Molim vas, nemojte djeci govoriti da ste loši u matematici – kaže profesorica i autorica Sarah Morris.

Članak Teachers and Parents: Stop Telling Kids You’re Bad at Math (Učitelji i roditelji: Prestanite govoriti djeci da ste loši u matematici) objavljen je na obrazovnom portalu WeAreTeachers.

U četvrtom razredu osnovne škole mučilo me oduzimanje. No, umjesto da mi zalijepe etiketu „izgubljenoga slučaja u matematici“ ili da kažu: „Sigurno si bolja u jezičnim predmetima“, strpljivost moje učiteljice i njezina vjera u mene sve su promijenili.

Do petoga razreda, zahvaljujući predanosti mojih učitelja, iz svakoga bih matematičkoga zadatka dobila peticu.

Kasnije ću na fakultetu završiti matematiku te predavati osmašima, a sada se u istraživanju služim ekonometrijom. Moje su putovanje oblikovali moji mentori koji su vjerovali u mene i bili vrlo opreznima dok bi govorili o mojim sposobnostima.

No, jesu li svi takve sreće?

– Ni blizu.

Kako to izgleda?

Dijelom je stanje toliko izazovno i zato što odrasli često komentiraju koliko je matematika teška, i to u najboljoj namjeri. Ne spominju to ni iz kakve zloće. Katkad govore na šaljiv način i na svoj račun. Drugi put dijete žele oraspoložiti ili potvrditi djetetove osjećaje. A ima i onih situacija kada se uopće ne obraćaju djetetu nego komentiraju u razgovoru s drugom odraslom osobom, no to se događa u dometu dječjega uha.

Evo nekoliko primjera.

■ „Vratila sam ti samo 20? Oprosti! Ja i matematika ko krava i balet.“

■ „Jednostavno nisam za matematku.“

■ „Oprostite, djeco, izgleda da sam pogrešno zbrojila ukupan broj bodova na ispitu. Sada vidite zašto nisam profesorica matematike.“

■ „Vrlo je darovit, ali matematika mu jednostavno ne ide.“

■ „Ma već od drugoga razreda ne uspijevam pratiti njihovu nastavu matematike. Tako da joj više ne pomažem rješavati zadaće.“

■ „ Za razliku od mene, moj muž je jako dobar u matematici. Dijete je u tome više na mene.“

Kada kažemo da smo loši u matematici, može nam se to činiti uvjerljivim – jednostavno priznajemo činjenicu da ne možemo biti jednako dobri u svemu. No razlika je kažemo li  „Svima nam jedno ide bolje, a drugo teže“ ili to izrazimo ovako: „Nedostaju mi vještine za cijelo jedno polje znanja.“

Zanimljivo, kada upitam odrasle osobe koje za sebe govore da su loše u matematici jesu li se oduvijek tako osjećale, odgovor je gotovo redovito niječan. Osjećale su se sposobnima za matematiku sve dok nisu došle do završnih razreda osnovne škole gdje je postalo zahtjevnije, a bilo im je neugodno pitati za pomoć. Ili im se matematika sviđala toliko dugo dok im učitelj ili roditelj nije dao do znanja da matematika nije za njih. Uh!

Zašto to boli?

Sva ljudska bića o sebi stvaraju uvjerenja koja mogu utjecati na njihovu sposobnost svladavanja zahtjevnih zadataka, a psiholozi o tome govore u okviru teorije entiteta. Postoji istraživanje u kojem su djevojčice i dječaci igrali igru spajanja (povezivanja). Nakon prvoga kruga, jednomu je dijelu djece koja su sudjelovala rečeno kako su djeca drugog spola iznimno uspješna u tome (znači, djevojčice su čule da dječacima to bolje ide, a dječaci su čuli da su u tome uspješnije djevojčice). A zatim su djeca nastavila sljedeći krug igre koji je bio znatno zahtjevniji od prethodnoga.

I evo što se dogodilo.

Uspješnost djece kojoj je rečeno da je drugi spol uspješniji pala je – u prosjeku – za 12,80 %. Uspješnost djece kojoj nije ništa od toga rečeno pala je za samo 2,80 %.

Postoje i druge studije koje potvrđuju takav tip utjecaja na učenike; tu je istraživanje o utjecaju komentara odraslih na učenikovu uspješnosti, kao i još jedna studija sa sličnim otkrićima.

