… a mnogi od njih prije polaska u školu dižu se jako rano te ne stignu kod kuće ni doručkovati.

U ništa boljoj poziciji nisu ni prosvjetari koji također putuju na posao. Neki od njih prevale i po stotinjak kilometara u jednome smjeru, bez obzira na to voze li se osobnim automobilom ili javnim prijevozom.

I kao što putovanje u školu utječe negativno na školski uspjeh đaka, tako sigurno i svakodnevno putovanje profesora loše utječe na organizaciju njihova radnog tjedna, usklađivanje privatne i poslovne sfere života. Srećom, prosvjetari su uglavnom veliki entuzijasti i zaljubljenici u svoje poslove, pa ne kukaju niti žele promijeniti zanimanje. Ali mnogi od njih su nam priznali – znali bismo i pametnije utrošiti ta dva ili tri sata dnevno koliko provedemo na cesti.

■ PROMETNA MARGINALIZIRANOST

O utjecaju prometne povezanosti na školski uspjeh istraživanje je napravio Geografski odsjek zagrebačkog PMF-a.

Na temelju podataka dobivenih anketiranjem učenika putnika i analizom njihova školskoga uspjeha istraživanje je pokazalo sljedeće – učenici putnici postižu prosječno slabije rezultate na kraju nastavne godine u usporedbi sa stacioniranim učenicima. Slabiji rezultati mogu se objasniti svakodnevnim vremenskim troškom koji bi se umjesto na putovanja mogao usmjeriti na učenje ili odmor. Time je potvrđena hipoteza istraživača, studenta pete godine Tvrtka PLEIĆA, prema kojoj je prometna povezanost objektivni prediktor školskog uspjeha. Istraživanje je pokazalo i da učenici putnici planirane prometne rute ne smatraju odgovarajućima te da ih je potrebno redefinirati, pri čemu treba voditi računa o tome da se ne pojavi prometna marginaliziranost, koja za posljedicu može imati socijalnu isključenost. To se može postići jedino razumijevanjem potreba učenika putnika i imajući u vidu ekonomsku isplativost nositelja javnoprijevozničkih usluga.

– U društvu jednakih mogućnosti prometna povezanost kao jedan od segmenata obrazovanja pokazuje se izrazito važnim. Učenicima putnicima treba omogućiti uslugu u kojoj se razlike između njih i stacioniranih učenika ne će osjećati ili će biti svedene na minimum – zaključuje Pleić u svome istraživanju.

Njegova mentorica, pročelnica Geografskog odsjeka, prof. dr. sc. Martina JAKOVČIĆ govori nam kako djeca često nisu niti svjesna da su u lošijoj poziciji u odnosu na vršnjake koji ne putuju.

– Znatan dio djece misli da to što svakodnevno putuju ne utječe na njihov školski uspjeh, ali su često umorni i gube puno vremena koje bi inače mogli utrošiti na nešto drugo. Međutim, statistike prosjeka ocjena pokazale su da razlike ipak postoje. A ono što se zaboravlja jest da vi ne morate biti učenik putnik, po definiciji iz drugog naselja, a da gubite iznimno puno vremena u putovanju. Na primjer u Zagrebu. Živite na Malešnici i idete u školu u Dubravu, trebat će vam više jednog sat do škole, a formalno niste učenici putnici. No, imat ćete iste probleme kao i učenici putnici.

Dođe li zbog nove mreže škola, ali i slabe demografske slike cijele zemlje, do zatvaranja nekih manjih, uglavnom područnih škola, još će se više produbiti razlike između djece putnika i onih koji žive u mjestu gdje postoji škola. Nažalost, to je realnost. Ipak, alternativa u kojoj dolazi do pojave kombiniranih razreda kako se sada najavljuje također nije dobra, smatra profesorica. Što napraviti da djeca putnici budu u ravnopravnijem položaju, pitamo je:

– Prijevoz je sada organiziran tako da prijevoznici obilaze više naselja kako bi skupili putnike. Prijevoz polupraznih autobusa je neisplativ i logika prijevoznika je jasna. No, mislim da bi trebala uskočiti lokalna zajednica ili država i sufinancirati takve linije. Naše je istraživanje pokazalo da mnogo učenika živi u naseljima koja su relativno blizu škole, ali zbog organizacije linija putovanje dugo traje. Također, možda je potencijalno rješenje pomicanje vremena početka nastave. Ako su škole u jednoj smjeni, a svi govore kako nam je to cilj, nema razloga da nastava ne počinje kasnije – ističe Jakovčić.

