Savjeti stručnjaka
■ UZ TJEDAN PODIZANJA SVIJESTI O DISLEKSIJI ■ OD 5. DO 11. LISTOPADA ■
Život s disleksijom – kada su čitanje i pisanje „muka života“
objavljeno: 8. listopada 2020.
Autorica: Andrea PETERLIK HUSEINOVIĆ, akademska slikarica
Autorica: Andrea PETRLIK HUSEINOVIĆ, akademska slikarica

Naravno da osobe s disleksijom mogu živjeti ispunjene, sretne i uspješne živote. Istina je da u mlađoj dobi, a osobito od trenutka kada uđu u obrazovni sustav i pristupe sustavnijemu svladavanju slova u pismu i govoru, mogu naići na različita iskustva, pa tako i na nerazumijevanje i poteškoće s kojima se kao malena djeca nisu susretali.

Kao profesorica hrvatskoga jezika, susrela sam se s učenicima različitoga stupnja disleksije i disgrafije, a osobito pamtim jednoga učenika koji je imao izraženu disleksiju i disgrafiju. Prebirući sada po uspomenama, prisjećam se da je moj susret s njim bio u početnim godinama mojega rada u nastavi, kada još nisam imala znatnije iskustvo s tom pojavom; zapravo, ponešto sam znala teorijski, i to više u prolazu, negoli što smo se sustavno igdje time bavili; a u praksi mi je to bio prvi susret, ili barem prvi potpuno osviješten susret, s predočenom liječničkom dijagnozom i zahtjevima za individualiziranim pristupom.

Kao osoba koja ga viđa svakodnevno, pet sati tjedno, i predaje mu jedan od ključnih nastavnih predmeta, pa i predmeta osobito poticajnoga ili nepoticajnoga s obzirom na „nemogućnosti“ koje ga muče, imala sam veliku ulogu u dječakovu životu, zapravo takvu kakve u tim trenutcima neposredne nastave i drugih oblika rada, nisam bila ni svjesna. Njegovi su mi roditelji, osobito majka, mnogo puta rekli hvala, hvala vam, profesorice; a ja sam vedro odgovorala ma nema na čemu uistinu to i misleći jer zapravo nije mi bilo potpuno jasno na čemu mi tako dosljedno i često zahvaljuju.

Ni danas ne mislim da su me te hvale trebale pratiti s nekim osobitim i izvanrednim razlogom, jer, sasvim sam sigurna, i danas bih postupala jednako kao i tada; jer ne vidim kako bih drukčije i mogla.

Osim poteškoća s pisanjem, koje su bile vidljive u brzini (odnosno sporosti) pisanja te u obliku izostavljanja i premetanja slova, a na trenutke i u gotovo potpunoj nečitkosti rukopisa, bilo je određenih odstupanja i u govoru, uključujući i čitanje; no – uspjeli smo; neizmjerno smo i gotovo potpuno neplanirano – uspjeli.

DAJTE [SI] VREMENA

Prvo što sam shvatila, onako od sebe, bez dodatnih uputa iz ureda školske psihologinje ili ravnateljice koja je ujedno bila i vrsna pedagoginja, bilo je to da tom svom učeniku moram dati malo više vremena. Kada bih uputila pitanje, primjerice tijekom razgovora o nekoj pjesmi, i kada bih ugledala da je Ivan digao ruku, pomalo plaho, ali ipak s pogledom čvrsto uprtim prema meni, bez ijednoga treptaja, te kada bih prozvala njegovo ime, najprije je nastala šutnja. Muk. Tišina. Trajalo je trenutak, pa dva, tri, a zatim se ta nijema i gluha tišina – tako je barem izgledalo – pretočila u struju kojoj ne vidiš kraja.

