Iz učionice
OSNOVNA ŠKOLA SESVETE
Kako smo uz Školsku knjigu zavoljeli čitanje
objavljeno: 29. lipnja 2022.

Većina školske djece bez problema će odgovoriti na pitanje Zašto je važno čitati?. Oni znaju da čitanje pomaže u opuštanju i oslobađanju od stresa, da potiče razvoj mašte, pridonosi bogaćenju rječnika i još mnogo toga… I većina djece voli čitati. Ali ne svi.

U svakoj generaciji nađe se nekoliko učenika koji obožavaju čitanje. Jednostavno gutaju slova, riječi i stranice knjiga poput najfinijih slatkiša. Ali ima i nekoliko onih nečitača koji jednostavno ne vole čitati. U mom „ovogeneracijskom” slučaju, to je nekoliko vrlo bistrih glavica, vrlo znatiželjnih, koji bi rado istraživale i surfale internetom ne bi li pronašli činjenice koje ih zanimaju, samo da ne trebaju čitati knjige. Tu sva znatiželja i zanimanje za istraživanjem prestaju.

Sada smo završili četvrti razred.

Tijekom četiri školske godine sam, pretpostavljam kao i većina mojih kolegica i kolega, nastojala pronaći načine kako svojim đacima približiti knjigu i čitanje, naročito čitanje lektirnih djela.

Nastojala sam dokučiti koje će lektirno djelo biti zanimljivije mojim đacima, misleći da će nakon čitanja jedne zanimljive lektire brzo posegnuti za čitanjem sljedeće. No, koliko god sam se trudila predstaviti neku zanimljivu knjigu, ništa ih ne bi potaknulo na čitanje kao neki zanimljiv istraživački zadatak.

Katkad je učiteljima najjednostavnije zadati lektirne zadatke na početku školske godine, i to raznolike s obzirom na vrstu književnog djela, a koje će onda učenici nakon čitanja riješiti u bilježnici za lektiru. I koliko takav način bilježenja podataka o djelu, pa i vrednovanja pročitanog i napisanih bilježaka, ima svojih prednosti, čini mi se da ima puno više nedostataka.

Moje učenike takvi zadatci ne potiču na čitanje.

Osim toga, rješenja takvih zadataka lako su dostupna na mnogim, djeci znanim, internetskim stranicama.

Stoga za svoje učenike nastojim osmisliti i zadati im različite zadatke kojima će prezentirati pročitano. I moram priznati da takvi zadatci zaista djeluju.

I tu u priču ulaze mnogi moji kolege i kolegice koji rado dijele svoje ideje, pa ih moja malenkost isproba, na čemu sam im neizmjerno zahvalna.

Tako smo u trećem razredu roman  Vlak u snijegu prezentirali s pomoću Lektire iz vrećice. Bila je to najukusnija lektira, kako su moji đaci komentirali.

Roman Vlak u snijegu čitali smo zimi, a tijekom obrade te lektire nas su u školi grijale kobasice, špek i luk, domaće gibanice, čokolade…

Taj su zadatak napravili baš svi učenici, čak i oni tvrdokorni nečitači.

Također zanimljiv zadatak, koji je polučio puno uspjeha, bio je vezan za lektiru Šestinski kišobran. Učenici su izvlačenjem listića bili podijeljeni u nekoliko skupina. Naravno, svaka je skupina dobila svoj zadatak:

Prva skupina trebala je pronaći što više podataka o mjestu Šestine (gdje su smještene i  kojem dijelu naše domovine pripadaju, kada su nastale, kako se zovu stanovnici Šestina, običaji iz Šestina, narodna nošnja i druge posebnosti tog mjesta).

Druga skupina trebala je pronaći što više podataka o šestinskom kišobranu (izgled, otkuda potječe, kada se prvi put spominje, koja je njegova funkcija danas…).

Treća skupina trebala je napisati osobine Šestinskog kišobrana kao lika iz istoimene pripovijetke Nade Iveljić.

Četvrta skupina trebala je napisati likove iz pripovijetke i njihove osobine.

Peta skupina trebala je slikama prikazati putovanje šestinskog kišobrana iz pripovijetke.

Šesta skupina trebala je istražiti igre iz prošlosti našeg zavičaja (Hrvatskog prigorja).

Svaka je skupina trebala izraditi plakat o onome što su istraživali, popraćen crtežima, fotografijama i slično.

Sve skupine su uživale odrađujući svoje zadatke i istražujući.

Učenici su sa zanimanjem čitali pripovijetku, a dobiveni zadatci potaknuli su ih na daljnje čitanje i istraživanje. Učenici u skupinama međusobno su se družili i zbližili, a sat na kojem su prezentirali svoje uratke  i plakate, bio je svima izuzetno zanimljiv. Posebno su se svima svidjele igre iz prošlosti koje smo na školskom igralištu odmah isprobali, a neke od njih smo igrali do kraja četvrtog razreda.

Shvatila sam da su učenicima igre gumi gumi, pikulanje (špakulanje), tapkanje, školica i druge dotad bile potpuno nepoznate.

Poseban primjer kroz koji su moji učenici shvatili zašto je važno čitati bio je kada smo se odlučili prijaviti za nagradnu igru Školske knjige ZAŠTO JE VAŽNO ČITATI.

Pročitavši učenicima zadatak, posebno nagradu, svi su se učenici odmah javili kako će sudjelovati. Zadatak su, kao veliki i samostalni učenici, trebali odraditi sami.

Trebali su osmisliti tekst kojim će prezentirati svojim vršnjacima, pa i ostalima, važnost čitanja. I kako to obično biva, tekst o važnosti čitanja napisalo je samo četvero učenika, i to zaista onih učenika koji u razredu najviše čitaju. Učenici su se snimili i poslali smo videouratke.

Nagradu su dobili bolji i originalniji od nas. Ovim im putem čestitamo na originalnosti i kreativnosti. Pobijedili su  zasluženo. Ali i moji su vrijedni čitači, sudionici spomenutog natječaja, dobili utješne nagrade.

Svaki od učenika dobio je zanimljivu knjigu i nekoliko sitnica.

A to oduševljenje kada nam je kolega iz Školske knjige pokucao na vrata, tražio učenike koji su snimili videouradak i svakome uručio utješnu nagradu, bio je vrhunac čitalačkog zanosa. Jer nagrada je ipak nagrada, posebno kad si dijete. Neki su od nagrađenih učenika već isti dan pročitali knjigu, nekima je trebalo nekoliko dana više. A onda su knjige počele kolati razredom. Svi su željeli pročitati sve knjige. Kako sam se samo iznenadila kad mi je učenik koji ne voli školu niti čitanje prišao i tiho dao do znanja da bi i on pročitao koju od tih knjiga. I zaista ju je pročitao. U rekordnom roku.

Tako je to kada surađujemo sa Školskom knjigom – uspjeh je zajamčen!

Svake se školske godine velika većina mojega razrednog odjela pretplati na dječji časopis Smib. Taj sat kada ga dobijemo svi marljivo okreću njegove stranice, čitaju i traže brojne zanimljivosti, uživaju u rebusima i raznim zadatcima.

I za druženja sa Smibom nije nam dovoljan samo jedan školski sat na mjesec. Moji ga učenici svaki dan nose u torbi i listaju kada god stignu. Druže se s njim gotovo svaki dan, baš kao s najboljim prijateljem.

Zaista je lijepo, zanimljivo i ponajprije poučno biti dio Školske knjige!

■ Piše: Kristina Podgorski, učiteljica razredne nastave | Osnovna škola Sesvete, Sesvete ■