■ ZIMSKE „RADOSTI”

S obzirom na to da rade samo u jutarnjoj smjeni, sve izvannastavne aktivnosti organizirane su do osmog sata. U 15.15 ide redovita autobusna linija prema Zagrebu i Samoboru, a po neke učenike dolaze roditelji.

– Oni koji putuju autobusom iz Zagreba upoznali su sva sela u okolici, jer su već nekoliko puta posljednjih godina radovi na cesti pa smo primorani kružiti. Problem je i organizacija izvannastavnih aktivnosti. A učenicima putnicima nedostaju prijatelji koji su raštrkani po selima bez prometne povezanosti tako da se jedino u školi mogu družiti. Zbog toga kad imaju i manje sati po rasporedu ostanu u školi kako bi proveli vrijeme zajedno – govori nam pedagoginja Madlena BOLANČA, koja je i sama putnica.

Iz Zagreba svakodnevno u autobusu provede dva sata dnevno. Problem putovanja zna biti zimi kad pada snijeg, a ceste nisu očišćene, pa moraju pješice nizbrdo kilometar i pol i opet toliko uzbrdo kad odlaze iz škole.

I učiteljica razredne nastave Ivana PLANINŠEK putuje svaki dan iz Zagreba. Automobilom, kaže, kako bi uštedjela vrijeme. Ali joj se to poznaje u novčaniku. Jer su troškovi održavanja automobila i cijena goriva visoki, a troškovi prijevoza koje mjesečno dobije ne pokrivaju ni polovicu to iznosa.

Od 28 učitelja u ovoj školi samo tri nisu putnici. Imaju učitelje koji rade u dvije i tri škole, a dvije učiteljice rade čak u tri različite županije.

Danijela OŠTRINA učiteljica je tehničke kulture koja zbog zadovoljenja tjedne satnice RADI U ČAK TRI ŠKOLE, u Svetom Martinu pod Okićem, zatim u karlovačkoj OŠ Dubovac te OŠ kralja Tomislava u Udbini. Prema Okiću ima 40 kilometara u jednome smjeru i tamo predaje dva dana, a jednom tjedno vozi prema Udbini, 130 kilometara u jednome smjeru.

– Organizacijski, to je kaos. I privatno i poslovno. Često se pogubim u vlastitom rasporedu te zaboravim u koju školu ujutro moram krenuti, koji dan.

Primjećuje ova učiteljica, koja je i sama putovala do škole tijekom srednjoškolskih dana, da nije lako ni učenicima putnicima, također zbog gubljenja vremena na prijevoz. Budući da jedan autobus vozi po svim selima, potrebno je čekati prijevoz dok stigne do njih i onda nakon škole opet se voziti sve dok stanica u njihovu mjestu ne dođe na red.

Srednja škola Donji Miholjac ove godine ima 272 učenika, od kojih je 154 putnika iz čak 26 sela. Učenici dolaze iz smjerova Našica, Slatine i Osijeka, a najveće udaljenosti dolaska kreću se oko 40 km.

Učitelji pak dnevno prelaze i do stotinjak kilometara u jednom smjeru iz Vinkovaca, 50 km iz Osijeka, 35 km iz Našica.

– Prometne veze su vrlo loše, gotovo nikakve na relacijama iz smjera Slatine i Našica. Iz smjera Osijeka situacija je bolja i ima više linija, ali se većina djelatnika za dolazak i odlazak na posao koristi vlastitim automobilom, jer im se raspored ne poklapa sa autobusnim linijama – govori nam ravnatelj škole Nenad PERIĆ.

■ GUBITAK VREMENA

Svjestan je Perić i da su učenici putnici u lošijoj poziciji, jer na putovanje dnevno gube dva sata. Zbog dvosmjenskog rada i početka nastave u 7 sati, a završetka u 19.05, putnici moraju jako rano ustati, što utječe na njihovu koncentraciju u prvim satima nastave i kasno se vraćaju kući.

