Još prije koji mjesec bio sam jedan od malobrojnih stručnjaka u području roditeljstva i obrazovanja. Bio sam učitelj i izgradio sam dvije škole krenuvši od nule. To je prilično  ozbiljna stručna vjerodostojnost.

Pojavljuje se koronavirus. Sada je svaki roditelj učitelj i svaki je roditelj izgradio vlastitu školu kod kuće. I tako, dok sam čistio zahod, stiže poziv. – Ne, nije to bio videopoziv i uređaj je imao isključen zvuk. Da, rekao sam čistio, ne služio se. Nisam neshvaćeni vrhovni pravednik koji plače na sav glas.

Kada je pandemija zatvorila škole, nijedna se skupina u društvu nije toliko zabrinula koliko roditelji. Nastava na Zoomu bila je potpuna novìna za većinu obitelji. Škole su se pretrgle u namjeri da smisle prijelaz u novu stvarnost. A ja pak nisam uspijevao shvatiti kako funkcionira Google Classroom. Zbrka i zabrinutost zahvatile su nas sve odreda.

Roditelji su me počeli nazivati, uglavnom SVI zabrinuti istom stvari: „Izbezumljen/a sam što će moje dijete zaostati.“ To je, naravno, izrazito razumna briga. Kako sam zatražio da pojasne što misle pod tim „zaostati“, većina je rekla kako su zabrinuti zbog obrazovanja svoje djece (hvala nebesima, nitko nije plakao kako se njegov četvrtaš iz razredne nastave neće upisati na Harvard). Zapitao sam se odgovara li naša stvarnost tolikoj tjeskobi i zabrinutosti.

S obzirom na moje godine provedene u školi, roditelji su očekivali da imam „taj odgovor“. Ali ja odgovor nisam imao (molim vas, nemojte to odati mojim prijateljima). Gledajte, i ja sam isto kod kuće. Upravo pronalazim špatule u ladici svojega radnog stola i čarape među srebrninom. Ne, nisam imao odgovor, ali imao sam slutnje. Trebalo mi je dodatnih informacija. Stoga, počeo sam razgovarati s učiteljima i obrazovnim djelatnicima u javnim školama, privatnim školama i ugovornim školama, iz svih razreda i sa svih obrazovnih stupnjeva. Što sam doznao, bilo je iznenađujuće i prosvjetljujuće.

Ne želim vas više držati u neizvjesnosti u slučaju da je ovo ovdje najdalje što ste čitanjem kanili dosegnuti. Poruka je bila jasna: Opustite se. Vaša djeca ne zaostaju. Tri su se glavne teme iznjedrile u tim razgovorima.

1.) Zaostajati za čim?

Što „zaostajati“ zapravo znači? Hoće li učenici biti u mogućnosti prijeći u idući razred? Hoće li naučiti dovoljno matematike? (Ja, za primjer, ne mogu razumjeti matematiku 6. razreda, ali to je druga priča.) Ukupno gledajući, učitelji su imali širi pogled na to što znači „zaostajati“.

Ponajprije, kratak osvrt na sadržaj koji bi naši učenici trebali naučiti. Godine 2010.  četrdeset američkih država usvojilo je Opće osnovne standarde, skup općih, na vještinama utemeljenih standarda. No lokalna obrazovna uprava ima slobodu razviti programe kakve god želi. Standardi oblikuju temelje, ali ne propisuju precizno što se treba poučavati. Na primjer, oni mogu usmjeriti na posebne sadržajne oblike kao što je mitologija ili kao što su temeljni dokumenti Sjedinjenih Američkih Država, ali ne diktiraju precizne sadržaje koje učenici moraju naučiti.

Javna je tajna među učiteljima da je državne i lokalne obrazovne standarde gotovo nemoguće ostvariti u regularnoj školskoj godini. Stoga znači li to da je netko uistinu u zaostatku? Učitelji su uvjereni da učenici mogu nadoknaditi zaostatke u obrazovnim sadržajima. „Mi ćemo najesen uočiti gdje se naši učenici nalaze s obrazovnim postignućima i odatle ćemo krenuti“, rekao mi je profesor predmetne nastave. „Svaki put si iznova oduševljen promjenom i rastom koji se kod učenika dogode tijekom jedne godine. To roditelj ne uspijeva uvijek vidjeti.“

Pogledajmo u stvarnost – SVI su učenici u istoj situaciji. „Obrazovni ciljevi i zadatci su esencijalni, ali ne osobito komplicirani“, rekla je jedna učiteljica razredne nastave. Uz to, čula je da „nijedna škola ili okrug nisu srušili internetsku igru (nastavu na daljinu)“. Da, stvari su zasigurno neujednačene od škole do škole (Vaša djeca imaju četiri sata tjedno? Moje samo jedan sat!), ali ona, kao i drugi njezini kolege, imaju drukčije poimanje toga kako bi učenici mogli „zaostajati“. Obrazovni aspekt pritom nije ključan.

