„Na mnogo toga ravnatelji mogu utjecati“, kaže se u današnjem članku koji potpisuje srednjoškolska profesorica matematike i asistentica na Sveučilištu Arkansas Sarah Morris.

Članak What Principals Need To Know About Teacher Anxiety  objavljen je 16. lipnja 2023.  na portalu WeAreTeachers.

Zamislite ovu sliku: Rano je jutro, učitelji se okupljaju u zbornici sa šalicom kave u ruci, spremni prionuti uz još jedan dan rada s djecom.

No usred tog žamora i vreve, kao dubinska struja teče osjećaj tjeskobe i anksioznosti. Jedan je učitelj u panici zbog nerealnih rokova i ciljeva koje je postavio ravnatelj. Drugi je zabrinut nad posljedicama (i potrebnim satima pripreme za državne ispite) ako ode na bolovanje. Vijeće matematičara uznemireno je nejasnom, a prijekornom porukom voditelja vijeća dok su članovi vijeća jezično-umjetničkih predmeta zbunjeni glasinama koje čuju o raspoređivanju razrednih odjela iduće godine, kao i o nekoliko roditeljskih pritužaba glede predmetnih sadržaja.

Na učiteljskim su leđima brojne brige koje katkad mogu zasjeniti predanost i strast prema poslu i učenicima. Učitelji žele da ravnatelji razumiju što stoji iza njihovih najsnažnijih osjećaja tjeskobe i potištenosti.

Nedavno smo otkrili objavu [na engleskome je jeziku, nap.] naslovljenu „Što bi ravnatelji trebali znati o glavnim uzrocima tjeskobnosti kod učitelja i profesora?“ koja je izazvala brojne učiteljske reakcije i odgovore.

Kao bivša profesorica s visokim stupnjem anksioznosti, svaka me ta reakcija dotaknula.

Ravnatelji, vjerujemo da čujete!

Pritužbe roditelja i loša komunikacija

Nije nikakvo iznenađenje, to je za mene bio najveći izvor tjeskobnosti. Učitelji često govore o tome kako ravnateljeve loše komunikacijske vještine znaju uzrokovati znatnu anksioznost. Kao učitelji, često u zahtjevima koje nam upućuju ravnatelji osjetimo veliku  količinu neodgodivosti i žurnosti. Na žalost, ravnatelji često ne mogu prepoznati našu potrebu da nam na upućenu poruku ili pitanje žurno odgovore. Zašto očekivanje žurne reakcije ide samo u jednom smjeru, prema nama? Zar je to jednosmjerna ulica?

Nit koja se provlači u komentarima na spomenutu objavu, frustrirajuća je izjava mnogih ravnatelja: „Moram te danas vidjeti u svojem uredu.“ Bez ikakvih dodatnih pojedinosti. Bez konteksta i objašnjenja. To mi je toliko puta usred nastave uzrokovalo snažno udaranje srca! Na tom tragu, učitelji su komentirali:

„Glavni ravnatelj pozvao me na razgovor u svoj ured. I – u redu. Kada sam sigla, imao je kartoteku s mojim imenom i list ispunjen datumima i bilješkama o meni, vidljiv, okrenut prema njemu, koji nikad prije nije spomenuo.“ (@moraggemma)

„Kada nas zovu na razgovor bez ikakva obrazloženja, uvijek se pitam o čemu se radi.“ (@ThatsMrWhite)

„Kada vas pozovu u ured ravnatelja e-porukom ili javno, na razglas, na razgovor nakon kojeg učitelji izlaze uplakani, osjećate tihi šapat kako odjekuje vašom glavom dok koračate niz hodnik ususret svojem usudu.“  (@StacyRSalter)

Nerealno radno opterećenje i očekivanja

Učitelji se često zateknu kako nastoje održati ravnotežu između stalno rastućega radnoga opterećenja, nerealnih rokova i ravnateljevih očekivanja. Konstantan pritisak zna nas dovesti do ruba izdržljivosti, osjećamo da je sve što se događa u školi na našim ramenima. Kako @fifieldsfam kaže: „Sva su očekivanja vezana uz uspješnost na učiteljima, a gotovo nikakva na učenicima.“

Nedostatak osoba koje žele raditi u školama dodatno pogoršava situacije kada učitelj treba otići na bolovanje ili uzeti slobodan dan. „Dok gledam kako se bolest širi mojom kućom, kako ću nazvati školu i reći da uzimam bolovanje kada nema zamjene za rad u mojem razrednom odjelu?“  (@RachelBRosen)

Neprimjerena ponašanja                             

Postavljajući učenike na prvo mjesto, ravnatelji katkad zanemaruju dobrobit učitelja. Učitelji su posvećeni svojemu poslu, no često se susretnu s nedjelotvornom ili nikakvom potporom. Kao što @CaveCavy kaže: „Najveći izvor anksioznosti za mene je spora reakcija na pitanja sigurnosti i probleme u ponašanju koji zahtijevaju ravnateljevu intervenciju.“

Dok se sigurnosna pitanja poput zaraze nastavljaju širiti američkim sustavom javnoga školstva, učitelji su na rubu snaga glede vlastite dobrobiti. Učitelji se uspijevaju suočiti s nesigurnim situacijama u koje su uključeni i učenici. S druge strane, ravnatelji ne uspijevaju dokučiti utjecaj tih traumatičnih situacija na ukupnu učiteljsku dobrobit.

