Tekst govori o jasnom i zdravom postavljanju granica u učiteljskom poslu i zašto je to toliko bitno za osobnu dobrobit.

Jeste li se našli u situaciji da učiteljski posao preuzima upravljanje vašim životom te da imate poteškoća u postavljanju jasnih granica?

Mnogi od nas susreću se s tom nevoljom.

Granice našeg učiteljskoga života mogu biti vrlo lelujave pretačući se između posla i privatnosti. Nije iznimka da se posao prelijeva preko kućnoga praga, a kada se to uvriježi, gotovo je nemoguće povući crtu i s lakoćom uspostaviti granice.

Ako ste već i stupili u proces razgraničenja, zasigurno znate da je iznimno teško čuvati jasno postavljene granice i zadržati ih u situacijama kada posao navaljuje sa svih strana.

ZAŠTO JE POSTAVLJANJE GRANICA ZA UČITELJE TOLIKO BITNO?

Zapitate li se ikada zašto je toliko teško reći „ne“ i postaviti nužne granice potrebne za održavanje zdrave ravnoteže između posla i ostalih dijelova života?

Često učitelji zateknu sami sebe u situacijama u kojima se osjećaju iskorišteno i rekla bih  da se sve takve situacije svode na činjenicu da si takvu poziciju sami dopuštamo do nekog stupnja.

Nastojiš biti sve svima.

Toliko ti je stalo do posla i do djece s kojom boraviš iz dana u dan i koju poučavaš da ti je teško shvatiti kada bi bilo dosta… i zatim, koliko „više“ je previše.

I ja sam bila upravo takva.

Dijelom, zato što sam rođena kao ona koja mora ugoditi i kao perfekcionist, nastojeći napraviti sve moguće kako nekoga ne bih razočarala ili nekoga odbila u njegovoj potrebi ili zahtjevu.

Međutim, došla sam do spoznaje da je došlo vrijeme u kojem, kao osposobljeni profesionalci, moramo progovoriti… Nužno je napraviti granicu prije negoli postanemo žrtve i mučenici sustava, ili, kako neki vole reći – poziva.

Katkad su učitelji sami sebi najgori neprijatelji.

Kada vas snađe kakva manja zdravstvena nevolja, a mnoge su, u pravilu, nevelike u začetku, dođete li ipak na posao?

Ili, osjećate li neprekinuti zov sa svojega vječnoga popisa „što još moram napraviti“, tako da posao nosite sa sobom kući i nastavljate nakon večere raditi prekovremeno, pa i tada kada do vas dopiru prigovori i negodovanja muža, obitelji i drugih bliskih osoba u vašim životima?

Bila sam upravo takva.

Problem je bio ovaj – dom i posao nekako su se stopili u jedno.

NE ZNATE LI POSTAVITI GRANICE, PROGUTAT ĆE VAS OSJEĆAJ KRIVNJE

Krivnja vam može smutiti razum. Završite u vječnom progonstvu s krivnjom za vratom.

Možete li se možda povezati s ovim:

• Nedjelja je. Planirate nastavu i pripremate sadržaje za sutra pod stalnim teretom osjećaja krivnje što se u tome trenutku ne družite sa svojom obitelji; ili vam je već prekipjelo što nemate nimalo slobodnoga vremena za sebe, pa ni nedjeljom.
• Uživate u slobodnom vremenu sa svojom obitelji tijekom itekako zaslužena vikenda, ali užitak nije potpun jer stalno vas progoni misao kako su nove kartice za učenike ostale nezaštićene ili pak nije sve pripremljeno za idući tjedan nastave.

Događa li se to i vama? Ili samo meni?

Taj osjećaj krivnje nikako ne može blagotvorno djelovati na vaše zdravlje, niti na vašu  mentalnu dobrobit.

Kako god da okreneš, izgleda da ne možeš pobijediti!

I sve u pravilu „završi“ tako da provodiš daleko previše vremena radeći daleko previše… možda zato da si dokažeš da si dovoljno dobar učitelj ili učiteljica.