Pedagoginja Mirta GROZDANIĆ-FALAMIĆ objašnjava da svako planiranje dodatnih sadržaja izvan kurikuluma moraju prilagoditi dolascima ili odlascima učenika na autobus. A zbog vrlo rijetkih autobusnih linija učenici putnici ne mogu sudjelovati ravnopravno ni u izvannastavnim i sportskim aktivnostima. A nije teško ni zaključiti da na djecu moraju utjecati okolnosti dolaska i putovanja u školu, ranog ustajanja, ovisnost o prerijetkim autobusnim linijama.

– Neki od njih ustaju jako rano za polazak u školu, u 5 sati, te se za prijevoz do prve stanice snalaze biciklom ili prijevozom susjeda koji automobilom putuje na posao. Zbog svih otežavajućih okolnosti učenike putnike želim i pohvaliti zbog upornosti i marljivosti – rekla nam je pedagoginja, svjesna da su učenici putnici jednostavno u lošijem položaju od vršnjaka koji ne putuju.

Nastavnik poljoprivrednih predmeta Mladen MAROSLAVAC putuje iz Vinkovaca do Donjeg Miholjca, na što dnevno izgubi gotovo tri sata. To ga dosta zamara i iscrpljuje, posebno u zimskom razdoblju kada su dani kraći. Najviše trpi njegova obitelj, kaže, jer nije dovoljno kod kuće sa suprugom i djecom, što mu posebno teško pada:

– Dosta vremena provodim u prometu te često nailazim na opasne situacije, gužvu, prometne nezgode, radove na cesti i nepažnju ostalih vozača. A imam i osjećaj da me često kolege ne razumiju, iako sam u neravnopravnijem položaju zbog putovanja i dodatnog gubitka vremena. Istodobno, nameće nam sve više obveza.

Ništa bolja situacija nije ni u Osnovnoj školi Dr. Branimir Marković u Ravnoj Gori, usred Gorskoga kotara. Zbog velikoga upisnog područja, domar škole, koji je ujedno vozač školskoga kombija, dnevno prijeđe 150 kilometara razvozeći učenike. Najudaljenija mjesta su Stara Sušica i Stari Laz. Ujutro neki učenici kreću u školu vrlo rano da bi se uspjelo odvoziti sve linije do 8 sati kada počinje nastava.

– Zimi je jako teško zbog uvjeta na cesti, posebice uskih ulica i brdovitog terena koje nisu dovoljno očišćene. Školski kombi kojim se djeca prevoze već je 12 godina star i često se kvari tako da očekujemo uskoro novi kombi koji će nam nabaviti osnivač. Taj će kombi olakšati prijevoz jer ne će više biti kvarova, što je inače dodatna poteškoća tijekom vožnje učenika – ispričala nam je ravnateljica škole Nataša MOŽGON KAUZLARIĆ.

Sigurna je da su učenici putnici u lošijoj početnoj poziciji od ostalih učenika, jer puno vremena troše na čekanje školskoga kombija. Veliki su problem izborna nastava i izvannastavne aktivnosti. Ako žele polaziti izbornu nastavu i izvannastavne aktivnosti, teško je, gotovo pa nemoguće sve to uskladiti tako da ne pohađaju te aktivnosti ili ih roditelji prevoze.

■ LOŠIJI POČETNI POLOŽAJ

U Ravnoj Gori radi i deset učitelja putnika koji se voze autom jer ne postoji prometna povezanost autobusom koja bi im omogućila redovito putovanje javnim prijevozom. Najudaljeniji gradovi u koji putuju jesu Rijeka i Karlovac, s tim da neki putuju svakodnevno u školu, pet dana u tjednu, a neki dva do tri puta tjedno, jer ostale dane rade u drugim školama. I njima je teško doći do škole zimi, zbog često nedovoljno očišćenih cesta, vjetra, magle, a nerijetko se zna dogoditi i zastoj u prometu.

Malena škola u Primorju Smokovljanima, selu koje se smjestilo na putu prema Dubrovniku, taman nakon mosta iza Neuma, stoji navrh brda te se do nje potrebno popeti vrlo zavojitom cestom. Ravnatelj Zlatko VOLAREVIĆ tek jednom slikom opisuje kako izgleda školska svakodnevnica, gdje su svi djelatnici putnici:

– Vrlo smo daleko od bilo kakve trgovine, o trgovačkim centrima da i ne govorimo pa se o svim potrepštinama za školu, od toaletnog papira do krede, razmišlja dan prije, kako bi netko od djelatnika to kupio na putu prema školi.

