„Zaboravite na službena stručna usavršavanja. Najbolje savjete možete naći u razgovorima s kolegicama i kolegama s posla“, kaže Zoe Enser, suradnica britanskoga obrazovnoga portala TES, u članku koji slijedi. Ono što članak na nekoliko mjesta dotiče, ali tu temu ne otvara, pitanje je tajnosti podataka, zaštićenosti integriteta ljudske osobe, bez obzira na to bila riječ o djetetu ili o odrasloj osobi. Spominju se i neobvezni razgovori s  „pomoćnim osobljem“ pa i „pastoralnim timom“ u svrhu svojevrsnoga prikupljanja podataka pa možda je dobro nakratko se uvodno zaustaviti na tome segmentu ove teme, upravo zato što je dotaknut, a nije otvoren.

Autorica teksta savjetnica je u obrazovanju u Ujedinjenom Kraljevstvu, osoba za koju se podrazumijeva da ne piše proizvoljno, no neki prijedlozi koje daje otvaraju sporna mjesta u školskim praksama, kakvo je primjerice pitanje do koje mjere učitelji trebaju biti upoznati s privatnošću svojih učenika i njihovih obitelji.

Kada je riječ o razgovorima koji se ovdje spominju, i to u svrhu „prikupljanja podataka“ (u polušali autorica spominje bilježnicu i diktafon, odnosno uređaj za snimanje), valja još jednom jasnonapomenuti da svi razgovori o našim učenicima i njihovim obiteljima moraju podrazumijevati poštivanje tajnosti podataka, a razgovarati o takvim stvarima trebamo s osobama od povjerenja, koje svime što rade i govore potvrđuju razumijevanje i suosjećanje te znaju poštivati granice, vlastite i tuđe; također podrazumijevaju se službena i stručna postupanja primljenim informacijama. Ako nešto od toga izostane, tada to više nije ni na čiju dobrobit, već najobičniji primjer trača i ogovaranja.

Kada se ide govoriti o nekome, njegovim postupcima ili i obitelji, a osobito kada je riječ o učenicima škole i njihovim obiteljima, ključno je postaviti ovo pitanje: S kojom svrhom sudjelujem u ovom razgovoru?

Slušam li i dijelim li sve te informacije iz potrebe da udovoljim vlastitoj znatiželji, pa i želji za senzacijom ili tračem, ili su to razgovori koji su istinski potrebni i neophodni.

Naravno, nisu sva naša čavrljanja u školama usmjerena na osjetljive pa i teške teme, ima i onih razonodnih, isključivo ugodnih, jednostavnih i zabavnih u kojima također dolazi do dijeljenja određenih informacija, potpuno spontano i nepretenciozno. Ipak, uvijek bismo se trebali podsjetiti na integritet, vlastiti i druge osobe, te biti svjesni s kim razgovaramo i s kojom svrhom.

Tema je toliko osjetljiva da je neizostavno uputiti na taj njezin segment: poštivanje vlastita dostojanstva, kao i dostojanstva druge osobe. Vezano uz tu njezinu dimenziju, često mi na pamet pada izreka uglednoga biskupa i mecene Josipa Jurja Strossmayera: „Ne diraj tuđih rana osim ako ih ne misliš liječiti. “

A i tu bih dodala: Nismo svi ni pozvani na to liječenje; iako se mnogi zalijeću.

Moramo znati itekako prosuditi jesmo li ili nismo (pozvani).

Podtema (ili nova tema) koja se otvara ovim člankom, a koja je iznimno vrijedna jer ono na što upućuje ostavlja snažne posljedice i na učenike, i na cijele sredine, bit će dodatno obrađena u jednome od idućih članaka, a o tome što o njoj mislite, kao i o svemu drugome vezanom uz članak, možete napisati u komentarima objave na stranici Školskoga portala na Facebooku.

