„Istina je sljedeća: Takvi izrazi često nisu u skladu s onim na što njihovo značenje upućuje“, kaže se u današnjem članku koji potpisuje srednjoškolska profesorica matematike i asistentica na Sveučilištu Arkansas Sarah Morris.

Članak 5 Reasons Teachers Are Tired of the Phrases “Best Practice” and “Backed by Research”  objavljen je na portalu WeAreTeachers.

S obzirom na naš rad u obrazovanju, svima nam se dogodilo. Mnogo smo puta sudjelovali na stručnim vijećima, seminarima i predavanjima stručnih usavršavanja, sjednicama i školskim vijećima pa ondje slušali poštapalice i fraze koje se ponavljaju u obrazovnom svijetu.

Izričaji kao što su „najbolja praksa“ i „potvrdila istraživanja“ trebali bi ojačati  samopouzdanje onih kojima su upućeni te ih ohrabriti u iskušavanju novih metoda i pristupa, no za mnoge učitelje postali su izvorom frustracije i iscrpljivanja.

Jer, stvarno, što drugo nego zakolutati očima?!

Istina je sljedeća: Takvi izrazi često nisu u skladu s onim na što njihovo značenje upućuje. Stoga smo pitali učitelje i druge zaposlene u obrazovanju kakav osjećaj u njima izazivaju te dvije stalne fraze te smo dobivena svjedočenja saželi u pet razloga zašto su kontraproduktivni: umjesto da nadahnjuju i potiču, dovode do zasićenja i nastojanja da ih ignoriramo.

1.) Što vrijedi za jedan razredni odjel, ne vrijedi za drugi

Za obrazovanje ne vrijedi „jedna veličina odgovara svima“.  U svakoj se učionici učitelj suočava s jedinstvenim sastavom učenika, predmetnim područjima i temama te okolnostima. Izrazi „najbolje prakse“ i „potvrdila istraživanja“ često previđaju da uspješno poučavanje zahtijeva fleksibilnost, kreativnost i sposobnost usklađivanja s različitim razrednim okružjima. Obrazovni okruzi morali bi pružati takvu potporu učiteljima da mogu donositi odluke utemeljene na vlastitoj stručnosti, znanju svojih učenika te pojedinim, specifičnim razrednim potrebama. Istraživanje može potpuno zaobići jedinstvene potrebe učenika. Učitelji su osobe u izravnu kontaktu s učenicima i učeničke potrebe poznaju bolje no itko drugi.

 2.) Izraz „najbolja praksa“ pretjerano pojednostavnjuje složene izazove u mojem razredu

Pretjerano pojednostavnjivanje situacije u mojem razredu općom frazom „najbolja praksa“ može biti frustrirajuće. Kao stručne i profesionalne osobe koje smo u ovladavanje umijećem poučavanja uložile godine studiranja i stjecanja iskustava, razumijemo zamršenost prilika i odnosa naših učenika i zajednica. Cijenimo vrijednost i ulogu istraživanja, no u stvarnosti svaki je razred različit i zahtijeva pristup primjeren njegovim posebnostima. Prakse koje predstavljaju istraživači često se pokazuju neuspješnima kada ih treba primijeniti s konkretnim učenicima, u okviru njihovih potreba i socijalnih i obiteljskih okolina iz kojih dolaze te su stoga neučinkovite u specifičnim kontekstima. Kako se učitelj Johnathon F. našalio: „Da, najbolja praksa je ona u kojoj gledaš svoja posla dok ja nastavljam raditi ono što sam i radio.“

 3.) Tko provjerava kvalitetu predstavljenih istraživanja?

Učitelji su s pravom sumnjičavi kada se upotrebljava fraza „potvrdila istraživanja“ jer razumiju da nisu sva istraživanja jednakovrijedna. Uz to, obrazovni okruzi često se služe tim izrazom kao poštapalicom bez ikakvih dokaza i pojedinosti kojima bi argumentirali ono što govore. Puko ustvrđivanje da nešto temelje na istraživanju a da pritom nisu ponudili pojedinosti kojima bi to i potvrdili može biti zbunjujuće i neučinkovito. Kao profesionalci, učitelji žele čuti pojedinosti istraživanja uključujući i podatke o tome tko je vodio istraživanje, gdje je provedeno, koje su metode primijenjene te postoje li adekvatne recenzije.

