Je li vam katkad potreban podsjetnik zašto je učiteljski posao toliko vrijedan? Da, znamo… ti su podsjetnici položeni duboko u srcima učitelja i nema plaće koja će nekoga nagovoriti da iz dana u dan odlazi u zahuktale hodnike i učionice, ako taj posao uistinu ne voli, kao ni toga vrtoglavoga iznosa koji će ga izazvati da sve to zauvijek napusti ako je ondje pronašao nadahnuće i snagu koju nigdje drugdje ne može naći.

Međutim, postoje trenutci, pa moguće i dulja razdoblja, kada je teško zadržati volju, predanost i entuzijazam. A bez toga trojstva, teško je, pa i nemoguće, raditi u učionici, voditi i usmjeravati sve one usijane glave i ljubopitne oči s kojima se svakodnevno susrećete i koje vas trebaju, snažnima i potpunima, a ne udaljenima i iscrpljenima.

Naravno, učiteljski se posao, kao i svaki drugi, može raditi bez dubine, bez volje, odrađivati, no tada se uvijek razaznaju dvije prepreke koje s vremenom rastu, i vrijede za svaki posao, a za učiteljski osobito:

1.] Dok ga odrađujemo, možemo li to nazvati radom?;

2.] Koja je cijena takva mučenja i sebe i drugih?

Učiteljski posao nije lagan, nije površan; upravo suprotno. U njemu je velika snaga, i unutrašnja, oku nevidljiva, i ona koja se pokazuje u vanjskome svijetu, u djelima i postupanjima. Kada ponestanu izvori napajanja, neophodno je osjetiti potporu. Ako je nema, dobro ju je potražiti u onome što nam je zanimljivo, izazovno i u skladu s potrebama. Možda nešto blago, možda nešto žestoko, bitno je da nas ponovno okrijepi, potakne i vrati na kolosijek. Pritom su ključni ljudi.

To mogu biti nadahnjujući pojedinci, oni koje susrećemo u svakidašnjici, ali i osobe od javnoga utjecaja, oni koje možda nismo osobno susreli, ali poznati su nam iz znanstvene, umjetničke, intelektualne, sportske, humanitarne ili neke druge zajednice.

A to mogu biti i fiktivni likovi, oni koje smo upoznali i s njima mnogo toga doživjeli i proživjeli u nezaboravnim knjigama i filmovima.

U danima predaha možda ćete pogledati koji od poznatih (ili manje poznatih) filmova i podsjetiti se kako su upravo učiteljske uloge stvorile i iznijele pojedini film, pronoseći vrijednosti učiteljskoga rada i podsjećajući i druge o vrijednostima učiteljske uloge u mnogim životima.

Zasigurno i sami imate popis takvih filmova. U nastavku se spominju četiri u izboru engleskoga učitelja s međunarodnom adresom Andyja Bayfielda, velikoga zaljubljenika u književnost i film. A i u učiteljski posao.

Više možete saznati u nastavku.

Članak Što nas četiri učiteljske ikone s filmskoga platna mogu naučiti? objavljen je na obrazovnome portalu TES.

Koliko nas tijekom odrastanja nesvjesno odrede formativna iskustva onoga što smo doživjeli u kinu odnosno na filmskome platnu?

Ima li boljega poučavanja vrijednosti u ljudskome životu od trenutka kada Indiana Jones odbija vječni život kako bi se mogao ponovno povezati s davno otuđenim ocem, ili snažnijega uprimjerenja hrabrosti od Froda Bagginsa dok među divovima korača u smjeru mjesta na kojem će jedinstveni prsten prepustiti uništenju.

Filmsko platno donijelo nam je i niz pedagoških junaka; pa što možemo naučiti i o čemu razmisliti na temelju najvećih filmskih učiteljica i učitelja 20. stoljeća?

Gospodin Farthing – Kes

Za hrvatske čitatelje, napomena da je Kes britanski film snimljen 1969. godine u režiji Kena Loacha. Riječ je o adaptaciji romana A Kestrel for a Knave (Sokol za dječaka/propalicu) Barryja Hinesa koji je, uz redatelja filma, sudjelovao i u pisanju scenarija. Glavni lik, kojega tumači David Bradley, 15-godišnji je dječak Billy Casper. Pratimo njegov život u sumornom rudarskom gradu na sjeveru Engleske gdje je izložen svakodnevnom zlostavljanju u školi i u obitelji. Bijeg od teške stvarnosti i bezizgledne budućnosti pronalazi u vjetruši (engl. kestrel) koju pripitomi i daje joj ime Kes.

