Jučer-danas-sutra
SLIKOVNICE I RADIONICE
Projekt Naše priče
objavljeno: 1. prosinca 2020.

Da, radim puno toga i spektar interesa mi je širok, ali ja sam prvenstveno prevoditeljica – tu sam rečenicu već nebrojeno puta izgovorila, i napisala je u svojim kraćim i duljim biografijama. I potpuno je istinita. Međutim, kad god me pozovu da održim neko predavanje ili osmislim radionicu, onda bez razmišljanja kažem Da! Naravno!, i to iskreno, sa željom i entuzijazmom.

Vrlo skoro nakon pristanka, dođe čas kad kradem vrijeme od prevođenja za predavanje i poučavanje, i pitam se što mi je to trebalo. Ali samo dok ne krene šou: adrenalin me opere, ideje se počnu rojiti po glavi kao leteće knjige oko gospodina Morrisa Lessmorea, poderem grlo, glas, iskoči mi žila na čelu dok objašnjavam, a u novije vrijeme, otkad radim od doma, u mojim predavanjima sudjeluju i susjedi s kojima me zbližila vertikalna pukotina nastala u potresu. Da, izgleda da volim i predavanja i radionice, a ne samo prevođenje.

Svjesna sam da „workshopovi“ imaju kapitalističku, potrošačku dimenziju, i da često cvjetaju iz ekonomskih razloga. Međutim, za entuzijastične mentorice i polaznike, radionice su sjajan izvaninstitucionalni format.

Čim nešto nazovete radionicom, zazvuči zabavno, praktično i neobavezno. Radionice nitko ne pohađa prisilno, već isključivo zato što želi. Polaznici su ludo motivirani, aktivni, šalju zadaće na vrijeme i imaju petstosedam zainteresiranih pitanja. Malo sam se navukla na radionice, čini mi se, pa sam tako – iz želje za dijeljenjem i zbog ovisnosti, uletjela u nov i zanimljiv projekt Knjige u centru i Kreativne mreže pod nazivom Naše priče.

Sâm projekt pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Republike Hrvatske osmišljen je kao online radionica kreativnog pisanja za mlade s invaliditetom.

Odrednica je bila dosta široka i pomalo nekonvencionalna, rubno zbunjujuća: je li u redu dijeliti polaznike prema tom kriteriju?

Voditeljica i organizatorica te jedna od mentorica Ana Đokić bila je vrlo entuzijastična, ali cijelo vrijeme svjesna da je sve dosta eksperimentalno, i da će se dosta organizacijskih stvari trebati definirati u hodu. Uz Anu Đokić, Slađanu Bukovac, Gorana Ferčeca i Jasena Boku, ja sam za polaznike trebala održati jednu radionicu književnog prevođenja, i jednu književne kritike.

Odmah mi je bilo jasno da na radionici želim raditi sa slikovnicama, jer one su idealan predložak za podučavanje… Pa, gotovo svega. Znamo što su slikovnice za malu i veću djecu, to smo sve apsolvirali. Ali ja ih sve češće koristim u nastavi prevođenja – jer su zaokružene, ali savladive cjeline; jer su multimedijalne, a danas nijedan prevoditelj/ica, što god radili, ne mogu bez te svijesti o multimedijalnosti. I jer su slikovnice podcijenjene i marginalizirane, što je jasno ama baš svakome tko ih se uhvati: možda neke imaju ciglih deset rečenica, ali dok ih pokušavaš prevesti, konstantno priželjkuješ da je rečenica barem deset do dvadeset puta više, da u toj šumi skriješ sve svoje nesigurnosti i nespretnosti, ili ih barem ne izložiš baš toliko jako.

Slikovnice su sjajne i za testiranje književne kritike kao žanra: sa zadovoljstvom mogu utvrditi da sad već postoji dosta prikaza slikovnica na različitim portalima i platformama, a ima i znanstvenih prikaza koji će poslužiti za zornu usporedbu različitih oblika pisanja o književnosti u medijima i u javnom prostoru.

Imala sam nekoliko slikovnica  na umu – s nekima sam već radila, druge sam željela metodički testirati, treće sam prevela, četvrte sam tek čitala ili razmišljala o prijevodu. Konačan izbor predložaka za rad će, planirala sam, pričekati listopad 2020., kad radionica kreće. Negdje u rujnu prijave su završile, mi mentori/ce održali smo uvodi sastanak, i na tom se uvodnom sastanku ispostavilo da su svi polaznici – slijepi ili slabovidni. A ja sam za rad pripremila tekstualno-vizualni materijal, s glavnom premisom da se tekst neovisno od slika ne može prevoditi.

