Umjetnost u ljudskoj svakidašnjici, ako uopće postoji (kao osviještena; ona naime svakako postoji, samo je pitanje je li prepoznata) često ima udaljeno mjesto; taj se pojam, kao i njegov sadržaj, smješta u muzej, u vitrinu ili na neku teško dostupnu policu, da ostane dalek i  nedodirnut, teško dohvatljiv i oku blizak samo – iz daljine; a pritom je počesto i – ogrnut nerazumijevanjem.

Ali umjetnost tomu nije namijenjena. Čovjek je biće izraza, a to znači stvaralačko (umjetničko) biće, i umjetnost nije nešto što nastaje samo iznimno, nego njegov svakodnevni, sastavni dio. Bez kojega teško da može preživjeti – i sâm sa sobom, i u svijetu u koji je uronjen.

Čin dječjega stvaralaštva bitan je i nezamjenjiv

O tome se malo govori, a rekla bih – gledajući interese i žarišta raznih vijesti i događanja –  premalo i zna, i zato da ponešto nadoknadimo te propuste i umirimo taj nemir: donosimo  tekst u kojem se govori o umjetnosti u ranoj dobi te koliko je čin dječjega stvaralaštva bitan i nezamjenjiv. Iz njega proizlazi ukupna, svekolika uspješnost toga djeteta jednom kad stasa u odraslu osobu. Aktivnosti u mozgu koje se potiču dok dijete brlja po papiru ili mijesi neki grumen gline ili plastelina, nenadoknadive su ako izostanu u toj ranoj dobi.

Umjesto pokude čime se to bavi i zašto gubi vrijeme, zašto se uprljala ili što je to napravio, pa to ne sliči ni na što (sjetimo se globalno poznatoga primjera sa zmijskim carem koji je progutao slona a koji je prepoznat kao jedan obični, ponešto izgužvan šešir), roditelji, poučavatelji, učitelji i odgojitelji, ako misle dobro svojoj djeci i svojim učenicima, trebali bi otvarati prostor za neizmjerno, nevođeno, neusmjereno odnosno slobodno stvaranje i izražavanje; pri čemu naglasak nije na konačnom uratku (odnosno proizvodu) nego na samom stvaralačkom činu (procesu).

U prilog temi koju smo upravo otvorili, u nastavku pročitajte tekst američke učiteljice i autorice Amande MORGAN, velike zagovornice igre i umjetnosti u ranoj dobi djetetova razvoja.

Često se pitam što drugi vide u umjetnosti stvaranoj u ranom razdoblju obrazovanja (predškolskoj dobi). Što im znače rasprskane boje, kolaži umrljani ljepilom i naizgled nasumično raspoređeni komadići i izrezutci?

Umjetnost u ranome djetinjstvu uvijek je mnogo više od onoga što zapažamo okom.

Mnoge odrasle privlači precizno smještanje i savršeno usklađivanje boja u vještinama kojima „samo dodate djecu“*, ali dobrobiti umjetničkoga iskustva uvelike nadilaze takvu umišljenu estetiku.

Usmjerimo se na proces, ne na proizvod

Dok vjerujem da, kada su namjere korektne i dobrobitne, treba otvoriti prostor projektima iz spektra umjetnosti i umijeća, još više vjerujem da bi naš naglasak trebao biti na procesno orijentiranoj umjetnosti umjesto na proizvodno orijentiranim vještinama.

To znači da većinu vremena kreativne aktivnosti koje smišljamo trebaju ohrabrivati djecu da istražuju, razmišljaju izvan okvira i stvaraju nešto potpuno jedinstveno.

Usmjerimo se na proces daljnjega stvaranja više nego na proizvod koji upravo nastaje.

I to zato što je taj proces neprocjenjive vrijednosti!

U umjetnosti otvorena završetka djeca imaju mogućnost preuzeti potrepštine koje su im na raspolaganju te istraživati dosege vlastite kreativnosti, eksperimentirati autonomijom i (samo)kontrolom, izražavati misli i osjećaje te davati smisao vlastitu svijetu.

Taj postupak potiče ukupnu dobrobit i mentalno zdravlje.

Dok umjetnost doprinosi „istančanijim“ slojevima stvaralaštva i izražavanja, istodobno tô isto iskustvo doprinosi izvršnim ulogama mozga dok djeca planiraju, pronalaze rješenja i pokreću kreativno mišljenje.

