Savjeti stručnjaka
ŠVICARSKI PSIHOLOG JEAN PIAGET BRZO JE UOČIO SREDIŠNJE PITANJE KOJE ZAOKUPLJA NJEGOVE AMERIČKE SUGOVORNIKE
Švicarski psiholog i „američko pitanje“
objavljeno: 22. rujna 2020.

Švicarski psiholog Jean PIAGET brzo je uočio središnje pitanje koje zaokuplja slušatelje njegovih predavanja koji dolaze s druge strane Atlantika. Sva su ta pitanja, ma u kojem se obliku javila, dolazila s jedne te iste točke razumijevanja.

Moguće i – nerazumijevanja.

Iako se može zamisliti da nekomu budu iritantna, osobito kad se bolje upoznaju životni prioriteti tog velikoga psihologa i istraživača, spremno je odgovarao upravo onako kako je i pristupao svakidašnjim životnim aktivnostima istraživanju, mišljenju, šetnjama, poznanstvima, a vjerojatno i cjelokupnosti života – korak po korak.

Danas su – pitanje koje su mu postavljali, jednako kao i odgovor (ili protupitanje) kojim im je uzvraćao – izazovni i snažni, a mogli bismo – osobito kada pogledamo stvarnost u obrazovanju i ranom obrazovanju – reći da su i izazovniji i snažniji negoli prije četrdeset i više godina.

O kojem je pitanju riječ, kao i o okolnostima ranoga razvoja mišljenja i kognicije, kao preduvjeta svakoga intelektualnoga razvoja, možete pročitati u još jednom inspirativnom tekstu američke učiteljice, istraživačice, savjetnice i autorice Amande MORGAN.

Davno prije postojanja tehnologije koja nam je omogućila uvide u razvoj mozga u realnome vremenu, švicarski psiholog Jean Piaget proučavao je razvojne obrasce koji su u temeljima jezika i spoznaje u ranome djetinjstvu.

Kao jedan od najutjecajnijih razvojnih psihologa 20. stoljeća, bio je plodan pisac i pionir u objašnjavanju razvojnoga konteksta ljudskih aktivnosti kakve su mišljenje i učenje. Oštroumna zapažanja bila su jedan od Piagetovih darova pa nije nikakvo iznenađenje da je ubrzo uočio stalno mjesto u svojim razgovorima s američkim sugovornicima.

AMERIČKO PITANJE                        

Bilo je to pitanje koje se javljalo u mnogim oblicima, ali uvijek je dolazilo s iste točke razumijevanja.

Upit je bio toliko zastupljen da ga je nazvao američkim pitanjem.

Nakon što bi predstavio svoj rad, razrađen okvir koji bi pokazivao kako se percepcija i kognicija razvijaju dok dijete odrasta, Piaget je mogao računati kako će barem jedan Amerikanac postaviti sljedeće pitanje:

„Dobro, ali što možemo učiniti da to ubrzaju?“

To je pitanje moralo biti iritantno čovjeku koji je zadovoljstvo nalazio u sporom razvoju i širenju misli. Bio je osoba koja je i uobičajeno obuvena u planinarske cipele, pa i tada kada ide na posao, jer su šetnje na koje je odlazio podno Alpa kako bi se umno pozabavio novim konceptima, bile svakodnevne.

Dječji psiholog dr. David Elkind prisjeća se jednoga svojeg markiranja („bijega“) s konferencije u Kaliforniji kada je napustio planirane događaje kako bi uživao u ljepotama obližnje plaže. Po dolasku na plažu, ondje je ugledao i Piageta koji je također „zbrisao“ s konferencije objasnivši svojemu prijatelju da se morao povući na plažu kako bi „ostao na tragu ideje koja mu se javila“.

Taj vijugavi proces razumijevanja odražava se u Piagetovoj teoriji da pogreške koje djeca rade u testovima inteligencije ne upućuju na inferioran intelekt; pogreške jednostavno upućuju na to da su na nekoj drugoj točki na putu mišljenja.

JESU LI OBRAZOVNE VRIJEDNOSTI SAMO U PROIZVODU?

Pitanje upućeno Piagetu, postoji li išta što Amerikanci mogu napraviti da pomognu djeci ubrzati proces razvoja mišljenja, sukladno je pitanju postoji li način da Piaget skrati (ubrza) svoje dnevne šetnje.

Piaget je konačno odgovorio na „američko pitanje iskrenim protupitanjem:

„Zar je ubrzavanje nešto dobro…?“

Dopuštao je mogućnost da su djeca sposobna izvesti određene zadaće u ranijoj dobi od dotad očekivanoga, ali se zapitao je li to poželjan cilj. Ponovno je uveo vječno pitanje jesu li obrazovne vrijednosti samo u proizvodu ili su i u samom postupku (procesu, trajanju) – ili, možda nešto preciznije, možemo li istinski doći do proizvoda ako pritom zaobilazimo taj neuredan proces koji guta vrijeme.

U skladu sa svime spomenutim, Piagetov rad sam po sebi pokazuje potrebu za dugim i zavojitim putom. Njegove rane istraživačke metode ne bi prošle strogost današnjih standarda te se rad, u koji je uložio desetljeća svojega života, zasigurno ne bio mogao samostalno održati kao konačan proizvod u 21. stoljeću.