Zabrinutosti vezane uz vrednovanje učiteljskoga rada

Sama pomisao na loše izvedenu nastavu tijekom savjetničkoga posjeta ili evaluacije dovoljna je da se učitelj nađe u vrtlogu brige i nesigurnosti. Zamisao da se nečiji rad vrednuje na temelju jednoga nastavnoga sata, koji može zasjeniti godine marljiva rada i predanosti, ne izaziva samo tjeskobu, nego i frustriranost. Za pojedine se učitelje anksioznost nastavlja i nakon vrednovanja. Znaju proći dani prije negoli ih ravnatelj pozove i upozna s povratnim informacijama o radu prikazanom tijekom posjeta ili vrednovanja, zbog čega se učitelji osjećaju nesigurno i nespokojno, a osobito ako je njihovo postignuće ispod razine zadovoljavajućega.

Razdoblje ispita visokoga rizika

Ispiti visokoga rizika velik su izvor tjeskobnosti kako za učenike tako i za učitelje. Nastojanja da se na ispitima  postignu određeni rezultati mogu zasjeniti radost učenja. Dok sam radila u školi, hvatala bi me panika pri pomisli kako će rezultati mojih učenika utjecati na procjenu mojega rada. Vezano uz državne ispite, mnogi učitelji moraju održati prethodna ispitivanja, naknadna ispitivanja te kvartalna dijagnostička ispitivanja. To spominje @819teach: „Testovi, testovi, testovi, i još testova. Ne govorim isključivo o državnim ispitima. U našem okrugu provode se predispitivanja i postispitivanja, i zatim ponovna ispitivanja onih koji su pali na ispitima te ih nakon toga okupljaš u manje skupine. Tri puta godišnje uključite dijagnostiku koju nudi iReady, i mi vam i ne trebamo.“

Kaotično upravljanje školom

Jeste li kada sudjelovali u neorganiziranom, kaotičnom školskom događanju? E pa sudjelovao je i @RobertPollard02 koji takva događanja smatra okidačima za anksioznost: „Ono kada u kalendar uvrstiš događanje namijenjeno cijeloj školi, ali ne napraviš nikakav plan.“

Usred nepotrebna stresa uzrokovana lošim organizacijskim sposobnostima dijela njihovih upravitelja i ravnatelja učitelji često dospiju u stanje sagorijevanja. Promjene u rasporedima u posljednji trenutak, nejasna očekivanja u pripremi novoga obrazovnoga razdoblja i izostanak promišljenih i planiranih događaja u kalendaru škole – sve to može  doprinijeti povećanju nemira i briga. Nasumce ubačen događaj u 11. satu u danu može biti vrlo uznemirujućim. Stoga @Deanna_Breeding poziva na veću transparetnost: „Taj nemir i tjeskoba koji me obuzmu kada ne znam kakve bi se promjene mogle dogoditi…“

Nepovjerenje i izostanak potpore

Učitelji teže okolini u kojoj će se osjećati cijenjenima i koja će im pružati podršku. Zna nas doslovce dotući kada bez ikakva uzimanja u obzir naših razmatranja i viđenja ravnatelji odlučuju o stvarima koje nas se izravno tiču. Kao što svjedoči @moffatmom: „U učionici sam trideset i pet godina i kada donesu odluke o stvarima koje neposredno utječu na moj razred i učionicu, a nismu me ništa pitali, ja sam izvan sebe! Naš se glas mora čuti i ozbiljno uzeti u obzir.“ Nedostatak razvidnoga odnosa između upravei učitelja pojačava našu rastresenost. Mnogi učitelji prijavljuju neprihvatljivosti u dijeljenju informacija, kada samo određeni pojedinci imaju pravo pristupa informacijama dok ostatak kolektiva ravnatelj ostavlja u tami neznanja.

Zaključno

Tjeskobnost i anksioznost kod učitelja naša je stvarnost i zaslužuje biti ozbiljno uzeta u obzir. Ne očekujemo od ravnatelja i školskih uprava da otklone naše tjeskobe. No slušati i čuti učiteljev glas ključan je korak u stvaranju okružja koje će razriješiti uzroke takvih osjećaja i stanja. Učitelji strahuju da će, progovore li o svojoj tjeskobi ili anksioznosti, ravnatelji to shvatiti kao slabost ili neprikladnost za obavljanje učiteljskoga posla. Škole bi trebale biti sposobnije u prikupljanju povratnih informacija i sagledavanju situacije. Poduzmemo li korake kako bismo stvorili zdraviju kulturu rada i obitavanja u školi, to nije doprinos samo dobrobiti učitelja, već dobrobiti cjelokupne školske zajednice.

Kakva su vaša iskustva s osjećajima tjeskobnosti i anksioznosti? Koji su uzroci takvih raspoloženja i emocionalnih stanja? Koliko ravnatelji mogu amortizirati pa i otkloniti  poteškoće s kojima se susreću učitelji? Svoje spoznaje, doživljaje i razmišljanja možete podijeliti ispod objave ovoga članka na stranicama Školskoga portala na Facebooku.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ tekst je mjestimice uređen i prilagođen, a poveznica na izvornik nalazi se na kraju ove napomene  ■ Sarah Morris – bivša profesorica matematike u srednjoj školi, danas radi kao asistentica na Odsjeku za reformu obrazovanja na Sveučilištu u Arkansasu■ SAD: WeAreTeachers – portal koji se bavi temamaškolstva i obrazovanja ■ izvornik: www.weareteachers.com ■