagoških znanosti u polju nastavnih programa i poučavanja, autorica knjige Inovacije usmjerene na učenika, savjetnica u obrazovanju i voditeljica programa stručnoga usavršavanja  ■ SAD: Katie Martin – mrežne stranice namijenjene obrazovnim temama ■ izvornik: katielmartin.com