Kad je počela opća izolacija, bila sam na pravome mjestu i napravila ono što bi svatko drugi učinio. Možda sam samo bila malo bolje organizirana ili bolje upućena u pojam učenja na daljinu

Da nije učiteljica, Sandra Vuk bila bi… Posve je besmisleno nagađati o drugim mogućnostima jer učiteljska profesija u njezinu zviježđu nikad nije imala primamljivu alternativu. Čak ni u djetinjstvu.

„Kao desetogodišnjakinja odabrana sam u svojoj školi da pripremam prvašiće za pionire. I taj trenutak u kojem sam ih trebala zainteresirati, potaknuti i s njima učiti napamet golem tekst bio je sudbinski jer sam znala da je to ono što želim biti. Kad zablista taj osjećaj sreće i ponosa, kad moja mala nit pomogne tkati najljepši sjaj. Nije bilo druge opcije kod meneˮ, priznaje Sandra Vuk, laureatkinja godišnje Nagrade „Ivan Filipović”, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Sveta Nedelja, autorica mnogih eTwinning projekata, dugogodišnja kolumnistica Školskog portala i dobri duh zajednice učitelja.

Njezina nesebična mala nit najintenzivnije je zablistala u vrijeme nastave na daljinu, kada je ta dugogodišnja edukatorica u korištenju ICT tehnologije pružala brzu i učinkovitu potporu učiteljima iz cijele Hrvatske. Po tome je prepoznatljiva barem jedno desetljeće – ustrajno plete mrežu zajedništva, podupire učitelje u profesionalnom razvoju i potiče na cjeloživotno učenje mnogobrojne odgojno-obrazovne djelatnike koji svoje znanje svakog dana dijele na predavanjima, radionicama i stručnim skupovima.

Vašu je kandidaturu za nagradu poduprlo 220 odgojno-obrazovnih djelatnika. Koliko Vam znači ta činjenica, kao i sama godišnja Nagrada „Ivan Filipović”? Što za Vas znači biti odličan učitelj?

– Prije dva tjedna završilo je stručno usavršavanje kojemu je pristupilo tisuću učitelja/nastavnika koji su na kraju trebali ocijeniti usavršavanje i načine vrednovanja unutar njega. Kao autor još uvijek ne mogu pročitati pohvale i čestitke; ne znam primati komplimente. Mogu napisati samo HVALA jer sve što radim radim s namjerom da i drugima pružim mogućnost da u učionici budu uspješni. Želim dati podršku i znanje zajednici učitelja i pomoći joj da raste.

Godišnja Nagrada „Ivan Filipović” nagrada je za 2020. godinu u kojoj smo svi učili zajedno, svi smo se trudili biti što bolji i pomagali jedni drugima. COVID-19 naučio nas je da mislimo i na druge, da altruizam podignemo na višu razinu, otvorimo vrata praznih učionica i nađemo svoje učenike. Naša poslovica kaže: Svako zlo za neko dobro! Tako i ja mislim da sam se u danom trenutku našla na pravome mjestu i samo napravila ono što bi svatko drugi učinio. Možda sam samo bila malo bolje organizirana ili bolje upućena u pojam učenja na daljinu.

U obrazloženju nagrade naglasak je na Webučionici, Vašem projektu koji je privukao gotovo 13.000 ljudi iz cijele regije i drugih europskih zemalja poput Letonije, Mađarske i Njemačke. Kako je nastala Webučionica, zašto je učitelji vole i što u njoj mogu pronaći?

– Nastala je prije pandemije bolesti COVID-19, i to tako da sam vlastito metodičko i praktično iskustvo rada iz učionice prenijela u projekt. Pojmom Webučionica koristim se od 2012. godine (autor tog pojma je Vlatka Vukić, učiteljica iz Osijeka), kad sam u skromnim uvjetima razvijala osnovne digitalne vještine učenika. Webučionica u razredu sastojala se od pregleda (tutorijala) kako neki digitalni alat radi, čemu služi i, što je najvažnije, kako korak po korak u nekom digitalnom alatu napraviti sadržaj.

U posljednjih deset godina naglo je porastao razvoj digitalne tehnologije i željela sam za učitelje osmisliti projekt koji bi bio na tragu onoga što sam radila u učionici. Svoje znanje i iskustvo odlučila sam 2019. godine ponuditi široj skupini učitelja, ponajprije učiteljima razredne nastave s misijom da uspješne primjere i sami ostvare u učionicama. Ideju su podržale i u njezinu provođenju pridružile mi se Nevena Petrović, Lana Jager i moje pripravnice iz 2019. godine.  

Naše su edukacije od prvog dana bile drukčije – kolegama smo na vrlo jednostavan način objašnjavale kako se nekim digitalnim alatom mogu koristiti u svojem radu. Često smo ponavljali webinare kad bi došla nova skupina učitelja/nastavnika/profesora jer smo htjeli da svima postane jasno kako nije bauk napraviti digitalni sadržaj u 21. stoljeću.

Pola godine nakon pokretanja Webučionice svijet se našao u izolaciji. Reagirali ste munjevito i, uz učiteljski posao, održavali webinare o raznim temama, pa i o tome što je nastava na daljinu.

– Kad je nastupila opća izolacija, nas smo tri napravile ono što bi učinio svatko drugina našemu mjestu. Imale smo virtualnu sobu, solidno predznanje, bile smo vješte u stvaranju digitalnog sadržaja i odlučile pomoći u onome za što smo osposobljene i stručne. Naišle smo na tisuću prepreka na tom putu – od potresa u Zagrebu, slabog interneta, dodatnih troškova i tehnologije koja je nakon 12 tjedana nastave na daljinu otkazala – ali smo ustrajale u tome da svakog dana u 19.15 sati, u vrijeme kad se emitirao crtić kad smo bile djeca, budemo online i pružamo sadržaj kakav su korisnici tražili.

