Evo argumenta koji kaže da postoji hitnije pitanje s kojim se škole trebaju pozabaviti. Napisao ga je Steve Neumann, pisac i ljubitelj filozofije, koji kaže da želi za filozofiju napraviti ono što novinari koji su se specijalizirali za znanost rade za nju – „pripremati akademske tajne u jelo probavljivo masovnoj publici“. Njegov rad pojavio se u New York Timesu, The Daily Beastu, u Philosophy Now te u drugim medijima.

Ideja da školska djeca trebaju postati filozofi bit će zasigurno dočekana s neodobravanjem školskih odbora, učitelja, roditelja i filozofa. Filozofe će mučiti pitanje mogu li se djeca uopće baviti filozofijom, dok su ostale grupe vjerojatno samo površno upoznate s njom, ako i uopće – što će ih vjerojatno odvesti do zaključka da je beskorisna.

Ipak, ništa ne može biti dalje od istine. Zapravo, ništa nije važnije za budućnost blagostanja naše djece i našeg društva u cjelini od toga da nauče biti filozofi.

Pod tim ne mislim da bi trebali naučiti djecu filozofiji na način na koji se susreću s njom na fakultetu.

Adolescenti se ne moraju zamarati disertacijama o Platonovoj filozofiji ili Kantovim kategoričkim imperativom. (Ta vrsta znanje je također vrijedna, i treba je uključiti u sekundarno obrazovanje negdje, ali ostavimo to zasad postrani.) Vrsta filozofije koju imam na umu pomaže djeci da postanu bolji građani pretvaranjem učionice u ono što je filozof John Dewey nazvao „embrionskim društvom“.

Da biste razumjeli zašto je to vitalno važno, samo razmislite o stanju diskursa u trenutačnim američkim predsjedničkim izborima. Od pitanja rasizma, ekonomske nejednakosti, nasilja, terorizma i klimatskih promjena, nesposobnost kandidata i njihovih stranaka da se upuste u kvalitetnu javnu raspravu iskaz je naše disfunkcije.

Većina nas shvaća da je društvo nužan kompromis te da su kritičko razmišljanje i uspješna komunikacija vrline nužne za uspjeh društva.

Kako postajemo stariji, mnogi od nas manje su otvoreni prema novim informacijama, dokazima i argumentima, ali mi možemo i trebamo usaditi nužne vrline u svoju djecu u osnovnoškolskoj edukaciji.

„Lakše je izgraditi jaku djecu nego popraviti pokvarene ljude“, rekao je Frederick DOUGLASS u nekom drugom kontekstu. U tom duhu, važno je da naša djeca postanu filozofi.

Kada ljudi čuju riječ „filozofija“, najprije pomisle na nešto poput niza principa ili općenitih svjetonazora, a upravo je akademska filozofija disciplina humanističkih znanosti posvećena razjašnjavanju i analiziranju koncepcija i argumenata povezanih s velikim životnim pitanjima.

Fokus je na postavljanju pitanja zato što filozofija, kao što je Sokrat rekao, počinje s čuđenjem. Mi ne postavljamo pitanja samo sebi – pitamo i druge, one koji čine naše društvo. Istina je da filozofija uključuje puno sjedenja i bavljenja umnim radom, ali, kao što je američki filozof Matthew Lipman napisao u svom eseju „Edukacijska uloga filozofije“,

„filozofija možda počinje s čuđenjem i rezultira razumijevanjem, ili čak, u nekoliko slučajeva, mudrošću, ali usput uključuje i dobar dio vrlo naporne aktivnosti. Ta aktivnost općenito uzima oblik dijaloga.“

Dijalog je ključ zato što će samo tada naše pretpostavke, rezoniranje i zaključci biti poljuljani. Samo tada možemo postati uspješniji mislioci, a u procesu postajanja boljim misliocima u intelektualno strogom dijalogu naša djeca mogu postati bolji građani.

Dok je poučavao filozofiju na Sveučilištu Columbia tijekom 1960-ih, Lipman je uvidio da su njegovi studenti strastveni u želji da mijenjaju svijet, ali manjkavi u sposobnosti promišljanja i donošenja dobrih presuda. Također je shvatio da je fakultet malo prekasno doba u životu da bi se tek učilo razmišljati, stoga je stvorio pokret Filozofija za djecu.

Do ranih 1980-ih rezultati Lipmanovog novog kurikuluma bili su obećavajući i pokazali su da su se djeca spremna uhvatiti filozofije.

Vatikan, Vatikanski muzej, Vatikan palača, soba za Segnature. Skupina filozofa i znanstvenika unutar zgrade. [Izvor: Wikipedia]

…………………………

Prvi put postojao je dokaz principa da djeca mogu postati filozofi, na određen način. Ona su zapravo prirodni filozofi, kao što je Stephen Law tvrdio. Lipman dalje primjećuje u svom eseju:

Oni koji se angažiraju oko filozofskih dijaloga, filozofskih pitanja, čak i ako nemaju stručno znanje, doista se bave filozofijom, čak i ako su vrlo mladi, toliko dugo dok se njihovo sudjelovanje ravna po pravilima ili standardnim praksama discipline.

Drugi filozofi nakon Lipmana razvili su njegovu izvornu pedagogiju Filozofije za djecu, ali prioritet je uvijek bio na dijalogu. Pod tim modelom djeca prolaze neku vrstu filozofske prakse. Posao učitelja je da ih vodi i informira, pomaže im obratiti pozornost na kvalitetu njihova rasuđivanja, te da se brine ne bi li shvatili kako su početna točka svega jednakost i obostrano poštovanje.

Osnovnoškolsko obrazovanje u Americi trebalo bi biti poput Petrijeve zdjelice u kojoj se može kultivirati trajniji pristup življenju u društvu koje je sve više pluralističko. Doživljaj (i uživanje) u participatornom javnom načinu filozofskog argumentiranja svojih položaja omogućit će djeci da se uhvate ukoštac s nizom problema koji iskrsavaju u društvenom i političkom životu te da se u onoj mjeri u kojoj je to moguće s poštovanjem uključe u raspravu s onima koji se ne slažu s njima.

Ako ne uspijemo pretvoriti učenike u male Sokrate, naša djeca će možda postati stručnjaci za zarađivanje, ali bit će nesposobna za stvaranje zdravog civilnog društva. [Izvor: washingtonpost.com ]