Film je snimljen u okviru poetike realizma te svi likovi govore jorkširskim govorom, odnosno specifičnim naglaskom. Po objavi film je dobio brojne pohvale uključujući i Kristalni globus na Festivalu u Karlovym Varyma. I komercijalni rezultati u Ujedinjenome Kraljevstvu bili su zadovoljavajući, ali je u SAD-u distribucija zapela zbog toga što publika, ali i čelni ljudi distributerskih kuća, nisu razumjeli jorkširski govor; stoga je u kasnijim videoizdanjima film katkad bio naknadno sinkroniziran na razumljiv engleski. (Izvor podataka o filmu i glavnine teksta: Wikipedija)

Autor članka Andy Bayfield ovdje nastavlja:

Snažna polemička oštrica Kena Loacha usmjerena je protiv formalnoga obrazovanja te još i danas zadaje udarce svojom otvorenom i moćnom porukom da britanski sustav nije uspješan kada su u pitanju najranjiviji dijelovi društva.

U liku gospodina Farthinga Loach stvara holističnoga učitelja kakvoga bi bilo vrijedno susresti; ne možete ga zamisliti kako priprema savršene lekcije prema uputama Ureda za standarde u obrazovanju ili kako vodi kviz Kahoot, no njegova emocionalna inteligencija, razumijevanje učenika i duboka suosjećajnost i skrb za najslabije članove zajednice zasigurno dira osjećajnu strunu svakoga učitelja.

Što možemo naučiti od gospodina Farthinga?

Iako ih je nemoguće izmjeriti, a još teže „poučiti“ tomu one koji ih rođenjem nisu dobili, uspostavljanje odnosa, skrbnost i znatiželja temelji su svakoga djelotvornoga učitelja i nešto što u esenciji obrazovanja moramo održati živim.

Učitelj Farthing predstavlja tip učitelja koji u 2021. godini djeluje poput izvanzemaljca, ali to ne bi tako trebalo i biti.

Gospodin Keating – Društvo mrtvih pjesnika

Jedna od najveličanstvenijih izvedaba pokojnoga Robina Williamsa uloga je profesora engleskoga jezika gospodina Keatinga.

Izmičući uštogljenim, suhoparnim očekivanjima školske uprave, čudima engleskoga jezika dotiče duše svojih učenika.

Što možemo naučiti od gospodina Keatinga?

Dvije naizgled nepopularne učiteljske osobine: karizmu i poznavanje (znanje) nastavnoga predmeta.

U porastu učitelja koji nastoje biti usmjeravatelji (moderatori) zbivanja, izgleda da smo zaboravili na alkemiju koja se može dogoditi kada izvanredni pojedinac postiže očaranost skupine mladih umova svojom strašću i razumijevanjem predmeta.

Suprotno raširenu mitu, karizmatičnost se može, a možda i treba, poučavati na postdiplomskim seminarima za stjecanje svjedodžbe u obrazovanju (PGCE – Postgraduate Certificate in Education), kao i na prvostupničkome studiju, i dalje.

Uistinu, moja trenutačna uloga (obrazovnoga savjetnika, nap.) svakodnevno mi u poslu omogućuje susresti brojne profesore iz različitih nastavnih predmeta i mnogi od njih kombiniraju opipljive vještine (složeno planiranje, aktivnosti koje vode učenici, velike količine učeničkoga, ne učiteljeva, govorenja tijekom nastave) s onima koje nije tako lako izmjeriti – a kojima pripadaju: učiteljska svjesnost/prisutnost, uporaba humora, odnosi s učenicima, govor tijela i glas.

Neobično mi je što uopće postoji potreba otvarati raspravu o tome, ali njezine korijene možemo pratiti do 70-ih godina 20. stoljeća gdje nas dočekuje brazilski pedagog i stručnjak u obrazovanju Paolo Freire koji u knjizi Pedagogija obespravljenih (1968.; u engleskome izdanju 1970. Pedagogy of the Opressed) napada poučavanje činjenica i znanja kao obrazovanje koje „postaje činom stavljanja pologa (depozitiranja) pri čemu su učenici depozitari (oni koji primaju polog), a učitelji su ulagatelji, deponenti (oni koji stavljaju  polog)“.