Katkad mislim da mi je prepoznavanje u prosvjetnom svijetu najviše omogućila kolumna koju sam pisala za Školski portal. U njoj sam iznosila mišljenje koje nije bilo u skladu s trenutačnim stanjem u zbornicama

U vrijeme nastave na daljinu imale smo različite teme: što je nastava na daljinu (pet webinara s po 700 sudionika), kojim se platformama koristiti i kako formirati razrede (tri webinara s po 650 sudionika), kojim se alatima koristiti u vrednovanju na daljinu (naš najveći webinar sa 786 sudionika), kako komunicirati s učenicima… U tih 12 tjedana održale smo 56 webinara. Trudile smo se da uvijek budemo dostupne na društvenim mrežama i da odgovaramo na sva pitanja, zamolbe, nedoumice…, a kolege su bili zahvalni na tome. Ako nešto i nismo znale, zvale smo stručnjake da nam budu gostujući predavači i da oni, na naš metodički način, pokažu kako se može upotrijebiti pojedini digitalni alat.

Nakon nastave na daljinu zajednica Webučionice jako je narasla, a vi ste smislili nove, jako uspješne edukacije i proširili tim. Tko su danas ljudi koji čine tim Webučionice?

– U siječnju 2021. nastao je tim Webučionice koji čine: Lidija Cvetko, Angelina Jakopin Vuk, Marica Brzica, Kristina Čobanković, Ksenija Lekić, Renata Kolarec, Slađana Kristek, Dražena Potočki, Lejla Skalnik, Dubravka Namjesnik, Nevena Petrović, Jasmina Vidaković, Iva Palčić Strčić, Julijana Kolundžić i Luka Femec.

Što Vas motivira da se neprekidno educirate i stručno usavršavate te da svoje znanje i sposobnosti volonterski dijelite sa zajednicom?

– U fazi sam kad imam oko sebe stručan i kvalitetan tim i znam da Webučionicu na neki način ostavljam ljudima koji znaju kako nastaviti tu misiju. Ja imam želju za novim znanjima i edukacijama, već dulje vrijeme maštam i sanjam o doktoratu u čemu će mi puno pomoći i Nagrada „Ivan Filipović”. Imam neke neostvarene ideje što se tiče boljeg školstva, vidjet ćemo…

„Važno mi je da moji učenici postanu dobri ljudiˮ, izjavili ste u jednom intervjuu. Imate li dragocjeni savjet o tome što je potrebno učiniti da iz škola ne izlaze samo odlični učenici nego uistinu i dobri ljudi?

– Kad me učenici opisuju na kraju četverogodišnjeg ciklusa, često mi napišu da sam pravedna, ali stroga. Mislim da te dvije riječi jako dobro opisuju naš odnos. Učenik u mojem razredu je moj centar, centar oko kojega gradim njega kao osobu, nastojim razviti sve njegove mogućnosti, poučiti ga kako učiti i poučiti da u životu često padnemo pa ustanemo. Pojam dobrote jako mi je važan u poučavanju. Ne dobrote kao riječi koju upotrebljavamo samo o blagdanima, nego dobrote u svakidašnjem životu. Želim da učenici znaju da sam im potpora bez obzira na to što u životu odaberu. Oni meni vraćaju tako da mi šalju fotografije sa svojih vjenčanja, slike svoje dječice, trenutaka kad se nađu zajedno, pa ispod slike napišu neka pogodim tko je tko…

Uza sve to, jurnjava za peticama nije i karta za bolji život i snalažljivost u životu. Oni su još mali dok su u učionici sa mnom, ali ostaju im neke neobične priče, slike zajednice u kojoj je svaki učenik sretan i razredno ozračje koje je katkad toplije nego obiteljsko.

Jako mi je važno da razvijem humanost i volonterstvo u razredu. Uključujemo se aktivno u zajednicu i pomažemo mnogima, od azila za životinje do brige o dječici u Caritasovu centru. U razredu imamo sav dvostruki pribor koji je uvijek dostupan i onima koji imaju i onima koji nemaju, svi smo jednaki. Mnogi poslije u životu ostanu na tom putu dobrote.

Nedostaju mi kolumne

Kolumnistica ste Školskog portala od 2015. godine. O kojim temama najradije pišete?

– Katkad mislim da mi je prepoznavanje u prosvjetnom svijetu najviše omogućila kolumna koju sam pisala za Školski portal. Mnogi su tek čitajući moje kolumne shvatili da sam učiteljica koja radi u razredu i koja opisuje svoje višegodišnje iskustvo. Često je kolumna bila i mjesto da istaknem svoje mišljenje koje nije bilo u skladu s trenutačnim stanjem u zbornicama. Na primjer, smatrala sam da uvođenjem pisanih slova od drugog razreda nismo obuhvatili najsuvremenije metode poučavanja, da u Europi najkasnije počinjemo uvoditi slova i da će taj nedostatak na kraju utjecati na sve ostale predmete. Danas, primjerice, imamo situaciju da učenici trećih razreda odbijaju pisati pisanim slovima te da se svi, od učitelja do učenika, koriste tiskanim slovima. O tome sam detaljno pisala u svojim kolumnama. U posljednja četiri mjeseca ne pišem, najviše zbog edukacija koje organiziram u Webučionici. Nedostaju mi kolumne, nastojat ću u 2022. nastaviti pisati crtice iz učionice.

■  Razgovarala: Jelena Mandić Mušćet ■