I vaš duh također. Vaš um, srce, duša, biće… imenujte i izrazite se kako god želite. – Nebitno.  Bitno je da znate o čemu je upravo riječ.

Da, o tome. – O tome da učiteljice, a i učitelji, nerijetko zaborave na sebe; jer preuzimaju odgovornost za mnoge male ili mlade ljude, kojima žele omogućiti da nešto nauče, u  području za koje su svojom fakultetskom izobrazbom nadležni, ali i u životu, uopće.

To nastojanje dolazi iz žive želje i još življe vatre koja obuzme cijelo biće i koja se, bez imalo obzira, prelijeva na sva druga područja života; i to s onoga koji je ipak samo dio životnoga mozaika i trebao bi se zvati vrlo jednostavno – posao. Ali često se uopće i ne doživljava poslom. Kakav primjerice imaju drugi ljudi na ovome svijetu…

Da, poseban je to posao, toliko poseban da je na njega teško ostati ravnodušnim i ograđenim od svih dojmova, spoznaja i doživljaja koje svakodnevno donosi… zato ga mnogi i ne zovu poslom, nego pozivom. I – u redu, sve jasno… nitko ne spori da ga zovete kako god poželite i kako god osjećate da jest.

Međutim…

Nastojanje da postavite te malene ili vrlo mlade ljude, u mjeri u kojoj vam je to moguće (a to za mnoge znači – u najvećoj mogućoj mjeri), „na noge“, da ih „pogurnete“ na tračnicama njihovih života kako bi dalje nastavili dovoljno opremljeni i dovoljno osigurani za različite izazove koji su pred njima – sve je to zasigurno plemenito djelovanje koje nadrasta pojam „običnoga posla“, onoga „samo za novac“; a ujedno čovjeku daje mnogo zadovoljstva koje se ni s jednim drugim ne može usporediti ma koliko ga tražili pod kapom nebeskom…

Sve dok… sve dok to vaše nastojanje ne preraste svaku moguću mjeru, ne prekorači i posljednju granicu i ne donese posljedice po zdravlje, bilo fizičko ili mentalno. Osobito ako pritom imate i tu sreću da radite u sredini koja nije osobita potpora i zaleđe vašemu gorljivu i altruističnom radu. Koja vam možda i dodatno podmeće ili na neki drugi način stvara neprilike.

No, da i imate svu potporu svijeta…

Ako ste probili sve granice i sve mjere, i niste odustali od toga na duge i preduge staze, račun je isti: Put u pakao popločen je najboljim namjerama. Morat ćete na pauzu, moguće i na oporavak, a na vaše će mjesto doći netko drugi, preuzeti vaše učenike i vaše zadaće dok se ne oporavite i ne budete spremni za povratak. S vama ili bez vas, život će ići dalje… znate da je tako, ma kako okrutno zvučalo.

A ne bi trebalo tako biti… pa – ako ni zbog koga drugoga – tada zbog tih mladih ljudi kojima želite pomoći da krenu pravim putom i donesu najbolje moguće izbore i odluke za vlastite živote. Kako im mislite pomoći na njihovu putu ako ne znate sebi osigurati mir i zdravlje na vlastitu?

Nitko se ne može napiti iz prazne čaše.

Ne dopustite da se ispraznite i iscrpite do te mjere da tijelo samo odluči uzeti koji dan, možda i tjedan pa i znatno više – oporavka. Učinite to, pravodobno, sami. Ako ne znate kako, vježbajte, može i malim koracima, bitno je da krenete.

U nastavku slijede poruke učiteljice Rhiannon Phillips-Bianco koja je doživjela psihički slom, a zatim, nakon – kako sama za to razdoblje kaže – dugoga i teškoga oporavka, vratila se k poslu u školi, ali i dobila brojne prigode da drugima pomogne predvidjeti i spriječiti takav udar na vlastito tijelo i dušu, odnosno na vlastito zdravlje.

U nastavku slijedi ponešto proširen i dorađen tekst objavljen na obrazovnom portalu Tes.

Nakon šesnaest uspješnih godina u obrazovanju koje sam provela kao učiteljica i mentorica, 2017. godine doživjela sam ozbiljan duševni slom.

Mnogo se razloga nagomilalo koji su doveli do toga, a moj put oporavka bio je dug i bolan. Ne bih se uspjela oporaviti bez nezimjerne potpore obitelji, prijatelja i škole kao i velike odlučnosti koju sam pritom osjećala.

Prije negoli se to dogodilo, duševno zdravlje uopće nije bilo u mojem vidokrugu. Mislila sam da se to događa drugim ljudima.

Kako li sam bila u krivu!

Duševno (mentalno) zdravlje dio je svakoga od nas i zato moramo pravovremeno i stalno skrbiti o njemu – kako pokazuju i najnoviji podatci objavljeni na Tesu.