U nastavku slijedi tekst Zoe Enser: Zašto su razgovori s kolegicama i kolegama ključni – osobito sada?

Ima trenutaka kada naš mozak odbija raditi kako smo naviknuti – ili je barem s mojim tako.

Bez obzira na sva nastojanja da što bolje pristupite temi ili nastavnim sadržajima, iz nekoga razloga rezultati nisu onakvi kakve biste očekivali, i frustracija se pomalo počinje nazirati. Odlučite posuditi, ili kupiti, onu knjigu čiji vam naslov već neko vrijeme najavljuje kvalitetnu stručnu pomoć, pregledate bilješke s proteklih stručnih usavršavanja – onih u organizaciji koje od službenih obrazovnih instanca, ali – ne vrijedi.

Za mene, to je vrijeme kada bih se obratila svojim kolegicama i kolegama. I ne, ne zato što me toliko neodoljivo privlači miris kave ili kakva slatka poslastica koja će mi podignuti razinu energije, nego zato što bi odgovor na moje pitanje (ili pitanja) mogao ležati ondje, u kolektivnom mojih kolega.

Neformalni dijelovi stručnih skupova, seminara i ostalih oblika stručnoga usavršavanja, oni koji se događaju u kafeterijama, na terasama, u predvorjima i blagovaonicama, uvijek su mi bili bitni, ne samo tada kad bih se osjećala na granicama svojih snaga. Naši razgovori na mreži u ovome trenutku imaju još veće značenje jer svi učimo nove vještine i pristupe te kako poučavati na daljinu.

Imati mogućnost razgovora, bilo o računalnim postavkama i pretraživanjima, ili o tome koju priču, sliku ili anegdotu upotrijebiti kako bi se dočarali apstraktni pojmovi i koncepti ili pak o pristupima pojedinim učenicima i skupinama – esencijalno je, ne samo za naše poučavanje, nego i cjelokupnu dobrobit.

Vrijednost razgovora s kolegicama i kolegama učiteljima

Često sam s radošću promatrala kako se matematičari okupljaju oko kakve matematičke zagonetke dok čvrsto stišću svoje sendviče, ili kako „Englezi“ raspravljaju koje Shakespeareovo djelo najsnažnije izriče probleme modernoga društva, svi oni pritom dijeleći socijalno (fizički) distanciran ručak.

Moji kolege s druge strane hodnika zlatan su rudnik znanja o obrazovanju i bilo bi priglupo od mene propustiti ta dijeljenja. Pastoralni tim, kao i osobe iz tehničke potpore često o učenicima imaju uvide do kojih bez njih nikada ne bih došla.

Katkad sam znala pomisliti da bih u prostoriju za pomoćno osoblje trebala doći s bilježnicom ili uređajem za snimanje kako bih bila sigurna da nijednu informaciju neću propustiti. Doduše, u ovome trenutku ne postoji soba za pomoćno osoblje u koju bih mogla svratiti, ali ostaviti te komunikacijske kanale otvorenima, osobito je bitno u trenutačnim okolnostima. Moramo dijeliti podatke o učenicima u vremenu stalnih promjena kako bismo odredili načine na koje ćemo im pružiti najbolju potporu u učenju i razvoju.

Takvi mikrorazgovori koji nisu izravno povezani s poučavanjem i učenjem, kao i pastoralna pitanja, spasili su me da ne moram trošiti sate i sate na različita istraživanja određenih postupaka, tako što su me uputili na korisne izvore i pristupe.

Mogla bih sate i sate provesti na službenim stručnim usavršavanjima i ne bih mogla doći ni blizu takve razine razumijevanja i potrebnih pojedinosti. Dodatna dobrobit je što su ti razgovori i informacije koje se dijele potpuno kontekstualizirani, s obzirom na to da moje kolegice i kolege poznaju i mene, i razredne odjele u kojima poučavam, kao i učenike.