Ta otkrića nadilaze odnose i veze – ona su uzročno-posljedično određena. Drugim riječima, ta istraživanja postavljena su tako da upute koliko riječi odraslih ljudi utječu na djecu. Pa i tada kada odrasla osoba izriče nešto s dobrom namjerom, namjera se ne broji ako je utjecaj negativan.

Koga to pogađa?

Iz spomenutoga istraživanja saznajemo da teorija entiteta nije dobra za djecu. No, osobito kada je riječ o matematici, negativni komentari više pogađaju djevojčice nego dječake.

Učitelji i roditelji trebali bi pred djevojčicama o matematici govoriti s više opreza. Prema  istraživanju koje smo već citirali, učinci su izraženiji kod djevojčica negoli kod dječaka. Vezano uz matematičke sposobnosti, djevojčice imaju samokritičnija i nesigurnija uvjerenja o sebi negoli dječaci. Kada djevojčica čuje odraslu žensku osobu kako bez razmišljanja ponavlja da je loša u matematici, bez obzira na to je li to rečeno opušteno i u šali – djevojčica će takvu poruku usebiti: „Ajme, žene oko mene govore koliko su loše u matematici. To sigurno vrijedi i za mene.“

Što reći umjesto toga?

Možda ste, nakon što ste pročitali dosadašnji dio članka, pomislili:

„Uh, pa ja to govorim, ali namjera mi nije nanositi štetu. Što bi trebalo učiniti?“

KADA DIJETE IMA POTEŠKOĆA S MATEMATIKOM, EVO ŠTO MOŽETE UČINITI:

♦ Prepoznajte i vrednujte njegove osjećaje (a da pritom ne promičete teoriju entiteta). „Ja sam tu, čujem što govoriš. Učenje bilo koje nove vještine isprva može biti teško. No to nije trajno stanje.“

♦ Uputite učenika na promjenu mentalnoga sklopa. „Nijedna naša sposobnost nije uklesana u kamen. Kada se s nečime suočimo i uhvatimo u koštac, i naše vještine rastu.“

♦ Prigrlite neuspjeh. „Moramo i zabrljati da bismo naučili. Najveći matematički umovi – kao i geniji u drugim područjima – najprije su se morali naviknuti na odgovore koji su isprva bili  potpuno pogrešni.“

♦ Potičite ustrajnost. „Znam da to možeš. A ja sam tu da ti pomognem na svakom koraku.“

♦ Ponudite perspektivu i povezanost. „Matematika počiva na brojevima, ali ujedno je i probijanje kroz nelagodu sve dok ne dođeš do rješenja. Koja je druga vještina poput nje?“

♦ Raskrinkajte „teško“. „Vjerujem ti da rješavanje jednadžbi u ovome trenutku izgleda teško. Znaš što se meni čini jako izazovnim? (Spomenite vještinu za koju znate da je u njoj učenik izvrstan.) Možeš li ti meni dati kakav savjet?“

♦ Stavite naglasak na marljivost i učenje više nego na rezultat. „Ocjene i rezultati na ispitima samo su jedan oblik vrednovanja učenja. Hajdemo vidjeti koji su ostali načini mjerenja uspjeha.“

Naša uvjerenja o samima sebi oblikuju se na temelju glasova koje čujemo, osobito u formativnim godinama. Kao učitelji, roditelji i uzori, imamo odgovornost glede oblikovanja tih uvjerenja. Hajdemo nazdravljati narativu u kojem se izazovi prihvaćaju kao mogućnosti za rast, u kojem se proces učenja slavi više od ishoda te u kojem svako dijete vjeruje u svoju mogućnost ovladavanja matematičkim vještinama.

KAO ŠTO SAM GOVORILA SVOJIM UČENICIMA:

Učenje matematike nisu samo brojevi, nego i priče koje sebi pripovijedamo o svojim sposobnostima, izdržljivosti te moći nadilaženja onoga što se pred nas postavlja.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ Sarah Morris – profesorica matematike, radila u srednjoj školi, danas asistentica na Odsjeku za reformu obrazovanja na Sveučilištu u Arkansasu ■ tekst je mjestimice uređen i prilagođen, a izvornik možete pronaći na poveznici na kraju ove napomene  ■ SAD: WeAreTeachers – portal koji se bavi temamaiz školstva i obrazovanja ■ izvornik: www.weareteachers.com ■