Treba li to uopće naglašavati? Nemojmo da nas suvremena blještava čuda, sadržaji i izazovi svakidašnjih suvremenih postignuća odvedu u svijet u kojem smo zaboravili na ono temeljno, kakvo je primjerice pripovijedanje priča. Učenici vole pričati priče, vole pripovijesti i fabule.

Katkad to čine na temelju stvarnih događaja, katkad odlaze u zamišljene svjetove; ili kombiniraju. Pričanje kao temeljna ljudska djelatnost upravo je stvorena za ukidanje granica između fikcije i zbilje, stoga – upoznajmo ih s tim i potičimo ih u tome.

Ako zapazite da netko i ne voli pripovijedanje, ni fikciju, ni zbilju, vrlo je vjerojatno da se već dogodila određena blokada. Svojim strpljivim, mirnim i upućenim pristupom možete svakom djetetu omogućiti da – propiše. Ili da se – raspiše.

Zašto je pisanje priča dobro za vaše učenike, zašto ga treba redovito uključivati u nastavu, možemo svesti na ove četiri odrednice:

Pripovijedanje priča izoštrava disciplinu i logičko mišljenje.

Iako još uvijek postoji čvrsto zastupljeno i rašireno uvjerenje da fiktivno pripovijedanje nema osobite veze s logičkim mišljenjem, sustavnošću i disciplinom, nije tako. Kvalitetno pripovijedanje zahtijeva visok stupanj promišljanja i kontrole.

Kada učenici dobiju temu i poticaje za pisanje priče, razvijaju načine kako svoje ideje logički izraziti s ciljem da priča koju pripovijedaju zadrži unutarnji smisao.

Razgovijetno izražavanje i uvjerljivo pripovijedanje esencijalne su sastavnice žive, dojmljive priče.

Redovito pripovijedanje i pisanje priča kod učenika razvija red i kontrolu. Iako možda nemaju mnogo nadahnuća i ideja u trenutku kada sjednu da bi nešto napisali, brzo će naći načina kako probiti kreativne blokade uz uvjet da pisanje priče nije nešto iznimno, s čim se gotovo nikad ne susreću, nego nešto što im se redovito daje u zadatak.

Pisanje priča promiče nadahnuće, neposrednost i nove ideje.

Jedan od glavnih razloga zašto učenicima dodijeliti teme i smjernice za pisanje priče, nalazi se u tome što ćete ih tako izložiti novim sadržajima, poticajima pa i oblicima izražavanja do kojih sami nikada ili još jako dugo ne bi došli.

Dok će jedni uroniti u stvaranje neobičnih situacija, drugi će razrađivati postupke i razmišljanja glavnoga lika. U svakom slučaju, dodjeljujući im određenu temu i eventualno okvir pisanja, omogućujete svakom učeniku iskustvo različitih oblika pisanog izražavanja, kao i  iskušavanje književnih postupaka i stilova izražavanja koji im na prvu možda i nisu najpoznatiji i najugodniji (odnosno dovodite ih u situaciju da moraju „izići iz zone komfora“ i stupiti u nepoznato, otkriti nešto novo).

Bez obzira na njihove osobite sklonosti, dodjeljujući svojim učenicima pisanje priča u okviru redovitih nastavnih zadataka, otvarate im mogućnost stjecanja dugoročno potrebnih i korisnih pripovjedačkih vještina i razvitka stvaralačke mašte.

Pisanje priča omogućuje učenicima izražavanje osjećaja, najdubljih misli i doživljaja.

Izražavanje čuvstava i ideja mnogim tinejdžerima i predadolescentima nije lak zadatak. Djeca i mladi te dobi često su zabrinuti na kakve će procjene i osude naići njihove misli i osjećaji, hoće li biti ismijani ako se usude izraziti svoja najdublja i najiskrenija razmišljanja i doživljaje. Međutim, dok se izražavaju u obliku priča, imaju mogućnost odvajanja (distanciranja) od onoga što pišu, a to znači mogućnost odvajanja upravo od tih svojih najdubljih doživljaja, dojmova i čuvstava, i to na najzdraviji mogući način.

Iako će mnogi učenici svoje likove kreirati prema sebi i svojim neposrednim iskustvima, to im ne priječi mogućnost pisanja bez straha od osude i ponižavanja jer imaju uvjerljiv alibi da je riječ o pisanju prema uputama koje su dobili, u okviru teme koja je zadana; a uostalom, sve što napišu – samo je fikcija, zar ne?

I ovdje se valja na trenutak zaustaviti. Zbog toga što ima dosta nerazumijevanja u odvajanju fikcije i zbilje u učeničkim radovima, što zna rezultirati vrlo teškim i neugodnim situacijama, pa i na okruglim stolovima na pojedinim književnim smotrama, potrebno je dodatno naglasiti: Svima koji svojim učenicima dodjeljuju zadatke izražavanja u fiktivnome obliku, uvijek valja biti na umu, odnosno duboko uvriježeno u vlastitim postupanjima i pristupima: nikada ne poistovjećivati likove iz učeničkoga rada sa stvarnim situacijama te omogućiti učenicima razgovore o napisanom na način držanja stroge granice između fikcije, kojoj pripada učenički rad, i zbilje, kojoj pripada učenik sa svim svojim životnim uvjetima, doživljajima i iskustvima.

