Iz stranih medija
UČITELJI PAMTE SVOJE UČENIKE
Kako u sjećanju sačuvati sve svoje učenike?
objavljeno: 9. siječnja 2023.

I zatim vi odlazite, a ja ostajem. I svake godine, dok odlazite, vjerujem da znate: Jednom kad ste moj učenik, zauvijek ste moj učenik“, napisala je učiteljica Liz Oppelt iz američke države Missouri s kojom se besprigovorno suglasila većina učiteljica i učitelja, profesorica i profesora.

„Jednom kad ti kažem da ne zaboraviš popiti vode, da prestaneš piti energetske napitke jer nisu dobri za tvoje zdravlje, da jedeš pravu hranu, da znam da možeš bolje, da sam ponosna na tebe, da će sve biti u redu, da si divna osoba, potpuno sam spremna te rečenice govoriti ti zauvijek, bude li takve potrebe. 

Jednom kad proslavim peticu, novi posao, vozačku, novog ljubimca, sjajan nastup i nove vještine, želim i dalje slušati o proslavama, i nakon što maturiraš. Želim vidjeti smiješne objave, čuti o tvojem studiju ili poslovima, ponuditi savjet ili rame za plakanje, zagrliti te, pa i doći na vjenčanje ili poslati dar za dijete.

Ne prestajem te voljeti jednom kada otiđeš iz ove zgrade.

Cjelokupan članak, koji je svojedobno odlično prihvaćen među čitateljicama i čitateljima Školskoga portala, možete pronaći ovdje.

Možemo li sačuvati uspomenu na svakog pojedinog učenika?

Kako, međutim, sačuvati uspomenu na svakoga učenika i učenicu? I je li to uopće moguće?

Mnogi učitelji u tome, na veliko iznenađenje, uspijevaju. Sasvim sigurno učiteljice i učitelji razredne nastave koji tijekom četiri godine u pravilu imaju jedan razredni odjel. Uspomene su obostrane. Ne znam ima li ikoga na ovome svijetu, tko je u djetinjstvu išao u školu, a nije u sjećanju trajno ponio svojega prvoga učitelja ili učiteljicu…

Kako stupnjevi obrazovanja odmiču, tako učenici sve manje pamte sve učitelje i profesore, no pojedine ipak pamte, i to zauvijek. Profesori jednako tako. Naime, nastavnik koji tijekom jedne školske godine ima i na stotine učenika, teško može zapamtiti baš svakoga. Međutim…

Sa sjećanjem ipak nikad ne možemo biti potpuno sigurni. Nikad ne možemo bez ostatka tvrditi da ćemo se nekoga sjetiti ili da se nekoga nećemo sjetiti. Sjećanja i uspomene nisu unaprijed mjerljivi, niti ih možemo prognozirati. Jednako tako, ne mogu se po naredbi ni konzervirati. To je onaj dio života u koji moramo pripustiti i ponešto iznenađenja, i ponešto mogućnosti da se dogodi čudo.

A često se i dogodi. To znaju svi koji su se okušali u radu u učionici.

Ovih se dana društvenim mrežama proširila objava još jedne američke učiteljice. S velikim  odobravanjem dočekan je njezin video na TikToku kojim prikazuje kako čuva sjećanje na sve svoje učenike. Učiteljica Stephanie Cowman pokazala je kako to izgleda za razdoblje od 2015. do 2022. godine. U tome je razdoblju poučavala djecu u prvom razredu osnovne škole što znači da joj svake godine stižu novi prvašići.

S obzirom na oduševljenje s kojim se o tome govori, priznajem da sam očekivala ponešto neviđeniju (kreativniju) ideju te sam bila u određenoj mjeri razočarana objavom (iako razumijem da je slatka, a pritom i jednostavno izvediva). No, očito je mnogo onih koji se sa mnom ne bi složili: osvojila je srca više od 200 tisuća učiteljica, učitelja i drugih pratitelja te je naišla na veliko odobravanje i potporu.

Evo što o svemu kaže autorski tim Uredništva portala WeAreTeachers.

Članak TikTok Teacher Shares the Beautiful Way She Keeps Track of Every Student’s She Taught, objavljen na portalu WeAreTeachers, dobio je više od tisuću lajkova i stotine komentara, a izvorna objava na TikToku prikupila je gotovo 230 tisuća lajkova te je podijeljena više od dvije tisuće puta.