Učenici su šutjeli, Ivan je šutio… i ja sam šutjela. Gledam u njega, i drugi gledaju u njegovu smjeru, ali Ivanova usta nikako da se pomaknu, usnice su mu mirno i nepokretno zatvorene kao da se nikada neće pokrenuti. Mogao bi se tko zapitati: No, što je? Hoćeš li već jednom progovoriti? Zašto si se javio, a sada šutiš? Nemamo vremena, a ti ga tako besmisleno trošiš

Došlo mi je u kojem od tih trenutaka iščekivanja da prekinem taj muk, da nešto kažem, da ga, najblaže moguće, potaknem; no, ipak, nisam. Osjećala sam, intuitivno, da bi svaki takav poticajzapravo bio uništena mogućnost da se stvari razviju u pravom smjeru i u pravom trenutku.

Gledajući ga, u njegove svijetle, pomalo smućene i nesigurne oči koje me gledaju kroz stakla naočala, malo bih mu se (svojim) očima namiješila, kao, reci ako želiš, evo, čekamo te, želimo te čuti…Ali pritom ni glasa nisam izustila; i dalje sam šutjela, i ja, i svi u učionici.

Da, znam što biste mogli pomisliti…

Ali ne, nije bilo mučenje, iako se šutnje i tišine mogu i smiju i tako shvatiti, odnosno mogu takvima, nesnosnima i teškima, i biti.

No, to nije bilo mučenje, bio je zalet.

I čekala sam, i sve druge uši u toj učionici zajedno sa mnom, da si ga priušti koliko god mu treba.

I isplatilo se. Svakim danom sve više.

Dobit takvih „ulaganja“ rasla je eksponencijalno, jednom kad je krenula.

TAJNA NAŠEGA USPJEHA

Nakon te šutnje, koja se u nekom trenutku činila preduga, a za nekoga bi vjerojatno bila i besmislena, nepotrebna, niš koristi, Ivan bi progovorio. Slog po slog. Malo otegnuto, malo isprekidano, i ponešto na rubu šapta, kao da mu se glas lomi i pada u onu prethodnu, sad već prevladanu tišinu.

Stajala sam koji korak od njega, ne preblizu, da ne ulazim u njegov osobni prostor i tako, možda u najboljoj zaštitničkoj namjeri, nudim pomoć koja mu uopće ne treba; naučila sam da se djetetu koje vodi neku bitku samo sa sobom ne treba nepotrebno fizički približavati da bismo mu pružili (ne znam ni sama kakvu, fizičku?, psihičku?) potporu, to je najmanje što je u tim nekim posebnim trenutcima potrebno (ne u svim trenutcima, no u baš ovakvima je – prema mojemu iskustvu – loše). Za mene bi to bilo usporedivo s tim da gurnete ruku u teglicu u koju je zasađena lukovica pa počnete prevrtati zemlju ne bi li lukovica brže proklijala i biljka izišla na svjetlo dana. Uopće ne sumnjam da bi takav postupak doveo do toga da ta lukovica nikad ne doživi svoje listove. Zar nije dovoljno što znate da je lukovica u zemlji i da će proklijati kad joj dođe vrijeme? Osigurajte joj dovoljno vlage i svjetlosti da ima uvjete za svoj rast i cvat. I to je sve. Ostalo prepustite lukovici.

I zato, kažem, nisam stajala preblizu; ali ni predaleko, jer željela sam razabrati što Ivan govori, da ne propustim nijednu teškim naporom izgovorenu riječ.

A to što je Ivan gotovo svaki put izgovorio, oduševilo me. Bilo je njegovo; bilo je zanimljivo; bilo je mirno, staloženo, jasno, razumno, logično; voljela sam čuti što ima reći i vjerujem da je on to i znao, no, kad malo razmislim, na isti sam način voljela čuti svakoga učenika i učenicu u učionici, istinski me zanimalo što imaju reći – i oni su također to znali.

Osim toga, svi su slušali Ivana, kao i ja; odnosno, svi su slušali svakoga, kao i ja.

U tome je bila jedna od tajni našega razrednoga uspjeha.