I što sad?

Da promijenim koncept? Ne bih, ako baš ne moram. Možda najprije da malo razmislim. Ima li nekih slikovnica s kojima bih ipak mogla raditi?

I tu se sjetim: Orkestar priča priču! Ako ne mogu raditi sa slikom koja dopunjuje tekst, dopuna će biti glazba!

Sad vam ovdje nešto moram priznati: nisam dijelila opće oduševljenje tim slikovnicama kad su tek objavljene. Ilustracije su mi bile privlačne, format raskošan – volim velike slikovnice jer se među njihove korice lijepo uvući – ali priče su mi se u toj raskoši učinile sporednima. A ne volim kad je priča sporedna. Činjenica da još i sviraju dodatno me zbunjivala: znam da je to magnet za djecu, ali mora li baš sve to, i odjedanput? Podsjetilo me to na igračke za najmanju djecu koje rade sve, sa slovima i brojkama i glazbom i još na tri jezika, i onda od silnih opcija koje su pred tobom zapravo ne izabereš nijednu. Ali onda je orkestar pričao sve više, i sve milozvučnije, stvorila se lijepa kolekcija, a i dječje oduševljenje i entuzijazam prilično su me razuvjerili u početnim idejama.

Na kraju sam čak i prevela jednu priču iz serije, Karneval životinja,i ta je najbolje ispričana i čini najbolju cjelinu, vidjet ćete čim izađe! (Znam da sam potpuno subjektivna, ali nema veze.)

Vratimo se radionici, koja je polako krenula. Mala, ali moćna gomilica polaznika sačinjena od dvoje srednjoškolaca i dvije studentice prilično me impresionirala. Pričali smo o slikovnicama općenito, nisu s njima imali puno iskustva, ali priče obožavaju. Razgovarali smo o tome kako orkestar dopunjuje priče ispričane u Orašaru, Četiri godišnja doba, Trnoružici i Labuđem jezeru.

Oni su prvi dobili priliku poslušati kako zvuči Karneval životinja. Uvjerljiva im je i lijepa bila priča o dvojici braće koji se dosađuju na kišni dan, i slučajno iza kućne biblioteke otkriju tajni prolaz.

Glazba u toj slikovnici i meni je bila otkriće: zabavnu suitu koju je krajem 19. stoljeća skladao Charles-Camille Saint-Saëns vole profesionalci i laici podjednako. Vrlo je lako, slušajući, zamisliti životinje na koje se pojedini isječci odnose: ljestvice na klaviru, violončelu i kontrabasu zvuče poput gromovite lavlje rike, veliki i tromi slon predstavljen je valcerom na kontrabasu, a kornjače su apsolutno najbolje – njih predstavljaju gudači koji sviraju maksimalno usporeni kankan!

Za radionicu književne kritike odabrala sam izvorni tekst slikovnice Fantastične leteće knjige gospodina Morrisa Lessmorea (William Joyce i Joe Bluhm), koji smo najprije zajedno preveli s engleskoga pa potom kritički raščlanjivali. Poligon za vježbu književne kritike bila je i slikovnica Emily Haworth-Booth Kralj koji je zabranio mrak. To je autorska slikovnica pa nije možda najbolji izbor u situaciji u kojoj ne možemo raditi s vizualima, ali zapravo je tekst vrlo koherentan i može se čitati i razumjeti na određeni način i bez ilustracija. Pokazala sam polaznicima dvije različite kritike iste slikovnice – jedna je bila ozbiljna i teorijski utemeljena, a druga je ostala na razini čitateljskog dojma, ali dobro funkcionira kao preporuka za čitanje. Cilj je bio pokazati različite vrste kritičkih tekstova i raspraviti njihove zakonitosti, strukture i namjene.  

Oni su bili silno revni i zainteresirani, nesputani u interpretacijama i slobodni u prijevodima. Gospodin Morris Lessmore postao je Morris Manjevišić! Kritike koje su napisali slijedile su određene obrasce, ali unijeli su subjektivnost koju ja, kao čitateljica kritika, podržavam i priželjkujem.

A ja sam pak postala svjesna koliko sam u svojoj percepciji nekad ograničena i kako se svijet širi u svim smjerovima. Neke zahvaćam prevođenjem, neke podučavanjem. Ali u cjelini, i ja sama učim bez prestanka, i to je nešto najbolje.

■ Napisala: Anda Bukvić Pažin ■