Nakon tri godine, ponovno poučavam učenike, ali i kreiram nastavne programe o mentalnom zdravlju i dobrobiti. Jako mi je drago što su mi ponuđene takve uloge te sam zahvalna što mogu uključiti ono što sam naučila iz vlastita iskustva kako bih učenicima i zaposlenicima predočila koliko je bitno skrbiti o sebi i svojoj dobrobiti.

KAKO KAO UČITELJI MOŽEMO ZAŠTITI I SAČUVATI SVOJE ZDRAVLJE I UKUPNU DOBROBIT?

1. ] Povežimo se.            

Kada osjetimo da se borimo s poteškoćama u sferi mentalnoga zdravlja, za mnoge od nas, naša je prva reakcija zatvaranje u sebe i udaljavanje od drugih. A zapravo je ključno zadržati povezanost s drugim ljudima.

Uvijek budite sigurni da ste osigurali vrijeme za čavrljanja i lagane razgovore s nekim s kim se osjećate ugodno, tko pripada krugu „vaših ljudi“. Sjednite i ispijte šalicu toplog napitka sa svojim pomoćnikom u nastavi; otiđite u šetnju s prijateljicom tijekom stanke za ručak.

S vremenom, naizgled površna druženja kakva su upravo spomenuta, čine bitnu razliku jer omogućuju stvaranje dublje povezanosti.

Ta povezanost s drugim ljudima pridonosi da se osjećamo dijelom zajednice, rad u školi čini ugodnijim te uvećava izglede da ćemo znati zatražiti pomoć i potporu ako osjetimo da nam je potrebna.

2. ] Pobrinite se za sebe.

Tâ je uputa vjerojatno već „potrošena“ jer nailazimo na nju na svakom koraku, gdje treba, i gdje ne treba; no, pravilna skrb o sebi ima nezamjenjivu ulogu. Pritom je glavni zahtjev znati pronaći što vam godi i dobro djeluje na vas.

Možda su to tople kupke i masaže, možda su duge šetnje ili vrijeme provedeno s kućnim ljubimcem. Rješenje je u tome da jednostavno prepoznate što vam pomaže da se dobro osjećate te da zatim odvojite vrijeme za to.

Možda ste zapazili, taj cilj vrlo jednostavno zvuči kada se izgovori, a zapravo je onaj koji najlakše sklizne s tračnica dnevne rutine u pretrpanom poslovnom i obiteljskom životu.

Stoga sam za sebe iskovala akronim koji glasi seta. Na talijanskom riječ seta znači svila. Svila je mekana, nježna i ugodna; a ja sam prepoznala da se ono, što meni donosi dobrobit, može svesti na tri temeljne stvari: san [sleep], vježbanje [exercise] i vrijeme koje provodim u vlastitu društvu [time alone]. Tako je nastala moja svila kojoj se redovito utječem.

Kako bi glasio vaš akronim?

No… – Uzimite olovku, ispišite nekoliko stvari ili aktivnosti koje vam donose blagodat i istaknite im početna slova povezujući ih u riječ.

Na primjer:

✿ san

✿ vježba disanja [npr. ujutro i prije spavanja]

✿ jelo [pravodobno, nešto u čemu uživate]

✿ entuzijazam [priuštite si nešto što vas zaokuplja, ali da nije obilježeno moranjem]

✿ tjelovježba

✿ lopta [kao simbol igre]

✿ otpuštanje [ono što niste obavili toga dana, ostavljate – bez osjećaja krivnje – za idući]

I, kao što vidite, upravo ste upalili svjetlo.

Sada pokušajte sami, vođeni spoznajom da će vam upravo ta aktivnost [ili neaktivnost] koju stavite na svoj popis donijeti posebnu dobrobit i osjećaj zadovoljstva.

— Nije valjda da preskačete? Nemate vremena? – E pa, tako da znate: ako ne možete izdvojiti koju minutu da biste to barem zamislili, i zapisali, gotovo da ne postoji ni najmanja vjerojatnost da ćete ikada [ili barem ne skoro] tomu i pristupiti; odnosno, ako i pristupite [čitaj: ako ugurate u svoj preopterećeni raspored], teško da ćete u tome znati uživati. A bez užitka i prepuštanja tim izabranim, vama bitnim trenutcima, nema ni dobrobiti. – Razmislite o tome.

[Hajde, sada barem zapišite svoj akronim…]

3. ] Postavite granice.

Učiteljice i učitelji u pravilu su vrlo savjesni i teže perfekcionizmu. Volimo pružati potporu i pomoć želeći ponuditi najbolje od sebe u svako vrijeme, bez prestanka.

To je uistinu sjajno – no moramo prepoznati i svoja ograničenja.

Zbog toga, postavljanje granica je ključno.

Recite „ne“ onomu projektu koji je viška, zatvorite vrata učionice kako biste neometani mogli napisati izvještaj koji od vas traže ili otkažite sastanak kad vam je već na početku dana jasno da je predviđenih zadaća u tome danu daleko previše.