Uslijed brojnih izazova s kojima se učitelji suočavaju, lako je iz vida izgubiti dobre dijelove našega posla, kakav je primjerice nesaglediv doseg koji većina nas ima na budući naraštaj. Možda smo iz toga razloga doslovce zasuzili kada smo ugledali objavu učiteljice Stephanie Cowman na TikToku koja se proširila društvenim mrežama zbog njezina kreativna načina čuvanja uspomena na svoje učenike tijekom godina.

Ideja je jednostavna.              

Učiteljica Cowman u staklenu vazu svake godine dodaje različito obojene perlice.

I kakav je rezultat?

Moćan (i divan) prikaz utjecaja koji je izvršila.

Učiteljica Cowman nije prva učiteljica koja uspomenu na svoje učenike čuva na takav način, no nekolicina je komentatora zaključila da je u pojedinostima ipak postupila iznimno:

„Vi ste prva učiteljica koja ne dodaje plave perlice za dječake, a ružičaste za djevojčice.“

„I ja sam ovamo došao kako bih rekao to isto“, dodaje uz prethodni komentar još jedan komentator. „Hvala što to činite na inkluzivan način.“

I ova ideja zatekla se među komentarima: „Trebali biste na perlu napisati ime dječaka ili djevojčice i tako ih učiniti još osobitijima.“ – Taj nam je prijedlog jednostavno vrhunski!

Postoje i drugi načini čuvanja uspomena na sve učenike koje smo ikada poučavali

Na mrežnim prostranstvima može se naći mnogo različitih prijedloga i zamisli kako to učiniti. Primjerice, sva se djeca pri rastanku mogu potpisati na haljinu ili majicu. Ili možete učenicima dati posebnu bilježnicu (spomenar) u koju će svatko nešto napisati. Taj prijedlog nudi učiteljica Shannon Olsen, a poveznicu na njezinu knjigu Naš razred je obitelj (Our Class is a Family) možete pronaći ovdje.

Na kraju, još jedan osvrt vezan uz tvrdnju s početka ovoga čanka… S obzirom na moje početno djelomično razočaranje, moram reći da sam – pripremajući ovaj tekst – ipak promijenila mišljenje i onaj početni dojam koji je pratio način čuvanja uspomena predstavljen u objavi na TikToku.

Možda mi se plastične perlice i dalje osobito ne sviđaju, ne napušta me osjećaj prevelike pojednostavljenosti, pa i banalnosti (jer kako bi tî maleni plastični komadići bili adekvatni za predstavljanje tako velikih i bogatih bića kakvi su moji učenici?), no s druge strane, jednostavan je to i lako izvediv način da se prisjetimo nečega velikoga i bitnoga za svakoga učitelja i učiteljicu. Vjerujem da bi bilo zanimljivo promiješati tu raznobojnu šarolikost u jednoj staklenoj posudi te na takav način sam sebi predstaviti koliko je mladih života prošlo kroz naše učionice.

U ovome trenutku mislim da ću to i učiniti. S obzirom na to da imam sačuvane popise svih svojih učenika tijekom gotovo dva desetljeća rada u neposrednoj nastavi (a uz ime svakoga učenika i učenice imam i kratak opis njihova rada, dostignuća i sudjelovanja na nastavi koji sam im i prije današnjih formativnih vrednovanja običavala uručiti uz božićnu i/ili novogodišnju čestitku na koncu prvoga obrazovnoga razdoblja te uz zahvalu za suradnju i rad na koncu godine), u različitim školama i s različitim dobnim skupinama, vjerujem da će to biti jedno vrlo osobito iskustvo.

Nisam na TikToku, no tko zna, djeluje mi vrlo izglednim da taj doživljaj i sama trajno zabilježim u kakvu videozapisu.

Kao i uvijek, voljeli bismo čuti vaša razmišljanja i iskustva. Jeste li i sami učinili nešto slično? Podijelite s nama kako ste to učinili i što mislite o tome, a to možete učiniti u prostoru za komentare uz objavu ovoga članka na stranicama Školskoga portala na Facebooku.

■ NAPOMENA ■ napisala, izabrala i pripremila: Snježana MostarkićSAD: WeAreTeachers – portal koji se bavi temama iz školstva i obrazovanja ■ izvor uključenoga članka: WeAreTeachers