Budimo pošteni, poučavanje je jedna od onih profesija koje možeš raditi 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu i bez obzira na to, i dalje ćeš imati osjećaj da nije bilo dovoljno da bi sve bilo dovršeno.

Na koncu, bitno je shvatiti da, kako bi bio najbolji za svoje učenike i za svoj posao, najprije moraš biti najbolji – za sebe.

Da bismo to postigli, naprije moramo postaviti jasne granice te osvijestiti kako one zapravo trebaju izgledati u našoj učiteljskoj profesiji.

KAKO, KAO UČITELJ, POSTAVITI GRANICE?

No, prije negoli krenemo s procesom postavljanja granica, potrebno je rasvijetliti što želimo u životu i krenuti s tim ciljevima na umu u daljnji proces.

Zašto kao učitelji moramo biti svjesni svojih namjera pri postavljanju zdravih granica?

Postavite si ova pitanja:

Dovodite li se u stanje premorenosti ili iscrpljenosti?

Osjećate li za sebe da ste radoholičar i usprkos tomu nastavljate raditi u nezimjernim količinama? Strada li pritom vaše zdravlje?

Doživite li možda da se članovi vaše obitelji požale da vas gotovo uopće ne vide ili, ako ste kod kuće, da ih uopće ne doživljavate i ne cijenite njihovu prisutnost?

Ako ste potvrdno odgovorili na neko od ovih pitanja, možda je vrijeme da kažete: Bilo je dosta.

Vrijeme je da razmislite o tome što vam je potrebno da biste optimalno funkcionirali… bili zdravi, čuvali svoju energiju, imali sretnu učiteljsku karijeru i radili pametnije tijekom te karijere.

Toliko za sada o tim teškim stvarima (za neke – među kojima sam i ja!).

Ako imate poteškoća u postavljanju granica kako biste zaštitili i očuvali svoje zdravlje, nudim nekoliko savjeta koji bi mogli pomoći. Slijedi nekoliko ključnih koji su mi pomogli promijeniti život na bolje.

■ PRVI KORAK ■  Postavite radno vrijeme o kojem se ne pregovora.

To je moj najnoviji savjet kojeg se držim proteklih nekoliko godina.

Utvrđivanjem radnog vremena o kojem nema pregovora, odredili ste i ograničili svoj radni dan. Granice radnih sati potrebne su kako se ne bi razgranale preko svake mjere.

Možda možete ostati u školi od 8 do 16 svakoga dana ili od 9 do 17, kako vam bolje odgovara. Ali, bez obzira na to ostajete li u školi ili ne, utvrdite pravilo o radnom vremenu i pridržavajte ga se.

Ta je mjera donijela čudo u moj život. Nakon što sam ograničila radni dan, moja usredotočenost i produktivnost zasnovana na kvalitetnom raspolaganju zadanim vremenom, iznimno je porasla. Također, nestalo je osjećaja krivnje jer sam osvjedočena da sam nakon potpune satnice provedene u školi napravila sve što sam mogla za taj dan. Uz sve to, ne nosim posao kući – ostavljam ga u školi, odlazim i isključujem se.

■  DRUGI KORAK ■ Neka neradni dani uistinu budu neradni.

Na početku učiteljskoga staža shvatila sam da mi škola preuzima život. Provodila bih noći i vikende u pripremanjima za nastavu, stvaranju novih sadržaja, planiranju, ispravljanju, ocjenjivanju i drugim, zasigurno dobro vam poznatim poslovima, kakve mnogi od vas jednako tako čine.

Stoga sam odlučila da su mi potrebne jasnije granice kako bih poboljšala ravnotežu između posla i privatnoga života.

U tu svrhu, odredila sam dane u koje NE RADIM. Za mene je to bio petak navečer i cijela subota. Radila bih povremeno nedjeljom popodne te neke noći u tjednu ako je posla bilo uistinu previše.

Odredivši dane oslobođene od posla, mogla sam se „iskopčati“ i prestati razmišljati o školi u svoje slobodno vrijeme.

