U sklopu Mjeseca hrvatske knjige 2023. bila sam pozvana u osječki Dječji vrtić Jaglenac na divnu suradnju – pročitati djeci priču. Odgojiteljica Gina Tolj osmislila je projekt „Putujuća slikovnica“ kojim želi poticati čitanje kod djece od najranije dobi, razvijati ljubav prema knjizi te približiti djeci pisanu riječ.

Meni su ti ciljevi bliski jer sam nekoliko godina bila „pričopričalica“ u Gradskoj knjižnici Osijek te čitala priče predškolcima i mlađim osnovnoškolcima. Po struci sam pedagoginja i knjižničarka, zaposlena kao stručna suradnica pedagoginja u osnovnoj školi, a osim toga sam, što je i najvažnije, majka jednog dječaka iz te skupine.

Dječica su ulazeći u prostoriju vidjela da se neka velika tajna skriva ispod pokrivača. Odgojiteljica, teta Gina, kako oni kažu, rekla im je da će nakon doručka netko doći i otkriti o čemu se tu radi… Znatiželja je rasla.

Kada sam se pojavila na vratima, svi su se razveselili! Sva ta djeca znaju čija sam majka, a i ja znam sva njihova imena. Bilo je to jedno novo i osvježavajuće iskustvo. Moj je sin bio toliko ponosan da sam jedva suspregla suze radosnice. On mi je pomogao otkriti tu veliku tajnu koja im je golicala maštu od ranog jutra. Kad ono… ispod pokrivača – kovčeg. Ni manje ni više nego kovčeg s blagom!

Potom se povela rasprava oko toga što bi sve moglo biti u kovčegu. Nakon zlatnika, krune i dijamanata otvarajući kovčeg nevidljivim ključem iz svog nepostojećeg džepa, otkrili su da i knjiga može biti pravo blago.

Pročitala sam naglas putujuću slikovnicu Neposlušno mače pokazujući im ilustracije i koristeći se intonacijskim sredstvima (stanke, uzlazna i silazna intonacija, tempo, boja glasa, jakost). Interpretativno je čitanje važna aktivnost jer osoba, koja čita, svojim gestama i naglašavanjem riječi djeci pobliže objašnjava pojedine riječi prenoseći osjećaje i emocije kako bi djeci što više približila tekst koji interpretira.

Nakon tradicionalnog „Čiča miča…“ čuli smo i njihove  dojmove o priči. Zatim je uslijedilo prepričavanje uz dramske tehnike. Bila je to prava procesna drama u kojoj su djeca (pr)oživjela sve što se u priči dogodilo.

Odgojiteljica je bila moderatorica, koja je usmjeravala priču i poticala djecu na prepričavanje pokretom, tako da su djeca skakala kao zeko, grickala su list kupusa, penjala se na drvo, plakala su mijaukanjem, spavala u lišću, jezikom grabila mlijeko iz posudice…

Zatim smo u kovčegu pronašli još nešto vrijedno, ginjol-lutku u obliku mačeta iz priče. Improvizirala sam ginjol-lutkom obraćajući se svakom djetetu njegovim imenom, a oni su mače pomazili, zagrlili, dotaknuli mu rep i baš su se svi smijali.

Nakon toga su naučili kako treba postupati sa slikovnicama, primjerice „ne kidati joj stranice“… Još smo jednom pregledali slikovnicu iz kovčega i vidjeli da izgleda kao nova i potom smo ju vratili na mjesto.

Novi je zadatak bio izraditi slikovnicu (vrpcom uvezani crteži). Mališani su mi ju darovali kao zahvalu što sam im došla. Svako je dijete nacrtalo onaj dio koji mu se najviše svidio u priči, a moje je dijete nacrtalo mene. Zagrljaji na kraju bili su izvrsna evaluacija ove suradnje.

• 

• 

Odgojiteljica Gina, naravno, i sama redovito čita djeci priče, ali na ovaj je način dodala čitanju veći značaj u dječjim očima. Pokazale smo koliko je važno da roditelji čitaju svojoj djeci i da je upravo tako provedeno vrijeme kvalitetno provedeno vrijeme. Svom djetetu čitam još otkako je bio u trbuhu, police su nam prepune slikovnica i knjiga, a odlazimo redovito i u knjižnicu. Kao stručna suradnica pedagoginja, koja svake godine radi na procjeni psihofizičke zrelosti za upis u prvi razred osnovne škole, znam koliko je važan dobro razvijen govor koji je bitan uvjet ljudske komunikacije i osnova za razvijanje dječjeg mišljenja i učenja. Svake godine na procjenu dođe nekoliko djece koja imaju vrlo siromašan rječnik, ne znaju tečno prepričati neki događaj iz svog iskustva i slabije se snalaze u vremenskoj orijentaciji. Takva djeca na pitanje čitaju li im roditelje slikovnice uglavnom odgovaraju: „Ne!“

Tada roditeljima preporučim da s djetetom vježbaju sastavljanje i rastavljanje riječi na glasove te igre slovima poput „Kaladonta“ i „Na slovo, na slovo“ i kao najvažniju aktivnost – zajedničko čitanje (do 30 minuta). Uz čitanje priča opisuje se i uspoređuje, postavljaju se pitanja koja potiču na promišljanje, otvaraju se važne teme za razgovor poput prepoznavanja vlastitih osjećaja i empatije.

POTIČEM SVE odgojitelje, roditelje i ostale članove obitelji, učitelje, a zatim i djecu koja već znaju čitati: čitajte glasno i pridonesite razvoju kulture čitanja. Svaka interpretacija teksta donosi djetetu bogat rječnik te neko novo znanje i iskustvo koje će moći iskoristiti. Čitanje ima zaista puno dobrobiti! Knjiga je neiscrpan izvor znanja za sve, samo treba odabrati onu primjerenu dobi i/ili predznanju. Zaista ne pretjerujem kada kažem da je knjiga blago!

■  Napisala: Ivana DRAGŠIĆ, stručna suradnica pedagoginja ■