Preuzimanje odgovornosti i kontrole nad „malim odlukama“ pomoći će vam da osjetite da ste za upravljačem ukupnoga života što pruža osjećaje olakšanja i sigurnosti te djeluje na cjelokupnu mentalnu dobrobit.

4. ] Uđite u strujanje. 

Nađite hobi ili aktivnost koja je ponajprije zabavna, ne nužno korisna – u smislu materijalne koristi, i svakako nepovezana s poslom i školstvom; i koja će vas toliko obuzeti da će vas uvesti u stanje strujanja bez otpora, odnosno protoka, tijeka, toka…

Dopustiti svojemu umu da se potpuno isključi iz tema vezanih uz obrazovanje, neizmjerno je blagotvorno, i za vaše mentalno zdravlje, ali i za vašu daljnju produktivnost.

Ako ste jedna od onih osoba koje pretjerano razmišljaju i kojima je iznimno teško isključiti se, nađite aktivnost koja uključuje i usredotočenost i pokret, kako bi prisilila vaše misli da se usmjere na nešto sasvim drugo.

Karate, lončarstvo ili planinarenje samo se neki od primjera.

Ja odlazim plivati u moru, pa i zimi. Borba s valovima i strujama u Sjevernome moru, kao i obračunavanje s hladnoćom, savršeno su sredstvo preusmjeravanja pozornosti. Vjerujte da jesu.

Zapravo, pisala sam o tome i možete pronaći OVDJE. [na engleskome jeziku]

5. ] Obratite pozornost na znakove.

Upoznajte znakove koji vas upozoravaju da je vaše zdravlje narušeno i zatim obratite pozornost na njih ako se jave. Poteškoće sa spavanjem, znatnije promjene u tjelesnoj težini, konstantan osjećaj umora, malodušnost, bezvoljnost i česta iscrpljenost jasni su znakovi da nije sve kako bi trebalo biti.

Često se ne osvrćemo na njih promatrajući ih kao uobičajenu i ne osobito opasnu posljedicu preopterećena života.

Ni ja nisam obraćala pozornost sve dok se nakon oporavka nisam vratila poučavanju te shvatila da sam na visoku adrenalinu iz dana u dan, neprestano, kako bih ispunila sve zadatke dana; te da pritom potpuno ignoriram znakove koje mi šalje moje tijelo.

Zato, slušajte što vam tijelo govori.

6. ] Usudite se potražiti pomoć.

Kao učitelji, naviknuti smo pomagati; mi smo oni koji su jaki i koji imaju sve odgovore. I – u redu, ali u redu je i ne biti baš uvijek sve tô. U redu je reći da se suočavaš s teškoćama i da ti je potrebna pomoć.

Na sreću, radite u okružju dovoljno prijateljskom, suosjećajnom i povjerljivom da se možete obratiti kolegama i zatražiti njihovu pomoć.

Ako ne radite u takvu okružju, potražite pomoć izvan škole. Razgovarajte s prijateljima, članovima obitelji ili jednostavno nazovite službu za psihološku pomoć.

Uvijek postoji netko tko će vam pomoći vidjeti širu sliku i ponuditi potporu. I nije sramota pitati.

Nedavno sam pročitala citat koji je zatreptao zajedno sa mnom. Bio je to podsjetnik da osluškujemo svoje psihičko zdravlje dok nam šapuće, radije nego da ga slušamo tek kad nam počne vikati.

Molim vas, slušajte.

Osluhnite kad spoznate da ste se udaljili od drugih. Poslušajte kada skrb o sebi padne na dno popisa što danas moram obaviti. Slušajte kada imate vremena za sve osim za onu svoju posebnu aktivnost ili hobi. Čujte suptilne znakove. Osluhnite kada ste zabrinuti zbog toga trebate li potražiti pomoć ili ne.

Slušajte prije negoli krene galama i vrištanje.

Voljela bih da i ja jesam.

Na temu učiteljskoga zdravlja i dobrobiti na Školskome portalu objavljeni su već mnogi tekstovi, jedan od najčitanijih nalazi se na ovoj poveznici.

■ NAPOMENA ■ pripremila i napisala: Snježana Mostarkić ■ prevedni tekst je ponešto dopunjen i razrađen s obzirom na izvornik koji se nalazi na poveznici na kraju ove napomene ■ autorica engleskoga teksta: Rhiannon Phillips-Bianco, učiteljica i kreatorica obrazovnih programa vezanih uz mentalno zdravlje, zaposlena u britanskoj osnovnoj školi Leidschenveen u Nizozemskoj ■ UK: TES – The Times Educational Supplement – najveća mrežna zajednica međuučiteljske potpore na svijetu koja dopire do više od 13 milijuna korisnika ■ izvornik: www.tes.com ■