S vremenom sam shvatila i to da ga ne gledaju svi iz naše zajedničke okoline takvim, recimo to tako, opuštenim očima, da nemaju strpljenja pričekati što će im reći, već u tim trenutcima šutnje kao da vide nekakvu prijetnju, i to – mogla bih ju tako okvalificirati – prijetnju normalnosti, njihovoj zamišljenoj i u njima duboko utvrđenoj normalnosti, a u djetetu – u skladu s tim – najvjerojatnije vide problem koji hitno treba riješiti.

A taj se „problem“ hitno riješiti ne da. (Sve da je i problem, a ne samo problem; ili i obrnuto, zapravo sasvim svejedno.)

Tô gledanje na poteškoću i prepreku, više negoli na djetetove mogućnosti, meni je uvijek bilo strano, i moram biti zahvalna na tome jer nije da sam to u životu previše vježbala, barem se ne sjećam da jesam; zato isprva i nisam uočila da je kod mnogih drugih, za Ivana podjednako nadležnih osoba, upravo suprotno: da im to nije bilo strano, nego – glavni način na koji pristupaju. „Ivan je čudan…“ –  „Ne može on.“ – „Bože dragi, što će biti od toga djeteta?“ – – – A uopće nije čudan; zapravo, realno gledajući, čudna su ta zapažanja, a ne Ivan…

PRILIKE I NEPRILIKE, BAŠ KAO I LJEPOTA, U OKU SU PROMATRAČA

Kada sam se konačno ipak malo osvrnula i na tuđa postupanja, ne zbog toga da ih ocijenim ili, još manje, da im sudim, nego da se orijentiram s obzirom na to gdje smo i kamo idemo (škola je uvijek povezana i međusobno prožeta zajednica), a to sam učinila dosta kasnije (možda sam Ivana već i ispratila iz škole), potpuno mi se rasvijetlilo da je upravo u tom POGLEDU na osobu koju imamo pred sobom, na tog desetogodišnjeg ili jedanaestogodišnjeg dječaka ili djevojčicu i na sve ono što ona ili on jest, velik dio odgovora kako će se stvari dalje razvijati.

Pripremajući ovaj tekst, naišla sam na mrežne stranice jedne tvrtke, možda i udruge (nisam dublje proučavala pa ne znam), koje su namijenjene osobama s disleksijom, ali i svima onima koji imaju potrebu upoznati se i podići svijest o toj pojavi. Ondje je cijeli niz tekstova, i osobnih, i stručnih, te ću na kraju ovoga članka staviti nekoliko poveznica na njih. U vremenu kada sam se ja susrela s Ivanom još nije bilo takvih stranica, barem ih ja nisam imala na raspolaganju.

Čitajući ondje objavljene tekstove iz kojih na trenutke izbija i određena tuga ili i ogorčenje zbog nepotpunoga prihvaćanja na temelju zapravo banalne činjenice koliko uspješno pišeš i koliko uspješno i brzo sričeš slova, osjetila sam da cjelokupna iskazana bol ili nepravda koju je netko zbog toga što mu je dopalo živjeti s disleksijom, doživio, ne prozilazi iz sâmê pojave, nego iz ljudskih reakcija na nju.

Iz razumijevanja, ili nerazumijevanja, okoline.

Ali tako je uostalom sa svakom poteškoćom, nije li? Teže od poteškoće, ili i znatno teže, njezino je nerazumijevanje, zidovi koji se podižu i otpori koji se stvaraju.

Sama bi pojava zapravo mogla biti na razini činjenice da netko ima svijetlu kosu, kao klas zlaćani, a netko drugi crnu, kao ugalj mrki, najmrkiji. Nekom je kosa gusta i kovrčava, ne može ju ukrotiti, nekom ravna i podatna, nekom nekakva… Pa što? Opterećujemo li se time?  

Netko ima, a netko nema disleksiju. Pa što?