To provodim već mnogo godina i uistinu dobro funkcionira. Takva granica između rada vezanoga uz školu i ostalih dijelova života omogućuje mi toliko potreban odmor i opuštanje koje je nužno da bismo se oporavili od prethodnoga tjedna i osvježeni krenuli u idući.

Ako još uvijek niste uspostavili dane potpuno oslobođene od posla, toplo preporučujem.

■ TREĆI KORAK ■ Odredite vrijeme za ispravljanje i vrednovanje učeničkih radova.

Kada u svoj raspored unosite vrijeme za ispravljanje radova, bilo da to činite u školi ili kod kuće, razjasnite koliko vam je vremena za to potrebno, koliko dugo ćete sjediti i ocjenjivati.

Kada ste to vrijeme odredili, pridržavajte ga se. Radite do trenutka koji označuje prekid. Zatim otiđite dalje. Nemojte nastavljati. Uključite mjerač vremena i alarm, i kada zazvoni, gotovo je.

Što ćete pritom otkriti? Takvo ograničavanje vremena učinit će da ste u tom razdoblju produktivniji negoli prije, a ujedno oslobađate vrijeme i za druge bitne i ispunjujuće aktivnosti u svojem životu.

Osim toga, jedna napomena: Ako vas ispravljanje odnese u duge i duge sate rada, doći će do zamora i vaša zapažanja i procjene mogu izgubiti na dosljednosti i kvaliteti.

■  ČETVRTI KORAK ■  U raspored uvrstite vrijeme za odmor.

Kada vas obuzme rad, mogu proći mnogi sati prije negoli uočite koliko je vremena zapravo prošlo.

Stoga uključite mjerač vremena na, primjerice, jedan sat, usredotočite se na rad bez prekida i ometanja, a zatim napravite stanku. Ustanite, odradite poneku vježbu istezanja, prošećite. Popijte nešto i zatim se vratite poslu. Takvo upravljanje vremenom naziva se Tehnika Pomodoro i služi se mjeračem vremena kako bi se radno vrijeme razlomilo na kraće odsječke, prema tradicionalnoj shemi u trajanju od 25 minuta, ali vi to možete produljiti i na sat.

Stanka za odmor može trajati 5-10 minuta i bit će dovoljna da se osvježite i povratite snagu za nastavak (nemojte se tim odmorom koristiti kako biste skoknuli do ekrana jer to će poništiti svrhu takve stanke).

Uvođenje kratkih odmora u svakodnevnu rutinu pomaže spriječiti bolove u leđima i mentalne poteškoće te sačuvati potrebnu snagu i svježinu u radu.

■ PETI KORAK ■  Oslobodite se krivnje.

Uobičajeno je pri postavljanju granica osjetiti krivnju. Vjerojatno ste suosjećajna osoba kojoj je stalo do drugih i težite nikoga ne povrijediti.

Ali ako ste iskreni i odlučni u onom što VI želite, nema ničega posramljujućega u tome. I ako vas drugi uistinu cijene i žele vam dobro, prihvatit će vašu potrebu da postavite granice i neće vas ucjenjivati svojom ljutnjom ili negodovanjem.

Smatram da one učiteljice i učitelji koji se zauzmu za sebe i svoje granice, ujedno pokazuju put drugima kojim bi i oni mogli ići.

Ako učiteljica ili učitelj živi autentičnim životom, uzimajući u obzir svoje potrebe i iskreno postupajući prema sebi, to ne utječe samo na njihov pojedinačni život, nego će se i cjelokupna kultura ponašanja i odnosa u današnjim školama promijeniti nabolje.

Stoga, učinite sve što možete da se oslobodite krivnje i zauzmete za sebe.

■ ŠESTI KORAK ■ Budite jasni i ne opravdavajte se.

Govorite snažno, govorite jasno, i govorite bez nepotrebnog ispričavanja.

Nekim se ljudima neće svidjeti što stvarate nove granice, i to je u redu. Niste ovdje da biste svima udovoljili i bili sve za svakoga. Morate učiniti ono što je najbolje za vas i vaše zdravlje. Tijelo će vam na tome zahvaliti.

