„Oni su mali, ali su veliki, odnosno, hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali“, najbolji je izbor rečenice kojom bih opisala svoj četvrti razred u produženom boravku. Uzevši u obzir da su moji učenici na pragu puberteta (neki su već pomalo i prekoračili taj prag), nameću se brojni izazovi s kojima se svakodnevno  susrećem  (ja kao učiteljica) i susrećemo (mi kao razred, stručni suradnici, roditelji, ostali učitelji i nastavnici koji predaju u tom razredu).

Među najčešćim su izazovom faze nezainteresiranosti. Ovdje je namjerno korišten izraz faza jer se doista u većini slučajeva događa da učenici samo trenutno u nekoj aktivnosti ne žele sudjelovati ili  je smatraju dosadnom, što je zapravo pozitivno jer je različitim poticajima, pohvalama, kvizovima, igrama moguće te učenike ipak motivirati za rad.

Potom se postavlja sljedeće pitanje: Što učiniti s učenikom/učenicom  koji/koja  unatoč svemu i dalje odbija sudjelovati u nastavnom procesu?

Piše: Angelina Jakopin Vuk, mag. prim. educ., učiteljica razredne nastave ■   OŠ Središće

Ovo je posebice izazovno u redovnoj nastavi. Iz perspektive boravka uvijek pokušam razgovarati s učenikom/učenicom kako bih dobila uvid je li nju ili njega nešto muči te je li to razlog za odbijanje sudjelovanja.

Bilo je situacija u kojima to nije pomoglo, odnosno nije uvijek dovelo do željenih rezultata, ali te su situacije zaista rijetke.

Zadnja je metoda kojom se svakako koristim pojašnjenje posljedica pojedine odluke, a to je najjednostavnije objasniti na primjeru. Jednom su me dvojica učenika pitala zašto bismo trebali učiti u boravku ili raditi aktivnosti i da bi bilo bolje da se samo igramo i zabavljamo cijeli dan. Razgovarajući s njima, pojasnila sam im kako je škola njihov posao kao što rade njihovi roditelji na svom poslu. Njihovi roditelji, također, imaju pauze na kojima smiju popričati s kolegama, ali  kada imaju određeni zadatak, njega trebaju napraviti. Isto tako i oni u školi imaju vrijeme za zajedničko druženje i igru (slobodno vrijeme), a ostatak je vremena za predviđene aktivnosti  i zadatke koje zajednički rješavaju.

Tada često vidim kako kimaju glavama i započinju s radom na zadatku. Koliko god ovo bio suviše pojednostavljen primjer, učenicima je najbliži i najjasniji kako bi ga razumjeli, a pravila koja vrijede u tom primjeru, analogijom su prenijeli u razred.

Istom se metodom koristim i kada se pojavljuje drugi izazovi – poput neprimjerenog ponašanja. Iako doista moram pohvaliti svoje učenike za disciplinu, ponekad se pojave pokoje ružne riječi upućene nekome, okretanje očima, neprimjerena riječ…

Primjer kojim se često koristim u tom trenutku uzorno je vladanje. Naime, moji učenici znaju kako postoje tri moguće opisne ocjene za vladanje: uzorno,  dobro i loše te da svi oni imaju uzorno.

Pitala sam ih znaju li što je uzor i to su mi uglavnom točno pojasnili. Nastavila sam razgovor u smjeru da ukoliko oni imaju uzorno vladanje (a to znači da se ponašaju u skladu sa svim pravilima razreda i škole i uzor su drugima kako se treba ponašati) , da ne razumijem kako se mogu neprimjereno ponašati (navedem konkretno što su radili).

Vjerujem da će neki ovo interpretirati kao kolokvijalno rečeno „pranje“ ili „čitanje bukvice“ učenicima, a to zaista nije tako. Uvijek saslušam što učenici imaju za reći o svom ponašanju. Potom im detaljno objasnim što to u njihovu ponašanju nije bilo u redu i što nije dopušteno u razredu.

Na samom sam početku svog rada u školi imala veliki strah od učeničke reakcije na primjedbu. Ali sam shvatila da je ona doista ponekad potrebna. Važno je napomenuti kako nikada ne vrijeđam učenike niti im govorim bilo kakve ružne riječi jer cilj nije povrijediti učenika, već utjecati na promjenu neželjenog ponašanja.

Ne smije se učenik osjećati izolirano ili loše nakon razgovora, ali svakako treba poštivati autoritet osobe pred sobom. I da, dogodit će se da će vas neki učenik, kako se kolokvijalno kaže, pogledati ispod oka i pomisliti što ova tu meni govori… Ali oni su još uvijek neiskvareni, djeca. Prije ćete doživjeti ispriku odlaskom kući ili rečenicu: „Žao mi je.“

Tako znate da je vaša poruka doprla do njih i da ste nešto promijenili… To je iznimno važno jer kako uvijek kažem svojim učenicima: znanje ne vrijedi ništa ako ide zajedno s nepristojnim ponašanjem. Dobrota su i pristojnost vrline i vrijednosti koje su uvijek važne i dobrodošle.

Posljednji je  izazov osamostaljivanje i samostalan rad koji svakim danom korak po korak svladavamo jer za par će mjeseci ti učenici biti petaši koji će trebati sami voditi brigu o odlascima na aktivnosti, učiti za pojedine ispite, pisati domaće zadaće, dolaziti na vrijeme u školu i slično.

Slažem se kako će i od petog razreda u većini svega rečenoga pomagati i roditelji, ali cilj je da to bude minimalna pomoć i da ta pomoć bude više savjet ili sugestija, a ne rad umjesto učenika. To uvježbavamo tako da samostalno pišu zadaću u kojoj im pomognem savjetom ili pojašnjenjem zadatka.

Koristimo se različitim tehnikama učenja koji su navedeni u prethodnom članku pomoću kojih učenici jednostavnije usvajaju nastavni sadržaj. Također, već sami znaju koje aktivnosti imaju koji dan i što trebaju za tu prigodu napraviti. Cijelo sam vrijeme i u komunikaciji s roditeljima da znam kako pristupiti pojedinom učeniku u određenoj situaciji. Tu je i naša razredna stranica koja služi kao dokaz rezultata suradnje i rada u produženom boravku. Tako mogu zaključiti kako uspješno svladavamo ovaj i sve ostale izazove.

Naposljetku, važno je reći: ovo su samo moji primjeri rada i nikako nisu jedini ispravni načini, već samo primjeri koji će (nadam se) nekome pomoći i poslužiti u radu. Svi nas spomenuti izazovi uče  da sve kreće od nas učitelja i naše spremnosti da se s istim izazovima susrećemo svakodnevno  i borimo jer samo tako ćemo postići zadani cilj, a moj je da od tih učenika prvenstveno stvorim dobre ljude ili makar utječem na njihovo stvaranje.

…………………..

POVEZANI ČLANCI

PRODUŽENI BORAVAK | Organizirano vrijeme je kreativno i kvalitetno ispunjeno