Ove sam se ljetne praznike odlučila jedan dan u tjednu posvetiti onome što znam raditi, volim raditi i ono u čemu mislim da sam uspješna – volontirati u zajednici vodeći ljetne likovne radionice u mjestu gdje živim.

Osmislila sam plan i sadržaj rada radionica te ih prezentirala osobama koji su u mom mjestu zaduženi za kulturu. Rekavši im da želim raditi bez naknade, bez traženja sredstava za rad i to 90 minuta tjedno (2 školska sata), moram priznati da su bili iznenađeni.

Nakon što je objavljen poziv za radionice, prijavilo se 20 učenika od predškole dobi do sedmog razreda osnovne škole.

Mješovitu sam skupinu i očekivala pa sam likovni sadržaj programirala u dva ciklusa.

A.] Prvi je ciklus prvi sat, ponekad jednostavnija likovna tehnika koju stariji polaznici mogu brzo završiti i pomoći mlađima.

B.] Drugi je ciklus nešto što započnu, uđu u za njih nepoznatu zonu, a ja tražim da pronalaze kreativne načine kako bi ostvarili određene likovne zadatke.

P R O G R A M

Sadržaj je i način oblikovanja baziran na metodici Likovne kulture, a metode su rada isključivo školske (vezane  za Likovnu kulturu) pa se držim sadržaja koje bi školska djeca trebala znati ili barem biti s njima upoznata.

Sudionici su iz različitih škola, različitih razreda i svima je zajedničko da vole predmet Likovnu kulturu, ali i da je taj predmet u školama postao usputni predmet, predmet za koji se očekuje da svi učenici imaju odličnu ocjenu bez nekog temeljnog znanja.

Nakon tri održane radionice vidljiv je veliki pomak, u jednom mi je trenutku djevojčica (treći razred) rekla: „Sad tek razumijemo što tražite od nas!“

Kad se koristim likovnim jezikom (kontrast, obrisna crta, ritam i niz, struktura) često vidim upitnike u očima, posebno kod učenika viših razreda. Zašto je tako, ne znam, ali lijepo je vidjeti kako me već nakon trećeg susreta razumiju.

Ono što mogu pohvaliti njihova je zainteresiranost, udubljenost u rad, njihova fokusiranost u namjeri da ostvare zadatak. Nitko od njih se tijekom rada ne koristi mobitelom, pospremaju za sobom, tiho pjevuše i zaista su 90 minuta u svijetu likovne radionice.

Primijetila sam u mješovitoj grupi da s godinama kod djece nestaje spontanost.

Djevojčica predškolske dobi slaže elemente na papir, igra se oblicima i stvara vlastitu sliku koja je nastala njezinom igrom. Suprotno tome učenica petog razreda na rubu je suza zato što ne može vazu napraviti šestarom, što se ne može koristiti barem ravnalom da sve bude u milimetar točno, traži papir za svaki neuspješan pokušaj i osjeća se nesretno.

Pitam se: Gdje je nestala kreativnost?

Znam da su djeca u tim godinama nesigurna u sebe, ali oni bijeli papir doživljavaju kao neprijatelja, ne znaju otkud krenuti, kako započeti, a za svaki izrezani element traže moju potvrdu ili uputu da počnu ponovo.

Kod mene nema ponovljenih radova, nema bacanja papira, kod mene je svaki rad ostvaren ako je za njegovu realizaciju učenik dao najbolje što može i zna. Sada već i oni to znaju!

Sretna sam što radim ono u što vjerujem i volim!

NAŠI RADOVI NASTALI NA PRVOJ RADIONICI

NAŠI RADOVI NASTALI NA DRUGOJ RADIONICI

■  Piše: Sandra VUK | OŠ „Sveta Nedjelja“ Sveta Nedjelja  ■