Škole učitelje često zatrpavaju brojnim inicijativama i programima za koje tvrde da su utemeljeni na istraživanju. Međutim, bez primjerenih dokaza i pojedinosti nije lako razaznati što je od toga uistinu vrijedno. Kao posljedica takva odnosa javlja se umor i nedoumica što je od toga potrebno uzeti u obzir, a što je tek još jedan hir. I kao što nam je svima vjerojatno palo na pamet, jednom ili i više puta, učiteljica Shannon T. kaže:

„Još uvijek čekam istraživanje koje će dokazati da svakodnevno objavljivanje nastavnih ciljeva pomaže učenju.“

4.) Primjena „najbolje prakse“ često se nameće na autoritaran način

Uvođenja i provedbe tih nastavnih praksa i pristupa u pravilu se nameću odozgor prema dolje na način: „Sada to radimo ovako“ umjesto da se kao suradnički eksperiment uvode u partnerstvu s nama učiteljima i profesorima. Naše škole često prihvaćaju nove inicijative i programe a da ih prethodno nismo imali prigode ni iskusiti, ni provjeriti.

Želimo dobiti prigodu uvjeriti se kako ti pristupi funkcioniraju prije negoli se od nas očekuje da ih primjenjujemo. Kada bismo iskušavali nove prakse i strategije te u suradničkom odnosu prepoznavali što vrijedi i djeluje, a što ne, osjećali bismo da smo i sami uključeni u proces. Želimo svoj glas.

Iako prakse proizišle iz istraživanja temeljenih na dokazima omogućuju vrijedne uvide i mogu biti primjerodavne, učitelji ne mogu zanemariti vlastita iskustva i stručne uvide. Zbog toga, ključno je stvoriti ravnovjesje između predloženih praksa i njihove primjene u stvarnim učionicama kako bi se za učenike osiguralo ono najbolje.

5.) Jedva se nosim s izazovima postpandemijske nastave – nemam snage ni prostora dodavati nešto novo

Postpandemijska nastava suočila je učitelje s izazovima bez presedana, uslijed čega su mnogi iscrpljeni i preopterećeni. Stalni zahtjevi za uvođenjem novih programa i strategija označenih kao „najbolje prakse“ i „potkrijepljeno istraživanjima“ samo su dodatan teret na već postojeće radno opterećenje i razine stresa.

Umjesto da učiteljima na teret stavljate nove zahtjeve, potrebni su nam potpora i sredstva kako bismo uspješno upravljali dosadašnjim zahtjevima i opterećenjima. Pritom, učiteljima je nužno vrijeme za promišljanje, suradnju i razvitak pristupa koji djeluju u njihovim jedinstvenim razrednim okružjima. Konačno, stavljanje u prvi plan dobrobiti učitelja vodit će do boljih rezultata i učitelja i učenika.

Zaključno: Istraživanja se trebaju voditi u svrhu širenja znanja, a ne diktiranja nastavnih praksa

Pretjerana uporaba izraza kao što su „najbolje prakse“ i „potkrijepljeno istraživanjima“  kod nas učitelja dovodi do toga da se osjećamo frustrirano i iscrpljeno. Iako prakse utemeljene na istraživanjima mogu biti vrijedne, ključno je priznati da je svaki razredni odjel jedinstven te zahtijeva pristup prema vlastitoj mjeri. U prilog tomu, učitelji imaju neprocjenjivo iskustvo i stručnost koje valja cijeniti i iskoristiti tijekom procesa donošenja odluka. Upravitelji školstvom, donositelji odluka u obrazovanju i istraživači morali bi u prvi plan staviti suradnju i transparentnost kako bi bili sigurni da su istraživanje iskoristili u svrhu širenja znanja, a ne diktiranja nastavnih praksa. Istodobno je bitno osigurati da istraživanja budu visoke kakvoće te nadležna za različite potrebe učenika i zajednica kojima su namijenjena.

Na kraju, u okviru dosad nedoživljenih izazova postpandemijske nastave, ključno je na prvo mjesto postaviti dobrobit učitelja te im osigurati potporu i sredstva za suočavanje s dosadašnjim radnim opterećenjem.

Poduzmemo li takve korake, možemo postići  učinkovitije i pravičnije iskustvo obrazovanja za sve učenike.

Kakva su vaša iskustva sa spomenutim izričajima (poštapalicama u obrazovnu rječniku)? Svoje spoznaje, doživljaje i razmišljanja možete podijeliti ispod objave ovoga članka na stranicama Školskoga portala na Facebooku.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ tekst je mjestimice uređen i prilagođen, a poveznica na izvornik nalazi se na kraju ove napomene  ■ Sarah Morris – bivša profesorica matematike u srednjoj školi, danas radi kao asistentica na Odsjeku za reformu obrazovanja na Sveučilištu u Arkansasu■ SAD: WeAreTeachers – portal koji se bavi temama školstva i obrazovanja ■ izvornik: www.weareteachers.com ■