ZAPAMTITE: Ne može se nitko napiti iz prazne čaše.

Primjeri postavljanja granica kojima se kao učiteljica ili učitelj možete poslužiti:

• Kada vam upute zahtjev da obavite neke dodatne poslove, primjerice nadzor na nekom satu ili bilo koji drugi dodatni posao, zahvalite im se na tome. Jednostvano recite: „Ne, hvala.“ Pritom ne zaboravite: budite jasni, ne opravdavajte se i ne osjećajte krivnju.
• Udaljite se iz razgovora za koji prosuđujete da je nepotreban, koji vam ništa ne znači jer imate nešto kvalitetnije na umu čemu se želite posvetiti, a osobito ako je riječ o toksičnom ogovaranju ili negativnim opaskama kojima nema kraja.
• Kada za neku novu situaciju ili poziv prosudite da vam ne odgovara, da dolazi u zakašnjenju ili neopravdano, nemojte se ustručavati reći: „Žao mi je, ali imam već nešto dogovoreno i neodgodivo, ne mogu se odazvati.“
• U vrijeme stanke (primjerice odmora za jelo, kada niste dežurni) otiđite u kratku šetnju, razbistrite um, svrnite misli na nešto drugo, uistinu napravite tu stanku.
• Iskoristite svoje odmore u pravom smislu riječi; kada imate odmor za jelo, sjednite u miru i jedite.
• Kada morate otići do zahoda, učinite to. U bilo koje vrijeme. Zamolite učitelja u susjednoj učionici da obrati pozornost i na vaše učenike. I – bez osjećaja krivnje!
• Vikende provodite s obitelji ili prijateljima i nemojte se izuzimati iz posebnih obiteljskih ili prijateljskih događanja jer „morate nešto obaviti“. Ne morate.
• Osvijestite što volite i što vas zabavlja. I zatim si to priuštite kad god možete.

■ Zaključne riječi o postavljanju granica u učiteljskom poslu

Poznato mi je da postavljanje granica može biti „grdo“, osobito ako ste u tome novi. Drugima se može učiniti da ste „teška osoba“, da komplicirate i da niste suradljivi, ali imajte na umu – bez postavljanja granica ne možete naći ravnotežu u svome životu.

Krenite polako.

U prvom koraku to može biti samo jasno određeno radno vrijeme o kojem se ne raspravlja (kako je u ovom tekstu i opisano u – prvom koraku). Držite se toga dok se ne ustali kao navika i obrazac ponašanja, a zatim dodajte novi korak, kao što je primjerice mirno, neometano vrijeme za jelo, kada ne žvačete i ne ispravljate radove istodobno, ili ne provjeravate dolaznu e-poštu.

Sjetite se da ako sami ne poduzmete nešto za sebe, tko će?

VI ste ta osoba koja određuje zdrave promjene u svojem životu kako biste mogli raditi u zadovoljstvu i živjeti ono najbolje od sebe, zaštiti svoju energiju, zdravlje i dobrobit tijekom cjelokupne učiteljske karijere i, uz sve to, osjećati se da postupate pametno i dobro.

Koraci koje morate poduzeti vrijedni su rezultata.

Na kraju, citat koji sažima sve rečeno o vrijednosti postavljanja granica kako bismo se zaštitili, sačuvali i unaprijedili naše zdravlje i cjelokupnu dobrobit:

„Volite sebe dovoljno da znate postaviti granice. Vaše vrijeme i energija neprocjenjivi su. Morate odabrati kako ćete se njima služiti. Ljudima poručujete kako da se prema vama odnose time što odlučujete hoćete li nešto prihvatiti ili ne.“ – Anna TAYLOR

■ NAPOMENA ■ autorica: Michelle SMITH, učiteljica razredne nastave iz Australije, autorica bloga Teach Smart With Me ■ AUSTRALIJA: Teach Smart With Me – blog kojemu je glavna namjena pomoći učiteljima da izbjegnu izgaranje uzrokovano poslom ■ Izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ izvornik: teachsmartwithme.com ■