 2.) Zabrinutosti iz socijalno-emocionalnih razloga

Najviši stupanj zabrinutosti kod svakog učitelja i obrazovnog radnika s kojim sam razgovarao bio je socijalno-emocionalni učinak koji bi koronavirus mogao imati. Djeca trebaju izraziti svoje emocije i škola je često taj balon u kojem se djeca osjećaju sigurno. Učitelji svojim učenicima pomažu u njihovu obrazovnom napredovanju, ali to je eksponencijalno otežano ako se učenik u školu vrati s emocionalnim traumama. „Poučavanje je moja supermoć“, kaže još jedna učiteljica razredne nastave. „Mogu pomoći učenicima da uče, ali ono što ne mogu na daljinu, to je pomoći im u njihovim emocionalnim vještinama.“

Učitelje zabrinjava da će doći do zastoja u rješavanju problema, u voljnosti pri uključivanju u nelagodne teme te u zadržavanju prijateljstava. „Razvijanje tih vještina način je na koji dolaziš do uspješnoga života“, otkrila mi je učiteljica sa supermoći. „Sve više i više učenika susreće se s mentalnim poteškoćama. Nadam se da ćemo najesen imati više vremena za socijalne teme i vještine. Sposobnost da prolaziš kroz socijalno osjetljive situacije dok zadržavaš pribranost uistinu je izazov.“

Kako sam počeo tonuti u vlastiti očaj, jedan mi je profesor predmetne nastave ponudio nadu. U svemu tome, zapravo, postoje socijalno-emocionalne dobrobiti. Uputio je na to da se „u takvim izvanrednim okolnostima, kao što su Drugi svjetski rat ili događaji 11. rujna, otkrivaju slojevi karakterne snage koju djeca prije nisu mogla osjetiti. Moguće da zaostaju u nekim situacijama, ali u drugima napreduju.“

„Nemoj se toliko brinuti“, rekla mi je jedna ravnateljica. „Ne ulazi u sukobe sa svojim djetetom. Nemoj stvarati dodatni stres. Učitelji mogu srediti obrazovne ciljeve. Ono što ne mogu srediti, to su tri mjeseca očaja.“ – Nije mi uopće bila od pomoći po pitanju roditeljskoga očaja. I to ne mojega naravno. Pitam za prijatelja…

3.) Škola će se promijeniti

Nagla promjena u obrazovanju neće poštedjeti nijednog učenika. Škole će se prilagoditi. Nema im druge. Poučavatelji razumiju da, kada dođe vrijeme da se vrate na nastavu uživo, stvari će biti drukčije iako nitko zapravo ne zna na koji način.

Općenito gledajući, postoji konsenzus da su ključne stvari koje škole moraju napraviti tê da moraju učenicima pristupiti i obrazovno, i emocionalno. I da će to činiti često. Učitelji moraju znati kako je svaki pojedini učenik dotaknut ovom krizom te prilagoditi svoje poučavanje učeničkim potrebama. „Morat ćemo imati istančane namjere“, kaže jedna učiteljica. „Više no ikada moramo znati u što ulazimo, zatim moramo napraviti diferencijaciju te se usredotočiti na vještine.“

Udahnimo

Bez obzira na to ide li na bolje ili na lošije, obrazovanje neće biti onakvo kakvo je bilo. Od predškole do sveučilišta, ušli smo u novi svijet i trebat će neko vrijeme da se snađemo. To su tjeskobna vremena, nema sumnje u tom smislu. Instagram je prepun roditelja koji piju već prije podneva. Izgrizao sam nokte (gore nego uobičajeno, ali barem nemam nikakve sastanke). Ponovno otvaranje škola neće biti jednostavno ni glatko. Dovoljno je teško i u normalnim okolnostima upravljati školom. Poučavanje na daljinu razotkrilo je mnoga pitanja obrazovnoga sustava. Naši učenici ne zaostaju. Pred njima su lekcije koje nadilaze obrazovne ciljeve i ostaju s njima do kraja života. I vaše će dijete ipak dospjeti na Harvard (što ne moram ni spomenuti, ali znam da će se neki ljudi osjećati bolje kad to čuju).

■ NAPOMENA ■ piše: Matt ALBERT, doktor obrazovnih znanosti, izvršni direktor Centra za reflektivne zajednice, neprofitne organizacije koja pruža ranu potporu i obuku za roditelje kako bi poboljšali odnose i rad s djecom sa svrhom jačanja njihove spremnosti i aktivnosti pri uključivanju u obrazovni sustav ■ SAD: Psychology Today – časopis s područja psihologije koji obuhvaća teme kao što su neuroznanost, zdravlje, veze, posao i psihološki aspekt aktualnih zbivanja; članci su u pravilu utemeljeni na interpretacijama novih psiholoških istraživanja i anketa, kao i otkrića iz drugih područja poput neurologije i farmakologije; urednica: Kaja PERINA ■ izvornik: psychologytoday.com ■