PROZORA JE MNOGO, ZAR JE SMAK SVIJETA AKO JE KOJI PRITVOREN?

Ni više ni manje, takav bi bio moj iskonski stav o tome imaš li ili nemaš disleksiju, imaš li ili ne svijetlu ili tamnu kosu, oči, put… iako, znam, izgleda pre-pojednostavljeno, ali, evo, sve sam uvjerenija, komplicirano je u najvećoj mjeri samo zbog okolnosti u kojima živimo, klime koju stavaramo i onoga na što se fokusiramo.

I sad će netko reći…

I – u redu, da, znam i to…

Čitanje i pisanje bitan su način posredovanja informacija u ljudskome životu, jedan od ključnih oblika komunikacije i zbog toga je tečno i suvereno ovladavanje tim vještinama već dugo vremena, možemo reći od samih početaka ovakve civilizacije, na visokoj cijeni. No, postoje i drugi načini i posredovanja informacija i komuniciranja, a osobito u suvremenu svijetu ispunjenom, donedavno neslućenim, uređajima i pomagalima; ali čak da ta pomagala koja pruža suvremenost i ne postoje, život ide dalje, bez obzira na neku nemogućnost; jer životu to i nije nemogućnost, to što se neki prozor pritvori ili i potpuno zatvori… Nije, jer prozora je mnogo, život ne gleda koji su zatvoreni, nego klija i buja kroz one otvorene. I ne samo da ide dalje (na život mislim), nego se, štoviše, otvaraju prozori koje netko drugi nema, a i ne može imati… jer svako tkanje ima svoje prorede i svoje najosobnije, unikatne očice, ovisno o koncu, uzorku, igli… tako je i sa životima, neusporedivi su. To što netko očima ne gleda, ne znači da ne vidi. I obratno.

Životi su uistinu neprocjenjivi i neusporedivi jer su nemoguće različiti.

Cijenimo ih i poštujmo sve.

Osim što ću vas na kraju teksta uputiti na stranicu koju sam spomenula kao vrlo poticajnu za sve one koje zanimaju teme vezane uz disleksiju, u nastavku možete pročitati svjedočanstvo osobe koja živi s disleksijom i koja smatra da ta zadanost nije i ne mora biti teret; disleksija, da još jednom ponovim, postaje teretom ili i prevelikim teretom samo ako ju neupućenim postupanjem, neznanjem ili pak nekom proračunatom (ne znam, možda i zlom) namjerom sami takvom učinimo.

Članak je objavljen na američkom medijskom portalu Huffington Post.

Kao četverogodišnjak, mogao sam čitati. Najdraža mi je knjiga bila slikovnica Dinosaur Bones autora Byrona Bartona. Čitao bih ju naglas svakomu tko je htio slušati. Osjećao sam se kao književni genij!

Istina je međutim bila da mi ju je moja majka knjižničarka toliko puta pročitala da sam tekst znao napamet. Znao sam izustiti riječi uz pojedine stranice jer sam ih toliko puta već čuo. (Ujedno da iskoristim trenutak te uputim iskrene isprike svojoj sjajnoj mami koja mi je to štivo pročitala valjda nekoliko milijuna puta.)

Tada još nisam znao da će pamćenje riječi biti JEDINI način na koji ću moći „čitati“ još jako dugo.

GLAVA MI JE BILA PUNA MISLI, ALI NISAM IH ZNAO ZABILJEŽITI

Ja sam disleksičar. Disleksija mi je službeno dijagnosticirana u dobi od 11 godina, u 6. razredu. Čitanje i pisanje bili su prokletstvo mojega života. Radije bih ribao zahodske školjke ili prihvatio bilo kakav sličan posao, negoli čitao i pisao. Obožavao sam slušati kada mi netko čita, i stvarao sam fantastične slike i ideje u svojoj glavi, ali nikako ih nisam uspijevao zabilježiti na papir. Ta kombinacija odbojnosti i straha nimalo se dobro ne uklapa u tipičan školski dan jednoga 11-godišnjaka.