Njegove pogreške nisu bile znak slabije inteligencije, nego jednostavno pokazuju da je tadašnja znanost na drukčijoj točki svojega putovanja.

Piagetov rad slomio je stare predodžbe i počeo grubu, nerafiniranu fazu stvaranja koju su znanstvenici desetljećima dorađivali znatno preciznijim oruđima. Proces kojemu je udahnuo život – obrati i preokreti, pogreške i otkrića – nastavljaju služiti kao kritički potporanj u postignućima suvremene razvojne psihologije. Njegovo ime prožima literaturu i otisci njegovih prstiju rasprostrti su po suvremenim studijama.

Da, ali možemo li do aktualne točke u kongnitivnoj znanosti stići brže? – Ne. Čak i s njegovim nesavršenostima u radu, bez Piageta ne možemo stići na mjesto na kojem smo sada. Proces je taj koji nas nastavlja voditi do konačnoga proizvoda.

AMERIČKI EKSPERIMENT

Jean Piaget umro je 1980., ali američko je pitanje preživjelo, baš kao i Piagetov odgovor za mnoge koji su dvojili može li ubrzavanje biti istovjetno napredovanju.

S obzirom na četiri desetljeća koja su uslijedila, izgleda da se američko pitanje prometnulo u američki eksperiment.

„Što možemo učiniti da to ubrzaju?“

Taj je ekperiment najdublje zabilježen u ranome obrazovanju (predškolskoj dobi). Neki su učitelji i roditelji zapazili da potiskivanjem sadržaja, mnogi su komadići mozaika koji čini rano djetinjstvo jednostavno izostavljeni iz cjeline. Javljaju o nestanku prostora za preodijevanje, pješčanika i kocaka za slaganje (neke su doslovce izbačene kao smeće). Kratki odmori i slobodna igra smanjeni su ili potpuno eliminirani. Dominantne riječi kao što su istraživanje i radoznalost sve se više zamjenjuju riječima standardizacija i strogost.

Bez obzira na to jesu li neumoljivi zahtjevi usmjereni od škola i vrtića prema roditeljima ili obratno, do ranih dvijetisućitih postalo je široko prihvaćeno da je predškolski odgoj („mala škola“) zapravo prvi razred osnovne škole.

Tek su 2016. godine istraživači odlučili provjeriti utemeljenost te tvrdnje.

Istraživači sa Sveučilišta Virginia, Daphna Bassok, Scott Latham i Anna Rorem sabrali su postojeće podatke o uvjerenjima i praksama učitelja (odgojitelja) u vrtiću i zatim usporedili podatke iz 1998. s onima iz 2010. godine. Očekivali su da će doći do pomaka s obzirom na starije stanje, no, kako naglašavaju, i oni su bili zatečeni koliko je to uznapredovalo. Među ostalim obilježjima, otkrili su dramatično povećanje čitanja, pisanja i matematičkih zadataka, povećanje radnih listova i memorijskih kartica, a smanjenje igre i proučavanja, prostora za preodijevanje (za igre preodijevanja), istraživačkih aktivnosti i umjetničkih aktivnosti.

Jasno je da učenje i igra ne podrazumijevaju međusobno isključivanje. Kako je, osvrćući se na studiju svojega tima, komentirala dr. Bassok: „To zasigurno ne bi trebao biti scenarij na principu ili-ili, u kojem obrazovni ciljevi istiskuju sve ostale, ali zabrinuta sam da se u praksi upravo to događa u mnogim učionicama dječjih vrtića.“

Piagetovo pitanje odzvanja… „Zar je ubrzavanje dobro?“ Moguće da je to što zapažamo u američkom eksperimentu upravo ono na što je upozoravao kada je odgovorao na američko pitanje.

„Ako ubrzati znači izbaciti temelje, komu to zapravo donosi dobrobit?“

Ako želite pročitati više o ovoj i bliskim temama, pogledajte: Djetinjstvu treba vremena i Zašto je u ranome djetinjstvu bitna umjetnost.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ američki tekst: Amanda Morgan, magistra obrazovanja u ranom i primarnom obrazovanju (predškolska dob i razredna nastava), autorica, predavačica te savjetnica za rani odgoj i cjelovit odgoj djeteta; majka četvorice sinova i velika zagovornica dobrobiti igre i umjetnosti u ranom obrazovanju ■ SAD: Not Just Cute with Amanda Morgan mrežne su stranice koje je  Amanda Morgan pokrenula 2008. godine i u kojima uz temeljni moto i obrazloženje imena – Ne samo slatko – uz Amandu Morgan: „Jer djetinjstvo nije samo slatko; ono je moćno, ono je neprocjenjivo i u pravilu proleti daleko prebrzo.“, objašnjava i svrhu nastanka svojih mrežnih stranica i cjelokupnoga pedagoškoga pristupa: „U ranome obrazovanju prevelik je jaz između onoga što znamo i onoga što činimo. Želim premostiti tu provaliju između visokobrazovnih ustanova, donositelja odluka, poučavatelja i roditelja i to tako da zajednički, u suradnji možemo unaprijediti kakvoću ranoga obrazovanja pritom poštujući te pružajući zaštitu neometanu iskustvu djetinjstva.“ ■ izvornik: www.notjustcute.com ■ fotografija: Wikipedia ■