Ne samo da su mi takve suradnje omogućile praktične savjete i teorijske izazove, nego su se pokazale neprocjenjivima za moju ukupnu dobrobit. Kada se problem dijeli s osobama koje znamo, tada se on smanjuje za pola. Ali nije smisao samo u tome. Stvar je u tome da nam takve suradnje i razgovori omogućuju spoznaju da smo povezani jedni s drugima, da smo dijelovi širega tima i veće vizije.

Osjećati se dijelom nečega većega

Bez obzira na naše uloge i ideologije, svima nam je glavna želja unaprijediti iskustva i izglede naših učenika u ovome velikome, nepreglednome svijetu. A spomenute interakcije iz dana u dan podsjećaju nas na to. Svaki razgovor usmjeren na poučavanje, učenje i skrb za naše učenike obnavlja ključne poruke i omogućuje nam uvid na koji se način uklapamo u širu sliku.

Ta neprekinuta podsjećanja bitna su jer nam pružaju osjećaj da smo dio nečega većega kao i spoznaje da uistinu želimo biti dijelom toga putovanja. U ovome trenutku putovanje je izazovno, ali ujedno vrijeme da kolegama omogućimo da nadoknade potrebe koje imaju kako bi se osjećali sigurno i zaštićeno. Čak kratki petminutni susret na Zoomu – bez obzira na to koliko ste već iscrpljeni boravkom pred ekranom – može pomoći da se osjećamo povezanima sa svojim timom kao i širom slikom. Neformalni razgovori – bez obzira na to jesu li ili ne izravno povezani s poslom – kao i kratke e-poruke ili mahanje u grupi na WhatsAppu može značiti razliku u tome kako će se netko osjećati. A sve to može dovesti do otvaranja rasprave o praktičnim načinima na koje možete unaprijediti poučavanje i učenje, pa i umanjiti radno opterećenje.

Čvrsto vjerujem da moramo prihvatiti mogućnosti koje nam takvi neformalni razgovori pružaju. Oni mogu uvesti nov osjećaj kontinuiteta u naše kontinuirano stručno usavršavanje. Oni mogu biti taj poticaj koji će nas navesti da se odlučimo iskušati nešto novo. I mogu nam vratiti povjerenje u onim trenutcima kada nam je potrebna potvrda da smo na pravome putu, s obzirom na nelagodno produljeno sjećanje na taj posljednji težak sat koji smo toga dana održali i koji nas moguće uvjerava u nešto suprotno.

Sve su to razlozi zašto me rastužuje kada vidim škole bez prostorija za okupljanje i odmor ili bez predviđena vremena da bi se to okupljanje moglo dogoditi, pa makar u nekoliko prolaznih trenutaka. Izostankom takva neformalna stručnoga usavršavanja, ili izostankom omogućivanja vremena da bi se ono moglo njegovati, moglo bi značiti propuštanje ne samo prigode da učimo, nego i prigode da budemo dijelom veće slike.

Naravno, znam da postoje trenutci kada zaposlenici odbijaju razgovore o poslu u vremenu opuštanja i odmora, ali često i takvi razgovori završe na temi poučavanja i učenja.

Stoga, uzmite tu šalicu kave i kolačić ili dva kako biste se sastali s ljudima koji vas okružuju – bilo da je to virtualno ili, s vremenom, licem u lice – i pričekajte da vam se ukaže blago koje će se sasvim sigurno pojaviti.

■ NAPOMENA ■ pripremila, s uvodnim dijelom: Snježana Mostarkić ■ autorica britanskoga teksta: Zoe Enser, savjetnica u obrazovanju za područje Kenta i suradnica portala TES ■ UJEDINJENO KRALJEVSTVO: TES – The Times Educational Supplement – obrazovni portal usmjeren na zbivanja u području obrazovanja koja su povezana s područjem Ujedinjenoga Kraljevstva, ali i drugim dijelovima svijeta ■ izvornik: www.tes.com ■