Vjerojatno mislite da su emotikoni (među kojima su i smajlići), kursori i poveznice posve suvremeni fenomeni, no njihovi su prethodnici pronađeni u rukopisu iz – 14. stoljeća!

Od ručice do kursora

Riječ je o prijepisu pravnog teksta iz doba cara Justinijana iz Bologne čiji je osnovni tekst, postavljen u dva stupca na sredinu stranice, okružen zanimljivim znakovima na marginama. Prvi je takav znak manikula, svojevrsni prethodnik računalnih pokazivača odnosno kursora.

Na latinskom jeziku manikula znači „ručica“, a upotrebljavala se od davnih vremena za isticanje osobito važnih dijelova teksta. Sveučilište u Torontu prikuplja razne primjere manikule, a znanstvenik Peter Stallybrass tvrdi da su u srednjem vijeku, prije pojave tiska, poznavali i „pokretnu manikulu“, prethodnik označivača koji se mogao premještati po volji.

U svakom slučaju, znak „ruke“ dugo se smatrao boljim od strelica ili crtica te je tako preživio i postao ručica koju svi danas poznamo kao pokazivač ili kursor.

Podrijetlo smajlića

U tekstu iz Bologne može se pronaći i – smajlić! Riječ je zapravo o crtežu lica, ne pretjerano sretnoga, za koje se pretpostavlja da označuje neslaganje prepisivača sa sadržajem teksta ili napomenu za čitača.

U to doba, naime, gotovo nije postojao pojam čitanja u sebi pa je bio običaj da se uz tekst ostavljaju i napomene koje bi čitaču naglasile potrebu za nekim pokretom ili intonacijom. Stoga je francuski stručnjak za srednji vijek Frederic Kaplan zaključio da se podrijetlo smajlića može tražiti u usmenoj tradiciji.

Drugi znanstvenici kažu da su smajlići vjerojatnije nastali iz neke vrste „škrabotina“. Prepisivački je posao bio prilično dosadan te su prepisivači katkad osjetili potrebu da vlastiti odnos prema tekstu nekako zabilježe.

Ideja za hiperlinkove potječe iz srednjeg vijeka

Možda je od svega navedenoga najzanimljivija pojava neke vrste poveznica, odnosno hiperlinkova. Justinijan je svoj zakonik, objavljen 533. godine, smatrao savršenim te je izrijekom zabranio komentiranje.

Usprkos tomu, prepisivači su često uz izvorni tekst dodavali komentare. Zapisivali su ih na marginama izvornog teksta, a s dijelovima na koje se odnose povezani su sustavom kaligrafskih znakova. No priča tu ne završava: poslije su na još slobodnim dijelovima stranica dopisivani i komentari komentara, također povezani sa svojim ishodištima drugim znakovima.

Poput današnjih internetskih poveznica, ti znakovi tako od tri različita teksta stvaraju povezan sustav referencija, kojim se doduše nešto malo teže kretati nego na računalu, no načelo je, doista, posve isto.