Ta je misao velika pogreška u karakterizaciji: predmetno znanje sâm je korijen učinkovitoga obrazovanja i učeničke inicijative u učionici bez njega nisu moguće. Gospodin Keating – i svi nefikcionalni učitelji koji tako rade – svakodnevno to i dokazuju.

Gospođa Johnson – Opasne misli

Bivša supervojnikinja Michelle Pfeiffer odlučuje zamijeniti bojno polje potpuno različitim oblikom rata – „lošom školom“ u Belmontu u Kaliforniji.

Nešto poput kulturalnoga fenomena po otpustu – nijedan kliše nije ostao neupotrijebljen – Pfeiffer polako mijenja živote svojega razreda, učenika koje odreda ubrajaju u socijalno zapuštene i neuklopljene adolescente.

Kako se već ustalilo u ovome članku, profesorica je, naravno, samovoljna živa iskra koja malo mari za školske protokole i postupanja; radije svoje učenike poučava karate i dijeli im čokoladne pločice.

Što možemo naučiti od gospođe Johnson?

Povezivanje, povezivanje, povezivanje.

Gospođa Johnson primjenjuje što god joj je dostupno kako bi izgradila odnos i uspostavila povjerenje sa skupinom učenika na koje je ostatak društva zaboravio.

Moćan je to podsjetnik na činjenicu da ono što učitelji rade nadrasta ulogu klasičnoga obrazovanja i pomaže mladima učiti o samima sebi.

Zapovjednik John Miller – Spašavanje vojnika Ryana (1998.)

Moralno središte Spielbergovih ljudi u remek-djelu o vojnoj misiji – školski je učitelj, zapovjednik John Miller, kojega glumi Tom Hanks, te upravo u njemu leži genijalnost filmskoga scenarija koji potpisuje Robert Rodat.

Zapovjednik Miller zatekao se kao učitelj u „razredu“ disfunkcionalnih i hirovitih neprilagođenih (koji čine njegov vod) te mora upotrijebiti svaki učiteljski trik s kojim se susreo tijekom obrazovanja kako bi svoj nepredvidljiv razred (klasu) zadržao na zadatku: primjer je suosjećanja, kao i snage, te senzibilnoga vođenja onih najranjivijih učenika (kaplara Uphama) kroz pakao na Zemlji, što je Europa 1944. godine.

Njegova nagrada?

Vječna odanost, i klasa koja doslovce daje svoj život za vrijednosti koje njihov učitelj  zastupa.

Što možemo naučiti od zapovjednika Johna Millera?

Da poučavanje predstavlja nešto više od sebe sama.

Spielberg je Millera mogao učiniti elitnim vojnikom, okorjelim nakon godina nasilja, no umjesto toga izabrao je zanimanje koje se smatra protutežom pojmu rata.

Takvim izborom Spielberg poručuje dvoje: prvo, da Drugi svjetski rat nisu izvojevali jasoni bournesi i slični velejunaci, nego jednostavni pojedinci koji su u izvanrednim okolnostima davali najbolje od sebe; i drugo, vjerojatno još dalekosežnije, da učitelji zastupaju pristojnost, savjest i tihu hrabrost koje se često previđaju u razmatranjima kako izgleda junaštvo.

Posljednjih šesnaest mjeseci istaknulo je tu činjenicu jasno kao i svi filmovi.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ tekst je djelomice dopunjen i neznatno prilagođen s obzirom na izvornik koji možete pronaći na poveznici na kraju ove napomene ■ Andy Bayfield, engleski učitelj i savjetnik u obrazovanju, trenutačno živi i radi u Maleziji ■ Ujedinjeno Kraljevstvo: TES – izvorno: The Times Educational Supplement – publikacija namijenjena obrazovnim temama, pokrenuta 1910. godine kao dodatak dnevnim novinama The Times, od 1914. izlazi kao zasebna tiskovina, a od 1997.godine dostupna i na internetu ■ izvornik: www.tes.com ■