„Iako je neuroznanost nova, ideja je stara. Primjerice, kada je Isaacu NEWTONU nadošao  koncept gravitacije, nije sjedio za svojim radnim stolom proučavajući činjenice i brojeve, nego je sjedio pod drvetom u kontemplativnu stanju, ne radeći ništa“, spominje u svojem novom članku Aidan HARVEY-CRAIG, profesor psihologije i savjetnik u međunarodnoj školi u Malawiju, ujedno i autor savjetodavne knjige namijenjene učenicima „18 rješenja za postizanje dobrobiti“, koja u engleskom izvorniku izlazi ovoga kolovoza.

Koja je razlika između usredotočenoga i neusredotočenoga uma te zašto su najkreativniji ljudi oni koji dopuštaju da im misli lutaju, pročitajte u nastavku. Ne raditi ništa teže je nego što se čini. Razmislite o ovome: Kada stignete kući nakon napornoga dana na poslu –  iscrpljeni ste i jednostavno se želite opustiti – možda ćete se zavaliti ispred TV-a, čitati knjigu, pretraživati Facebook ili nazvati prijatelja.

Ono što vjerojatno nećete učiniti – zapravo, ono što ćete svakako izbjeći učiniti – jest sjediti i ne raditi ništa.

Postoji dobar razlog za to – da bismo ne radili ništa, to iziskuje napor.

U društvu sa samim sobom

Uzmimo u obzir nedavnu studiju provedenu na Sveučilištu Virginia. Za potrebe istraživanja, izdvojili su ljude u zasebne prostorije, svakoga za sebe, i uputili ih da se bave vlastitim mislima.

U prostoriji nije bilo ničega osim gumba, koji su ispitanici, ako su uistinu poželjeli svrnuti pozornost na nešto drugo, mogli pritisnuti. Bili su svjesni da će pritiskom na gumb izazvati blagi električni šok. Znali su i kakav je osjećaj koji izaziva taj električni šok jer su se s tim susreli u ranijoj fazi studije i tada su se svi odreda izjasnili da bi radije nekomu platili, nego ponovno iskusili taj doživljaj.

A opet, većina muškaraca i 25 % žena nisu mogli izdržati ni petnaest minuta a da sami sebi ne zadaju barem jedan šok. Jednostavno je preteško biti ostavljen u društvu sa… samim sobom.

Riječ je o tome da, kada niste usmjereni na određen zadatak, vaš mozak ima mogućnost raditi napornije, ali na drukčiji način.

Taj drukčiji način otkriven je u polju neuroznanosti u najvećoj mjeri slučajno.

Kada su ljudi ostavljeni u stroju za skeniranje mozga bez nekog specifičnog zadataka na kojem bi mogli raditi, počeo se pojavljivati uočljiv obrazac moždane aktivnosti.

Lutanje uma značajka je kreativnih pojedinaca

Taj se obrazac naziva „osnovni način“ (ili „zadani način rada“ / default mode), a riječ je o sustavu međusobno povezanih moždanih struktura koje postaju aktivne kada nismo fokusirani na točno  određen zadatak.

I to je zaista bitno. Usredotočeni um donekle je poput reflektora – uzak i usmjeren. Neusredotočeni um, u „osnovnom načinu“, više je poput gole žarulje u pretrpanom potkrovlju.

Uključite li tu žarulju, pronaći ćete svakojake nepovezane komadiće i dijelove. Međutim,  to je ono što nas čini nevjerojatno kreativnima – počinjete uviđati veze između na prvi pogled nepovezanih misli i sjećanja. Te veze vode do novih, stvaralačkih ideja.

Iako je neuroznanost nova, ideja je stara. Primjerice, kada je Isaacu Newtonu nadošao  koncept gravitacije, nije sjedio za svojim radnim stolom proučavajući činjenice i brojeve, nego je sjedio pod drvetom „u kontemplativnu stanju“, ne radeći ništa.

C. S. Lewis predivno je to sročio opisavši sebe kao „proizvod dugih hodnika, praznih osunčanih prostorija, gornjih unutarnjih tišina…“.

Obojica izrazito kretivni pojedinci, svatko na svoj način, moguće zato što su poznavali   vrijednost u potrebi da sami sebi dopuste vrijeme i prostor za lutanje uma.

Biti zaokupljen „upravo dovoljno“

Međutim, treba biti oprezan. Naše će nam iskustvo reći da jednostavan čin razmišljanja može katkad voditi do kruga negativnih misli i briga. A teško da je takvo što kretivno.

To je razlog zbog kojeg „ne raditi ništa“ zapravo mora podrazumijevati ne raditi gotovo ništa.

Drugim riječima, moramo raditi nešto što će skrenuti naše misli sa svakodnevnih briga, ali to mora biti dovoljno nezahtjevno da dopusti umu da luta. Može biti nešto poput crtanja, bojenja, besciljnoga hodanja, pa i aktivnosti kao što su uređivanje vrta ili pranje suđa. 

Putovanje često pruža tu razinu neobvezujuće aktivnosti, kakva je promatranje svijeta koji prolazi, kroz prozor vlaka, dok neusmjereno razmišljate o svojem životu.

Pravo je mjesto da ovdje istaknem kako je zurenje u ekran usredotočena aktivnost koja ne vodi do kreativnosti – već uništava kreativnu slobodu moždanoga „osnovnog načina“.

Opasnost ekrana

Ekrani su laka opcija, uobičajeno zahtijevaju mnogo manje truda nego što je potrebno u teškom poslu „ne rađenja ništa“. A opet, ekrani su uvijek tu, spremni da ispune svaki  prostor u našem dragocjenom vremenu omogućujući nam da se na cijeli dan izgubimo u njima a da ne moramo imalo razmišljati ma o čemu.

Tijekom ovogodišnjega ljetnoga odmora mnogi od nas neće moći posjetiti prijatelje i rodbinu onako slobodno kako smo to mogli proteklih godina. Moguće da ćemo imati više vremena za sebe. Za neke, to će biti dobrodošlo, međutim, većina nas vjerojatno će se osjećati uznemireno i ograničeno.

Bilo kako bilo, imamo mogućnost ne raditi ništa, i ozbiljno se posvetiti tomu.

Nađite nešto vremena kako biste otkrili što je u potkrovlju vašega uma. To vam može pomoći riješiti probleme, vidjeti stvari na nov način te otkriti tko ste zaista.

NAPOMENA ■ autor: Aidan HARVEY-CRAIG, profesor psihologije i učenički savjetnik u međunarodnoj školi u Malawiju ■ UJEDINJENO KRALJEVSTVO: TES – The Times Educational Supplement – najveća mrežna zajednica međuučiteljske potpore na svijetu koja dopire do više od 13 milijuna korisnika ■ izvornik: www.tes.com ■