Odlazak u srednju školu s takvom poteškoćom pri učenju izgledao je kao da nada mnom visi veliki crni oblak rasprostirući munje i gromove po ionako olujnome nebu mlade osobe u toj dobi. Tko želi biti „identificiran“ te zatim upućen u „onu sobu“ za poduku ili pomoć? Zadržavao bih se u hodnicima razgovarajući s prijateljima i zatim bih se u posljednjoj minuti ušuljao onamo potpuno uvjeren da nitko neće zapaziti da imam poteškoću u učenju.

Da, to baš tako funkcionira.

U DOBI OD PETNAEST GODINA ČITAO SAM NA RAZINI DRUGOGA RAZREDA

Bio sam te sreće da sam imao sjajne prijatelje, dobro su mi išli glazba i sport te većina onoga za što sam se bojao da bi se moglo dogoditi – bili su moji osjećaji, više negoli osjećaji ikoga drugoga. Uz roditeljsku pomoć, kao i pomoć nekih dobrih učitelja, pa i onih loših učitelja (izgleda da ću jedan članak morati posvetiti svojim učiteljima) završio sam školovanje sa zadovoljavajućim uspjehom.

Velik dio toga uspjeha vezan je uz činjenicu da sam polazio odličan program čitanja koji se zove Orton-Gillingham. Taj je specijalizirani program djeci s disleksijom osigurala jedna organizacija. Počeo sam kao petnaestogodišnjak na razini čitanja djeteta u drugom razredu. Završio sam tri godine kasnije kao srednjoškolac-maturant na fakultetskoj razini čitanja.

Nada je ponovno postala dio mojega život. Čuda se događaju. Nakon dvije godine na privatnom Sveučilištu Full Sail na Floridi stekao sam prvostupničku diplomu. Da, dvije godine po osam sati predavanja i vježbi i samo dva tjedna odmora za Božić te dva ljeti. Kad sam krenuo u to, izgledalo mi je poput Mt. Everesta, ali uspio sam ga prilično uspješno pokoriti.

Danas živim u Steambot Springsu u Coloradu. Imam posao i živim u prelijepom gradu. Skijam, vozim bicikl i susrećem se s ljudima iz cijeloga svijeta. Moja disleksičnost i dalje na dnevnoj bazi sudjeluje u mojem životu, ali stekao sam uvid u mnoge načine kako da to nadoknadim i u pravilu mi ne predstavlja velik problem.

Iza mene je dug put od onog jedanaestogodišnjaka koji pokušava sakriti svoje nemogućnosti i poteškoće.

Bilo je to zanimljivo putovanje. Živjeli!

O disleksiji možete dodatno saznati na ovim poveznicama:

Činjenice o disleksiji

Disleksija kao dar

Čitač elektroničnih knjiga

Tjedan podizanja svijest o disleksiji traje od 5. do 11. listopada 2020. Moto ovogodišnjega obilježavanja u Hrvatskoj glasi:„Maaalo teže čitam, al’ svijetom širim dooobar ritam.“

■ NAPOMENA ■ piše: Snježana MOSTARKIĆ ■ autor američkoga teksta: Connor HASSON, suradnik portala The Huffington PostSAD: HuffPost (The Huffington Post) američko novinsko poduzeće i mrežni portal koji izvještava o temama iz različitih područja života, pokrenut 2005. godine; prvo komercijalno digitalno medijsko poduzeće koje je osvajač Pulitzerove nagrade ■ slikovni prilozi: slike iz slikovnice Kad sanjam (2017.) i ALI (u tisku)  – autorica: Andrea PETRLIK HUSEINOVIĆ, akademska slikarica i književnica, dobitnica brojnih nacionalnih i međunarodnih nagrada ■ izvori: www.huffpost.comwww.omoguru.comhud.hr