Njegov mladi kolega Ante KONJUH, ravnatelj obližnje Osnovne škole Slano, također zna kako je teško organizirati rad s učenicima i učiteljima putnicima. Prometne veze nisu idealne za redoviti dolazak i odlazak s posla tako da se većina zaposlenika koristi osobnim vozilom.

– Učenici putnici imaju nešto manje vremena za pisanje domaćih zadaća i za ostale aktivnosti iako vrijeme iza nastave do polaska autobusa mogu iskoristiti za pisanje domaćeg rada u samoj školi. Doduše, to rijetko čine zbog toga previše vremena provedu na mobitelima.

Stoga nam Konjuh govori da je prijevoz veći problem učiteljima nego učenicima u Slanome. Pedagoginja Ivana PENJAK KASAVICA otkriva kako joj djeca priznaju da im je putovanje do škole zapravo jedina prilika za igru i druženje. Naime, neki učenici žive u selima bez djece i vršnjaka za igru, a za redovite odlaske na izvannastavne aktivnosti ili pak na rođendane često nemaju mogućnosti niti prijevoznog sredstva.

– Iz iskustva s vlastitom djecom naučila sam koliko je teško, pa nažalost i nemoguće, koristiti privilegij 35 kilometara udaljenoga glazbenog ili baletnog odjela pri Umjetničkoj školi u Dubrovniku. Jednako tako našoj je djeci izazov redovito pohađati različite sportske sadržaje u Dubrovniku ili doći do kina ili kazališta.

■ KROV NAD GLAVOM

Svi prosvjetari putnici s kojima smo razgovarali zapravo potvrđuju da žive u organizacijskom kaosu, naročito oni koji rade u više škole. Slaže se s time i Božidar KUČKO, ravnatelj OŠ Sveti Križ Začretje, koji je u školstvu cijeli svoj život. Od 420 učenika dvije trećine su putnici. No, dok je za njih riješeno sedam autobusnih linija koje pokrivaju upisno područje zbog čega nemaju većih problema, puno je teže nastavnicima. Naime, od 60 zaposlenika u školi, njih 50 su putnici. Kučko se prisjeća devedesetih godina prošlog stoljeća kada je tadašnjim učiteljima, za malo novca, omogućen otkup službenih stanova. Škola je bila u vlasništvu dvadesetak stanova koje su zaposlenici mogli koristiti za vrijeme rada u Svetom Križu Začretju.

– Danas nismo u mogućnosti mladim ljudima ponuditi krov nad glavom i zbog toga teže dolazimo do mladih učitelja. Putnici na posao dolaze vlastitim prijevozom ili autobusom. Mislim da su oni koji dolaze vlastitim automobilom oštećeni, jer dobivaju jednu kunu po kilometru, još otkad je cijena benzina bila osam kuna, a danas je gotovo 11. Ne smijemo zaboraviti i da trošak prijevoza od kune po kilometru nije samo gorivo. Vozači to jako dobro osjete prilikom održavanja i registracije vozila, upozorava Kučko, ali ne vidi na koji bi način škola sama mogla riješiti taj problem.

Dakako, nije na školama da rješavaju to pitanje, niti one mogu u ravnopravan položaj staviti učenike putnike i djecu koji žive blizu škole. Slažu se ravnatelji i učitelji da je to teško u potpunosti ispraviti, jer ne možemo imati školu, bilo osnovnu bilo srednju, u svakome mjestu. Još će biti gore ako dođe do gašenja malih škola koje se bore sa sve manjim brojem djece.

Škole nemaju ni mogućnosti utjecaja na prijevoznika da uvede dodatne linije jer ako linija nije isplativa prijevoznik je ukida.

A kao što bi više linija sigurno pomoglo djeci putnicima da se što prije vrate kući, utjecaj putovanja na uspjeh i rad učenika mogao bi se umanjiti tako da se nastava odvija samo u jednoj smjeni. To bi omogućilo kasniji početak nastave i više sna za djecu koja putuju. Kako smo krenuli na crnome demografskome valu, neke će škole u jednosmjenski rad prijeći i prije nego što su se nadale – jer ne će imati dovoljno đaka za dvije smjene. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Branko NAĐ ]