Ni najmanje se nemojmo upuštati u propitivanje – osobito ne javno propitivanje – što je u tekstu „istina“, što je „izvanknjiževna stvarna realnost“ jer time razgovor odlazi u nešto što – u najmanju ruku – nije na dnevnom redu. A može otići i u nešto što nitko ne želi.

Ako smatrate da je na temelju priče koju ste upravo dobili u ruke ili čuli, pročitanu, na satu, potrebno razgovarati i o stvarnim životnim situacijama, učinite to na prikladan i primjeren način, u izdvojenom prostoru i vremenu, ne dovodeći mladog autora ili autoricu u okolnosti da se – bez ikakve svijesti o tome što se nad napisanim može upravo dogoditi i iz svega izroditi – dodatno izlože, da budu postiđeni, razotkriveni ili pak sami nehotice otkriju svoje najdublje i najdragocjenije osjećaje pred drugim ljudima, pa makar to bile i razredne kolegice ili kolege.

Kada razgovarate o likovima u priči, ostanite u okviru priče. Naravno, možda je potrebno, pa i nužno, osvrnuti se i na stvarna iskustva, ali ulazak u prostor tuđega osobnoga izlaganja drugima, dopuštanje – primjerice – učenicima da ulaze jedni drugima u privatnost i iznose sve po redu za potrebe interpretacije i razgovora o napisanome, ili da ulaze u svoju privatnost i onu svoje obitelji za iste takve potrebe, svakako valja na vrijeme spriječiti.

Upoznajmo učenike s granicama razgovora.

I sami poštujmo takve granice. Jedino u takvim uvjetima možemo dobiti istinski vrijedne i bogate priče, o kojima se može bez opasnosti od povrjeđivanja duboko i smisleno razgovarati, pa i raspravljati, i koje su ujedno i ljekovite. Kultura takva dijaloga iznimno je, još uvijek, siromašna u pojedinim sredinama i shvaćanjima i stoga je na ovome mjestu bitna takva napomena.

Eh da… I, ne, to ne znači da od učenika radite mimoze; to znači da znate čuvati i njihovo i vlastito dostojanstvo, a prostora za razgovor tek tada – kada razlikujete prostor priče od prostora stvarnosti – imate koliko vam srce poželi!

S vremenom će vaši učenici vjerojatno postati mnogo sigurniji i s više se samopouzdanja referirati na vlastita iskustva, bez ograde ili potrebe da to ne bude izravno povezano s njima kao osobama, no do tada pisanje priča zdrav je način da djeca i mladi izraze svoje osjećaje pa i razriješe situacije koje ih eventualno muče i ne znaju kako bi o njima progovorili, ni sami sa sobom, a kamoli s drugima.

Takav dubok i iscjeljujući učinak pisanje može imati trajno, u svakoj dobi, pa i onoj „najodraslijoj“, i zato je toliko bitno istinski ga upoznati i pravilno primijeniti već u prvim koracima.

Pisanje priča omogućuje učenicima razvitak vještina pisanja uključujući primjenu znanja o pravopisu i gramatici

Naravno, pisanje priča odličan je način da učenici unaprijede svoje vještine pisanja. Od oblikovanja rečenica do pravilnoga pisanja pojedinih glasova, kao i ovjera drugih gramatičkih i pravopisnih znanja – sve to obuhvaćeno je jednom jedinom aktivnošću – pisanjem priče.

Vježbom do savršenstva… Otvarajući učenicima vrijeme i prostor da znanja o oblicima tekstova, književnim vrstama i postupcima ili gramatičkim i pravopisnim pravilima potvrde u praksi, najbolji je način zadržavanja tih već stečenih znanja. Redovitim zadatcima pisanja ujedno postaju mnogo opušteniji i samopouzdaniji u izražavanju svojih misli i kreativnosti.

Pripovijedajući priče, kao i pišući druge, različite vrste tekstova, učenici se upoznaju sa snagom pisane riječi koja će im biti potrebna na svim stupnjevima učenja, razvoja i života.

Zbog svega toga, planirajući i pripremajući nastavu, nemojte nikako zaboraviti na snagu pisanja i pripovijedanja, pristupajte tim postupcima i zadaćama predano i pažljivo jer oni to uistinu i zaslužuju.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila, u dijelovima dopunila: Snježana Mostarkić ■ prema tekstu: Four Essential Reasons to Use Story Writing Topics in Your Classroom – poveznica na tekst na kraju je ove napomene ■ Jill SCHOENBERG, voditeljica kreativnih radionica za mlade ■ SAD: Journal Buddies – mrežne stranice namijenjene razvijanju pisanja i pisanoga izražavanja; inspirirane su istoimenom knjigom iz 2005. godine, nastale na temelju autoričina rada s djecom i mladima s ciljem unaprjeđivanja načina na koji mladi postižu samopouzdanje i razvijaju svoje potencijale ■ izvor: journalbuddies.com ■