Kako u podcastu objašnjava Jean Van’t Hul, autor knjige The Artful Parent, isti duhovni sklop kojim djeca pristupaju umjetnosti – otvoreno istraživanje, pokusi, pronalaženje rješenja i stvaralaštvo (kreativnost) – primjenjuje se na učenje, rješavanje društvenih odnosa i, zapravo, na sva životna područja.

Hoćeš li mi ispričati kako je to nastalo?

Kao odrasli, možemo dati potporu tom duhovnom sklopu ne samo time što ćemo pružiti mogućnosti i sve što je potrebno za stvaralačko iskustvo (što ćemo biti „omogućitelji  umjetnosti“, kako kaže Jean), nego i načinom na koji govorimo o umjetnosti.

Kada dijete s vama podijeli ono što je stvorilo, istaknite proces, više nego proizvod. Umjesto da upitate: „Što je to?“ – pokušajte reći: „Opa! Reci mi nešto o tome…“; ili: „Rekla bih da se to nije stvorilo odjednom. Hoćeš li mi ispričati kako je to nastalo?“

(No, ne zaboravite: Mora biti iskreno i autentično; u protivnom nećete uspjeti ni u kakvu ohrabrenju; djeca prepoznaju neiskrenost i neautentičnost pa i tada kad je to prešućena pokuda odnosno lažna hvala; primit će poruku koju mislite i osjećate, a ne ono što ste riječima izrekli.)

Snaga u umjetnosti

Pablo Picasso je rekao: Svako je dijete umjetnik. Problem je kako da ostane umjetnikom jednom kad odraste.

Osim obilja ohrabrenja, djeci je potrebno da im omogućimo mnogo umjetničkih iskustava s otvorenim završetkom kako bismo im dopustili da zadrže tu umjetničku odrednicu svoje osobnosti.

Želimo da vide sve mogućnosti oruđâ koje je pred njima i svijeta u kojemu žive.

Da postavljaju pitanja, čude se i propituju, istražuju i pokušavaju, motre i zapažaju.

Da osjećaju, izražavaju se, stvaraju i budu viđeni.

To je tâ snaga u umjetnosti.

Trebali bismo biti znatno manje opterećeni stvaranjem učioničnoga okružja sa savršeno posloženim dragunlijama, a znatno više za otvaranje prostora za čudesno osobno iskustvo.

Upravo zato je umjetnost još jedan način na koji se igramo.

Ako se dosad niste susreli s Amandom Morgan, a željeli biste pročitati još ponešto, tekst  Djetinjstvu treba vremena možete pronaći ovdje.

■ NAPOMENA ■ izabrala, pripremila i napisala: Snježana MOSTARKIĆ ■ tekst je u dijelu dopunjen, a original se nalazi na poveznici na kraju ove napomene ■ autorica američkoga teksta: Amanda MORGAN, magistra obrazovanja u ranom i primarnom obrazovanju (predškolska dob i razredna nastava), autorica, predavačica te savjetnica za rani odgoj i cjelovit odgoj djeteta; majka četvorice sinova i velika zagovornica dobrobiti igre i umjetnosti u ranom obrazovanju ■ SAD: Not Just Cute with Amanda Morgan mrežne su stranice koje je  Amanda Morgan pokrenula 2008. godine i u kojima uz temeljni moto i obrazloženje imena – Ne samo slatko – uz Amandu Morgan: „Jer djetinjstvo nije samo slatko; ono je moćno, ono je neprocjenjivo i u pravilu proleti daleko prebrzo.“, objašnjava i svrhu nastanka svojih mrežnih stranica i cjelokupnoga pedagoškoga pristupa: „U ranome obrazovanju prevelik je jaz između onoga što znamo i onoga što činimo. Želim premostiti tu provaliju između visokobrazovnih ustanova, donositelja odluka, poučavatelja i roditelja i to tako da zajednički, u suradnji možemo unaprijediti kakvoću ranoga obrazovanja pritom poštujući te pružajući zaštitu neometanu iskustvu djetinjstva.“ ■ SLIKOVNI PRILOZI – učenički radovi: 3. c, OŠ Đure Deželića, Ivanić-Grad, pod vodstvom Mirjane PAVANIĆ ■ izvornik: www.notjustcute.com ■

* (Just-ad-children – u SAD-u, cijeli niz paketa i usluga namijenjenih djeci odnosno odraslima da nečim „uposle“ svoju djecu ; u rečenici je aluzija.)